KOLUMNA
U tri ključne države, Njemačkoj, Francuskoj i Holandiji,
održat će se izbori. U sve tri je porasla potpora ekstremnim strankama koje su,
uz to što su protiv stranaca, i protiv Evropske unije
Piše: Augustin Palokaj, thebosniatimes.ba
Završava se jedna od najtežih godina za Evropsku uniju koju
su uglavnom obilježili negativni trendovi, teroristički napadi, nesnalaženje u
upravljanju migracijskom krizom (što je na vidjelo iznijelo nedostatak
solidarnosti o kojem se inače toliko govori), odluka Britanaca o napuštanju
Unije, odluka Holanđana o odbijanju sporazuma EU s Ukrajinom. Sve je išlo krivo
i trend proširenja i ujedinjenja, koji postoji koliko je stara i sama EU, je
preokrenut. Ono što se do sada činilo svetim, dostignuća na koja je EU ponosna,
poput slobodnog kretanja bez graničnih kontrola u zoni Schengena, ugroženo je i
mnoge su države zadržale takve kontrole. Odluku da teret izbjeglica podijele
sve države članice ne samo da su neke države odbacile nego su dvije zbog toga
odlučile tužiti Evropsku uniju sudu. Neke su tu odluku podržale vjerujući da se
ionako neće realizirati, da izbjeglice neće htjeti ići kod njih. Koliko je EU
očajna u suočavanju s migrantskom krizom pokazuje i činjenica da ovisi najviše
o Turskoj, čiji je lider Recep Tayyip Erdoğan, koristeći pokušaj puča, počeo
čistku državnih i javnih službi i borbu protiv medija. Dok ovise o Turskoj,
koja je doista zaustavila veliki val izbjeglica, u EU razmišljaju o tome da
zaustave pristupne pregovore s tom državom. Zapravo se u tome mnogi u EU i
slažu, ali nemaju smjelosti to i učiniti. Ionako niko više ne vjeruje da će
Turska postati članica, zato ne moraju ni riskirati sada nekom formalnom
suspenzijom pregovora koja ne bi značila ništa i koja bi s druge strane
razljutila vladara u Ankari. Proširenje EU više nije prioritet, a kako bi i
bilo kada sada počinje proces sužavanja, proces dezintegracije nakon odluke
Ujedinjenog Kraljevstva o Brexitu.
Jedan od najčešćih slogana kojima se EU znala pohvaliti je
onaj da su u njoj države “ujedinjene u različitosti”, a ovih je dana
jedan hrvatski diplomat, da bi opisao raspoloženje na sastancima u Bruxellesu,
rekao da bi prikladan bio i slogan “razjedinjeni u solidarnosti”. U
godini koju napuštamo čuli smo otvoreno od nekih država, pogotovo iz srednje i
istočne Evrope, da ne žele primiti izbjeglice. Na to su iz starih, bogatih
zapadnih država članica odgovorili prijetnjama da će sredstva iz fondova EU za
kohezijsku politiku, preko kojih najviše dobivaju upravo oni koji ne žele
dijeliti migracijski teret, preusmjeriti i dati državama koje zbrinjavaju veći
broj izbjeglica. “Solidarnost mora biti obostrana”, poručuju.
Institucije u Bruxellesu, kao i obično, pokušavaju stvoriti dojam da je
jedinstvo očuvano i da imaju razumijevanja i za jednu i za drugu stranu jer,
izvlače se, “lakih i jednostavnih rješenja nema”.
Na vanjskopolitičkom planu EU je izgubila i ono malo moći
koju je imala. Nije za to kriva visoka predstavnica za vanjsku politiku i
sigurnost Federica Mogherini, koja dobro obavlja svoj posao, nego nemogućnost
unutar EU da o bilo čemu važnome usuglase zajednički stav. I ono o čemu se
uspiju dogovoriti je najčešće tzv. najniži zajednički nazivnik, čime ne možete
postati ključni faktor u svijetu. I kao što biva, kada se suočavate s
gubljenjem uloge, o tome usvajate strategije. Tako je i EU usvojila novu
globalnu strategiju. Ali kako će se takva strategija realizirati kada iz EU
izlazi jedna od ključnih država, koja je jedna od dvije nuklearne sile i kao
takva članica Vijeća sigurnosti UN-a. Kako će EU strateški djelovati prema vani
kada nikome nije jasno kako će se ona razvijati iznutra.
Da stvar bude još gora po EU, ove je godine na američkim predsjedničkim
izborima pobijedio Donald Trump, osoba koja je Britancima čestitala na odluci
da napuste EU i time, kako je rekao, dobiju svoju slobodu. Ujedinjenje Evrope,
a u tom procesu je EU okosnica, bilo je i američki projekt od samog početka.
Sada ćemo prvi put u Bijeloj kući imati osobu koja je željela raspad Evropske
unije i koja je dovodila u pitanje i načela iz članka 5 NATO-ova Ugovora prema
kojemu je napad na jednu državu napad na sve članice NATO-a i svaka je dužna
braniti drugu. Time su i budući transatlantski odnosi dovedeni u pitanje. Ako
Trump ne bude kao predsjednik drugačiji od onoga koji je bio prije izbora, EU
bi trebala ozbiljno razmišljati o vremenu u kojem joj NATO više neće moći
jamčiti sigurnost i mir.
Zanimljivo je da je u vrijeme najteže političke krize unutar
EU, kada su i sami evropski lideri priznali da bi raspad EU mogao biti realan
scenarij, ekonomija išla dobro. Sve su države izašle iz recesije i bilježile
kakav-takav gospodarski rast. Smanjena je i nezaposlenost, iako je još velika.
Ako je vjerovati podacima Evropske komisije, i ambiciozni Junckerov plan o
investicijama daje rezultate i ide bolje od očekivanog.
To su znaci da bi sljedeća godina mogla biti bolja. Ali i
nova će godina biti puna izazova, predvidljivih i nepredvidljivih. U tri
ključne države, Njemačkoj, Francuskoj i Holandiji, održat će se izbori. U sve
tri je porasla potpora ekstremnim strankama koje su, uz to što su protiv
stranaca, i protiv Evropske unije. Možda je najveći razlog zašto bi sljedeća
godina mogla biti bolja od ove za Evropsku uniju to što je ova bila toliko
teška i loša da gore biti ne može. Politička nepredvidljivost, a takva je
trenutno EU i takva će ostati i u novoj godini, ne jamči dobar početak. Ipak,
stvari će se brzo iskristalizirati barem kad je riječ o smjeru koji će imati
nova američka administracija u odnosima s EU, kao i oko početka postupka
Brexita.
(TBT, Jutarnji.hr)