KOLUMNA
Uvidio sam da su u jednom slobodnom društvu
institucije važnije od pojedinaca; da nepostojanje izbora, slobodnog novinarstva
i ljudskih prava vodi u diktaturu, koja građane pretvara u robote
FOTO:
Ljosa (Profimedia)
Prvog januara 1959, kada sam saznao da je
Fulhensio Batista pobjegao sa Kube, izašao sam sa nekoliko latinoameričkih
prijatelja da to proslavimo na ulicama Pariza. Pobjeda Fidela Castra i bradonja
iz Pokreta 26. juli nad diktaturom izgledao nam je kao čin apsolutne pravde i
pustolovina dostojna Robina Huda. Kubanski lider je obećao novu eru slobode za
svoju zemlju i Latinsku Ameriku, a pretvaranje kasarna na ostrvu u škole za
domorodačku djecu činilo se kao odličan početak.
Novembra 1962. otišao sam prvi put na Kubu,
gdje me je Francuska radio-televizija poslala usred raketne krize. To što sam
video i čuo tokom nedjelju dana provedenih tamo – američke lovce-bombardere
kako prelijeću havanski Malekon i adolescente koji upravljaju protuavionskim
topovima zvanim bocachicas nišaneći na njih, sveopća mobilizacija naroda protiv
invazije koja se činila neminovnom, stih koji je vojska volontera pjevala po
ulicama (“Nikita, mariquita, lo que se da no se quita”) protestujući
zbog povratka raketa – udvostručilo je moj entuzijazam i moju solidarnost sa
Revolucijom. Satima sam čekao u redu da bih dao krv, a Ilda Gadea, prva Che
Guevarina žena, Peruanka, upoznala me je sa Ajdeom Santamarijom, koja je
rukovodila havanskim kulturnim centrom Casa de las Américas. Ona me je
uključila u Odbor pisaca čijim sastancima sam pet puta prisustvovao u kubanskoj
prijestolnici. Tokom prvih deset godina, moje iluzije vezane za Fidela i Revoluciju
polako su jenjavale, da bi se pretvorile u otvorenu kritiku, a potom se i
definitivno raspršile, nakon čuvene “afere Padilja”.
Do mog prvog razočaranja, prvih sumnji
(“možda se ipak varam?”) došlo je sredinom šezdesetih godina, kada su
stvorene UMAP – Vojne jedinice za doprinos proizvodnji – eufemizam u odnosu na
to što su zaista bile: koncentracioni logori u koje je kubanska vlada zatvarala
disidente, sitne kriminalce i homoseksualce. Među ovim posljednjima tamo su
dospjeli mnogi mladići i djevojke iz književno-umjetničke grupe zvane El
Puente, Most, predvođene pjesnikom Joseom Mariom, kojeg sam poznavao. Bila je
to ogromna nepravda, jer su svi ti mladi ljudi bili revolucionari, ubijeđeni da
će Revolucija donijeti pravdu ne samo za radnike i seljake već i za
diskriminirane seksualne manjine. Pošto sam tada još uvijek bio žrtva čuvene
parole – “ne daj oružje neprijatelju” – progutao sam svoje sumnje i
napisao privatno pismo Fidelu, gdje sam mu detaljno iznio svoju zbunjenost tim
događajima. Nije mi odgovorio, ali sam ubrzo dobio poziv da se sastanem s njim.
(…)
(TBT, Nedeljnik)
