Historijski revizionizam je strašna mrlja na obrazu svakog normalnog naroda ili pripadajućeg društva, koje preferira nakazno negiranje prošlosti, kako bi u nju ugradio svojim trenutnim ili dugoročnim potrebama podređenu projekciju svijeta, piše Dženan Skeli u svoj kolumni objavkhenoj na portalu VBR.
Srbija i Hrvatska su u taj projekat duboko uronjene već decenijama, pri čemu Srbija sistematski i institucionalno okreće leđa historijskoj stvarnosti uspješno transformišući četnike od kvislinga i klero- fašista u borce protiv svjetskog zla a u zaštiti Boga i Otadžbine. U Hrvatskoj je pak taj revizionizam išao mnogo teže, te su ustaše ostale na margini, utkani kroz mitološke narative, kao borci za nacionalnu nezavisnost, ali bez promjene njihovog statusa u zvaničnoj historiografiji, udžbenicima i školskim programima. Njihov revizionizam, pri tome nije ništa manje opasan od srpskog, ali je definitivno manje uspješan, između ostaloga i zbog njihovog statusa zemlje EU.
Posmatrajući to jadno upinjanje, da se izbriše nad-nacionalna i nad- religijska prošlost vlastitih naroda, kako bi se prigrlila nacionalno čista pa makar i fašistička, od cijeloga svijeta osuđena i odbačena prošlost, stiče se dojam, kako su obje te nacije i njihovi lideri u nekoj vrsti iracionalnog transa u kojem su izgubili doticaj sa stvarnošću i istinskim vrijednostima koje njeguje civilizirano čovječanstvo.
Za razliku od Hrvatske i Srbije, u Bosni i Hercegovini se dugo zadržalo insistiranje na partizanskoj, antifašističkoj prošlosti i to prije svega zahvaljujući velikom broju stanovnika koji potiču iz tih partizanskih obitelji, ali i činjenici da je u Bosni i Hercegovini Socijaldemokratska partija u velikoj mjeri ostala istinski potomak bivšeg socijalističkog društva i njegove ideologije.
Tom unutarnjom logikom, koja je nametala činjenicu da je Bosna i Hercegovina partizanska, da su u njoj vođene sve ofanzive, da je u njoj najviše naroda izginulo u toj borbi i da su u njoj udareni temelji i socijalističkog društva i za nju vezane Jugoslavije, te da se upravo u njoj nalazio najveći postotak onih koji su se nekada izjašnjavali kao Jugoslaveni, branjen je koncept multi- nacionalnog, multi- kulturalnog i multi- religijskog društva, te je na taj način i Armija Bosne i Hercegovine, kao armija svih, kojima je BiH domovina, bila doživljavana na svojim počecima upravo kao partizanska, a neprijatelj je tretiran, onako kako je sam sebe već prozvao kao četnički i ustaški.
Međutim, kako kroz trajanje ratnih sukoba jača kler i njegov utjecaj povezan sa najvišim krugovima SDA, tako se Armija počinje transformisati u nešto drugo, potiskujući svoj, za obranu BiH, najvažniji aspekt a- religijskog i multikulturalnog. Ovo je postajalo sve očitije, kako se bližio kraj rata, a posebno nakon prestanka ratnih sukoba, kada kreće negiranje multinacionalnog bića obrane BiH ponajprije od strane bošnjačkih ultra- nacionalnih krugova naslonjenih na kler i njenu političku inačicu SDA.
Oni ne samo da su sistemski brisali sjećanja na heroje srpske i hrvatske nacionalnosti, poginule u obrani BiH, već su krenuli izdaleka i sa tihim mijenjanjem historije WWII kako bi bošnjačke zločince, fašiste i pristalice okupatora, rehabilitirali i proglasili nacionalnim i vjerskim prvacima, koji su postali nevine žrtve prokletog ateističkog komunizma, odbacujući bošnjake uključene u partizanski pokret, kao izrode vlastite zajednice, često negirajući i da su isti mogli biti viđeni kao članovi te zajednice, jer nisu bili istinski vjernici, odnosno nisu bili vjernici prema njihovim standardima.
No sav taj bošnjački revizionizam išao je naspram srpskog i hrvatskog mlitavo, bez ozbiljnijih posljedica po promjenu svijesti šireg javnog mijenja, sve do pojave časopisa STAV, a što se posebno počinje osjećati dolaskom Mursela Filipa Begovića na čelo tog časopisa. Trenutak je to kada sistematski i redovito kreće stvaranje mitološke pozadine u tendenciozno iznova kreiranim biografijama bošnjačkih ustaša, članova handžar divizije i drugih SS postrojbi. Sistemski se pokreće projekat promoviranja raznih ideoloških ili manuelnih kreatora klanja djece, žena i staraca, silovanja, nabijanja na ražanj živih ljudi i spaljivanja čitavih obitelji u njihovim domovima ili na lomačama, kako bi se taj moralni hamelj proizveo u nacionalne ikone i svece, šehide pale na putu borbe za vjeru i naciju.
Sa nostalgijom se u tom Stavu piše o podvizima raznoraznih ustaških bojovnika muslimanske vjero- ispovjedi, koji su žarili i palili ne samo Bosnom ili Hrvatskom već kasnije i Palestinom. Najednom su svi nekadašnji ideološki neprijatelji i rušitelji društva proglašeni žrtvama torture, nevinim pravednicima, čiji je jedini grijeh bio u tome, što su htjeli srušiti svako državno uređenje i društveni poredak, te ga zamijeniti šerijatskim. Očit je pri tome Stavov stav, koji podrazumijeva, da bi se svako društvo trebalo povući pred takvom intencijom i ustuknuti skrušeno pred dolaskom vjerske države, što je snivahu ti netolerantni fanatici.
Time ne samo da je Stav ukaljao partizanske, antifašističke korijene na kojima je utemeljeno bošnjačko, srpsko i hrvatsko, zajedničko pravo na nezavisnu državu u njenim, ne zaboravimo to nikada, AVNOJ-evskim granicama, već je i borbu 90-tih iz borbe državotvornih struktura protiv rušitelja poretka i države, odnosno borbu zvanične i zajedničke Armije BiH protiv vanjskih agresora i domaćih izdajnika, pretvorio u građanski rat na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Taj i takav stav koji zauzima Stav, odavno je prisutna retorika glasnogovornika vjerske zajednice i lidera SDA.
Treba se stoga zapitati, ukoliko je više nego jasno, već lapidarnim, laičkim pregledom, kako su takvi nastupi i djelovanja usmjerena protiv budućnosti Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, koji zamjensku državu nemaju, da li to SDA, Islamska zajednica i STAV rade u neznanju ili ih je neko angažirao, kao dio nekog projekta. Često mi služimo nekome i nečemu bez da smo toga svjesni, bivajući u dubokom ubjeđenju kako se zalažemo i borimo upravo protiv onoga, čiji smo robovi i sluge.
To što smo zlo počinili u neznanju, gluposti i zatucanosti ili sa dobrom namjerom, ne oslobađa nas krivice i odgovornosti za naša djela i njihove posljedice. Pa i Hitler je duboko vjerovao u to da čini ispravnu stvar.
Bojim se međutim, da se ovdje, barem kada su u pitanju oni koji odlučuju, ne radi o slučaju, udesu, neznanju ili nesporazumu, već o suludoj ideji o svetom zadatku i misiji bez obzira na cijenu, o bolesnoj spremnosti da se žrtvuje budućnost jedne nacije i društva radi veličanja vlastitog ega. To su oni, kojima Bog služi samo, da bi kroz svoj odnos sa njim uzdizali i slavili sebe.
(TBT)
