ANALITIKA
Turska još djeluje spremnom za suradnju s grupom nadajući se da će njen uspjeh na kraju dovesti do dolaska umjerenije grupe vođa, privlačnijih mnogo širem segmentu sirijskog društva
Piše: Aaron Stein, thebosniatimes.ba
U aprilu 2011. u Ankari su se sastali stariji članovi AKP-a kako bi razgovarali o nemirima u Siriji. Fokus sastanka bila je Sirija i kako bi vlada trebala odgovoriti na al-Assadovo nasilno gušenje antivladinih demonstracija. Za AKP su nemiri predstavili jedinstven niz izazova. Od 2002., Turska na prvom mjestu ima održavanje dobrih odnosa sa Damaskom uz tvrdnju da su područja sjeverne Sirije dio onoga što oni zovu „prirodno zaleđe“ Turske.
Na kraju, učesnici sastanka odlučili su oprezno podržati Assada, u isto vrijeme pozivajući ga na izdavanje političke koncesije za ponovni ulazak u politiku prognanog sirijskog Muslimanskog bratstva. Za razliku od demonstracija tokom Arapskog proljeća u Egiptu, kada je Turska pozvala predsjednika Hosnija Mubaraka da odstupi nakon samo 8 dana nemira, Ankara je, što se tiče sirijskog režima, podržavala njegov ostanak na vlasti, ali uz reformu. U ovu svrhu, predsjednik Recep Tayyip Erdogan je poslao dva savjetnika kako bi pokušali ubijediti Assada da napravi kozmetičke demokratske reforme čime bi umirio demonstrante. U aprilu 2011., poslao je šefa tajne službe Hakana Fidana da pokuša ubijediti Assada da neutralizira sve veću krizu. Nakon toga je u nekoliko navrata slao Ahmeta Davutoglua, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, a potom i premijera. Uprkos svim ovim naporima, nijedan od njih nije urodio plodom. U septembru 2011., Turska je pooštrila veze s režimom i počela aktivnije sudjelovati u regionalnom nastojanju svrgavanja sirijskog diktatora.
Početno učešće Turske u ratu prošlo je kroz tri faze. Prvo je Ankara dozvolila sigurni tranzit oružja i boraca, od kojih su mnogi dezerteri sirijske vojske, u nekoliko sirijskih provincija. Ovi dezerteri, koji su postali poznati kao Slobodna sirijska vojska (FSA), dobili su utočište u Turskoj, i imali su dozvolu za operiranje iz specijalnog izbjegličkog kampa na granici Turske i Sirije (Kasnije su dobili dozvolu za uspostavljanje vojne pristunosti u pograničnim turskim gradovima.). Drugo, Ankara je jedva čekala organizirati opoziciju u egzilu i, istovremenu težila osnaživanju njene omiljene političke partije i saveznika, sirijskog Muslimanskog bratstva. Na kraju, ova je politika pomogla slomiti rastuće pobunjeničko savezništvo. Treće, u novembru 2011., Turska je počela zagovarati međunarodnu intervenciju u Siriji. Poput Francuske i arapskih vlada, Turska je podržavala stvaranje tampon-zone i zone zabranjenog letenja duž granice sa Sirijom čije bi osnivanje zahtijevalo uništenje sirijskih vazdušnih snaga i vojnih instalacija.
Ankara je predviđala da će pobunjenici koristiti ovu sigurnu zonu za uspostavljanje Assadove suparničke vlade u Damasku. Zauzvrat, ova bi vlada osigurala podršku lokalnih Sirijaca tako što bi pružala usluge. Na kraju, međunarodna zajednica bi je prepoznala kao službenu vladu Sirije. Ova su se nastojanja pokazala neuspješnim zbog američkog oklijevanja oko vojne intervencije i otpora zaljevskih zemalja (osim Katara) da podrže nastojanja Turske pri jačanju Muslimanskog bratstva.
Možda shvativši da njena granična strategija ne funkcionira, krajem proljeća 2012., turska tajna služba je počela s organiziranjem pobunjeničke ofanzive na grad Alep. U sklopu bitke za Alep, pobunjeničke brigade unutar FSA počele su se oslanjati na sirijski ogranak al-Qaede Jabhat al Nusra i njihove samoubilačke napade na punktove pod kontrolom sirijskog režima. U podršci ovim nastojanjima, Turska i Katar su na kraju došli direktno do Nusre, vjerujući da će pobunjenička grupa biti korisna u postizanju konačnog cilja: zbacivanju Assada. Turska je također vjerovala da je moguće ‘ublažiti’ grupu i da će al Nusra biti dobar suradnik kao „sirijska grupa“ koja se bori protiv režima za budućnost svih Sirijaca.
To jeste, al-Nusra bi bila dobra protuteža kurdskoj Partiji demokratske unije (PYD) u većinski kurdskim područjima u sjevernoj Siriji. PYD ima veze sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK), koja od 1984. pruža krvavi otpor turskoj državi. Turska je, tako, dobila loše vijesti kada je u julu 2012. Assad povukao skoro sve vojne jedinice iz tri većinski kurdska područja – Afrina, Kobanea i Jazire – kako bi ojačao svoje druge vojne snage. PYD je uskoro proglasila autonomiju u svim trima mjestima, a kao odgovor, Turska je navodno dozvolila FSA-i i snagama al-Nusre korištenje njene teritorije za napad na periferiju Jazire u novembru 2012. Slično, 2014., Turska je dozvolila al-Nusri i drugim pobunjeničkim brigadama da koriste njenu teritoriju za napad na Kasab, grad s armenskom većinom u sjeverozapadnoj Siriji.
Iz ovih je razloga Ankara odbila međunarodne pokušaje da al-Nusru proglase terorističkom grupom u decembru 2012. U to je vrijeme Turska radila s grupom na združivanju svojih osvojenih dijelova u Alepu, kao i pritiskanju PYD-a da povuku svoje zahtjeve za autonomiju i pridruže se sirijskom nacionalnom vijeću uz podršku Turske. Turska je uspijevala održati podršku ovoj politici do početka 2014., ali pod povećanim američkim pritiskom je al-Nusru formalno imenovala terorističkom organizacijom iako je i dalje održala svoje odnose s grupom.
S druge strane, nema dokaza koji bi upućivali na to da je Turska ikada podržavala ISIL, kada se njen vođa, Abu Bakr al-Baghdadi, odvojio od al-Nusre 2013. A ipak, nema ni osporavanja da je Ankara indirektno pomagala grupi dok su se njeni članovi borili pod zastavom al-Nusre i dozvoljavajući stranim borcima prijelaz njene teritorije na putu u Siriju.
Zapravo, ISIL se nije slagao oko svega kad je riječ o turskim interesima u Siriji. Grupa se sukobila s pobunjenicima širom sjeverne Sirije, koje podržava Turska, a turska vojna akcija blizu Alepa je pomogla Assadovom režimu da napadne grad. Turska vjeruje da ISIL surađuje s Assadovim režimom. U tandemu, ISIL pomaže Assadovom režimu da održi iluziju kako se bori protiv terorizma.
Fokusirajući se na ovu vezu, Turska je pozvala međunarodnu zajednicu da Assada konačno otjeraju s vlasti. Tako bi faktori koji održavaju ISIL bili eliminirani. To bi omogućilo stvaranje koherentnije sirijske opozicije i, konačno, preuzimanje vlasti u Damasku. Ovakvo shvatanje konflikta navodi da bi zbacivanje Assada također rezultiralo manjom podrškom Turske al-Nusri.
Dotad, Turska još djeluje spremnom za suradnju s grupom nadajući se da će njen uspjeh na kraju dovesti do dolaska umjerenije grupe vođa, privlačnijih mnogo širem segmentu sirijskog društva.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)