Suočen s djelatnikom Službe, čuveni sportski reporter Fredi Kramer – mjesto radnje je policija u Đorđićevoj, datum 12. januar 1972. – nastoji obraniti optuženog generala koji se prometnuo u ideologa hrvatske opozicije, pa navodi kako je Tuđman “vrlo inteligentan i pametan, ali nepristupačan za komuniciranje”, uz to i zatvoren čovjek “bahatog nastupa”, s kojim se on, obični sportski novinar, nije usudio upuštati u “filozofske rasprave”.
Ipak, Kramer, naglašavajući da mu je “otac Jevrej, a majka Hrvatica, pa prema tome ne može biti sklon nikakvom ekstremnom nacionalizmu”, kaže kako Tuđman nije nikakav antidržavni element, ali je akademski davež koji mu je, kao kakav trgovački putnik, uvalio čak šest knjiga. Ali – svojih! I to, da čudo bude veće, istih.
“Kod njega kao historičara osjećao se duh nacionalnoga, ali ne nacionalističko-separatističkog, jedino mi je poznato da je tijekom 1971. godine boravio u Parizu i održao neko predavanje. Također mi je poznato da je boravio i u SAD-u, gdje je na nekom Univerzitetu održao predavanje. Jednom prilikom znam da sam rekao Tuđmanu da bih želio pročitati nešto od njegovih izdanja, na što se on čudio kako do sada nisam ništa čitao, pa mi je dao pet izdanja njegove brošure “Uvod u historiju socijalističke Jugoslavije”, koju do sada nisam ni otvorio”, priznaje skrušeno Kramer.
Dossier Tuđman ima punih hiljadu stranica. Iz njih se sjajno osjeti duh vremena – kraj šezdesetih i početak sedamdesetih bile su godine liberalizacije, koja je išla sjajno – sve do Karađorđeva. A onda je sve krenulo u drugom smjeru. Široj javnosti sve do kraja 80-ih ime Franje Tuđmana nije puno značilo.
Savka Dabčević Kučar kotirala je kao “prva ruža hrvatska”, Mika Tripalo uvijek je bio u istoj rečenici kao i ona, Marko Veselica bio je “hrvatski Nelson Mandela”, Dražen Budiša mezimac nacije, Bruno Bušić najistaknutija žrtva – u tom Panteonu Tuđman je bio proverbijalni epizodist. No Udbin dossier daje posve drugu sliku. On je – to se jasno vidi – ne samo krut, nego i čvrst čovjek, jasne agende, središte okupljanja cijele disidentske galaksije.
Tuđman čita i piše, Tuđman radi, Tuđman se ne boji – u stanu drži čak i ilegalno oružje – a ono što zapanjuje je njegova aktivnost s protivnicima režima u inozemstvu. Tuđman ima kontakte s Matom Meštrovićem, Bogdanom Radicom, ustašom Vinkom Nikolićem i njegovom suprugom, Brankom Salajem… Već u drugoj polovici šezdesetih Tuđman će doći na pozicije koje će deklarirati 1989. i 1990. godine.
Samo je mali broj ljudi osamdesetih u tom i takvom Tuđmanu mogao vidjeti “čovjeka hrvatske sudbine”. Milovan Đilas, u Beogradu, bio je načistu s tim da će baš on, Tuđman, biti čovjek odluke. Čini se da je i u obitelji Šibl bilo jasno kako će generalski, partizanski pedigre, spojen s čvrstom rukom i neizmjernom ambicijom, biti premoćan u borbi za vlast nakon pada Zida. I to je to, većina drugih vidjela je na čelu Hrvatske Savku, Tripala ili Veselicu. Čičak je vidio samoga sebe i u tom pogledu bio i ostao usamljen…
Tuđmanov stan je ozvučen i svi se njegovi razgovori skidaju i prepisuju. Kuća mu je pod nadzorom, agenti ga katkad i filmski snimaju. Okružen je doušnicima – njihova imena iz dossiera ne mogu se otkriti – a mjesta na koja zalazi, restoran “Kod Pere” i neki drugi, vrve uhodama tako da je svaka njegova rečenica poznata Udbi. No ovaj dossier je daleko od toga da bude kompletan – u više je navrata pažljivo i planski čišćen, a motive i kriterije čišćenja znaju samo oni koji su ga obavili.
Franjo Maletić, urednik i izdavač knjige – čiji je suizdavač Hvidra, odnosno Josip Đakić – kaže kako su neki pojedinci, ili grupe, iz dossiera vadili papire koji bi Tuđmana prikazivali kao nacionalnog lidera, dok je ostavljen niz bizarnosti – od toga da u stanu neovlašteno drži oružje pa do informativnih razgovora s Tuđmanovim poznanicima. Iz jednog dokumenta vidljivo je, recimo, Tuđmanovo nastojanje – koje nije rezultiralo uspjehom – da sina Miroslava upiše u Školu rezervnih oficira JNA u Bileći 1970. godine, dakle u fazi kad je već bio izbačen iz partije te kotirao kao protivnik režima i države.
U jednom dokumentu čitamo: “Tuđmana je u toku kolovoza obavijestio Srnec Djuro, pukovnik, da nisu uspjela njegova nastojanja da Tuđmanov sin Miro dospije u vojnu školu u Bileću, a u vezi ratnog rasporeda dogovorit će se da bude u jedinici u kojoj mi komandujemo”.
Istom prilikom Srnec je zatražio intervenciju s Tuđmanove strane, s obzirom na nepravilnosti Srneca u odnosu na podčinjene, a Tuđman je obećao da će preko Manole i Rukavine to srediti. Tuđmanova supruga Ankica ne spominje se prečesto. Ona je u braku s Tuđmanom nastavila igrati ulogu u kojoj ga je i upoznala – ona je njegova tajnica, arhivistica, osoba koja mu šalje poštu, sređuje biblioteku, nabavlja knjige.
“Od mlađih ljudi koji su povremeno dolazili Tuđmanovima zapazio sam Gaži Ivicu i Lisinski Zvonka sa suprugama, te Tuđmanove sinove s djevojkama. U ljetnim danima na terasi bi plesali uz gramofonske ploče, što su organizirali Tuđmanovi sinovi. Tuđmanova supruga Ankica više je bila u društvu nas mlađih, znala je s nama plesati, stekao sam dojam da joj je imponiralo kad netko od nas s njom pleše, a možda su s njene strane prema meni bile i neke simpatije, što sam uočio kad bi Ankica sjekla neki kolač, meni bi dala veći komad. S dr. Tuđmanom i njegovom suprugom putovao sam jednom u Trst kao turist na dva dana u jesen 1970. godine i u proljeće 1971. putovali smo u Hamburg i Munchen – SR Njemačka, a vraćali smo se preko Garmischa i Alpa u zemlju. U Nurnbergu smo posjetili braću Šercer, njemačke državljane koji imaju arhitektonski biro, kod kojih je moja supruga radila kad je polagala postdiplomski”, priča policiji već spomenuti Fredi Kramer, ali u maju 1972. godine.
U dossieru je i informacija Službe, nastala 10. septembra 1989. godine, u kojoj operativci Udbe pišu o pokušaju da zavrbuju Stjepana Mesića.
“Dana 23., 26. i 27. 9. 1989. godine vođeni su informativni razgovori s Mesić Stjepanom u kojima smo pokušali doći do saznanja o njegovoj aktivnosti novijeg datuma i u cilju eventualnog angažiranja za suradnju. Mesić se ogradio da Tuđmana dobro ne pozna, ali načelno smatra da je Tuđman bio dobar naučni radnik, ali da nije bio svjestan vremena i uloge povijesne distance. Apostrofirao je da je bio angažiran kod Tuđmanova puštanja iz zatvora zbog bolesti i da je tad nekoliko puta kontaktirao Tuđmanovu suprugu Ankicu. Na osnovu informativnih razgovora može se zaključiti da se Mesić nastoji distancirati od politike. Svjestan je činjenice da je pripadao garnituri hrvatskih nacionalista. Okrenut je rješavanju svojih egzistencijalnih problema. Posebno je istaknuo da u strogoj diskreciji čuva kontakt i razgovore s SDS-om koji se održavaju izvan službenih prostorija. Mjerom TKTR (tajna kontrola telefonskih razgovora) i preko suradničkih pozicija pratit ćemo Mesićevu aktivnost te nastaviti s informativnim razgovorom”, piše u dokumentu koji potpisuje načelnik centra Kolja Družić.
To je jedini dokument u dosjeu koji se odnosi na Mesića. Dalibor Brozović, koji je kao suradnik uhodio Tuđmana, također se spominje samo na jednome mjestu, usput. Ime Mike Špiljka – čovjeka koji je navodno stajao iza vraćanja putnih isprava Tuđmanu – ne spominje se ni jednom.
Tu je samo pismo ministra policije Vilima Mulca upućeno Anti Markoviću, Stanku Stojčeviću i Tomislavu Kovaču, u kojemu se navodi kako je dr. Franjo Tuđman policiji uputio zahtjev za vraćanjem putne isprave, pa Mulc osjeća potrebu “da o ovom pitanju razmijenimo mišljenja i zauzmemo zajednički stav”. Ante Marković je u tom trenutku najmoćniji hrvatski političar – on je predsjednik Hrvatske, dok je Stanko Stojčević šef Saveza komunista, Markovićev čovjek.
Kako je poznato, Tuđmanu su dokumenti vraćeni i on je tu činjenicu iskoristio kako bi, na turnejama po inozemstvu, mobilizirao hrvatsku dijasporu na svojoj platformi. A ona je, u svim važnim detaljima, bila definirana već petnaest godina, i to dva desetljeća prije. U uvodnom tekstu dossiera čitamo, naime, retke koje će Tuđman – u ponešto ublaženom obliku – izgovarati tijekom povratničkih nastupa na veliku scenu 1989. i kasnijih godina.
Franjo Vugrinec, autor uvodnog teksta o Tuđmanu – u kojemu su sintetizirane sve spoznaje nastale iz prisluškivanja i prikupljene od doušnika – navodi sadržaj razgovora koji je Franjo Tuđman vodio u svom stanu 1970. godine.
(TBT)
