KOLUMNA
Očigledno je da
propast američke politike nije počela sa Donaldom Trumpom, kao što ni propast
rimske republike nije počela sa Cezarom
Piše: Paul
Krugman, thebosniatimes.ba
Mnogi za uspon
Trumpa i etno-nativističkih pokreta u Evropi traže objašnjenja u historiji,
naročito u 30-im godinama prošlog vijeka. Zaista postoje sličnosti između
uspona fašizma i naše noćne more. Ali takvih paralela ima još. U posljednje
vrijeme čitam antičke pisce, da se zabavim i pobjegnem od realnosti, pa sam
primjetio sličnosti između historije starog Rima i sve gorih vijesti iz mog svijeta.
Mislim prije svega na pad rimske republike.
Tako sam saznao
da institucije republike nisu zaštita od tiranije, ako moćnici ne poštuju
dogovorene političke norme. Tiranija može da cvjeta i iza republikanske fasade.
Rimska politika je bila žestoka borba između ambicioznih ljudi, koju su
vjekovima ograničavala neka nepisana pravila. Njih opisuje Adrian Goldsworthy u
svojoj knjizi „U ime Rima“: „Koliko god slava ili porodični ugled bili važni,
oni su uvijek podređeni opštem dobru republike… Nijedan razočarani rimski
političar ne traži pomoć strane sile.“
I Amerika je
nekada bila zemlja u kojoj su istaknuti senatori pozivali na dogovor između
partija. Ali sada smo dobili predsjednika koji je otvoreno tražio od Rusije da
blati njegovu protivnicu, pri čemu je njegova partija šutala. (Ankete pokazuju
da sve više republikanaca ima povoljno mišljenje o Vladimiru Putinu, iako se ruska
strana umiješala u posljednje američke izbore.) Važno je pobijediti – ko te
pita za republiku. I šta onda biva sa njom? U starom Rimu nikada formalno nije
došlo do prelaska republike u carstvo. Zemljom je i dalje zvanično vladao
Senat, koji se za sva važna pitanja obraćao imperatoru, čije je titula bila
samo „komandant“. Možda nećemo krenuti istim putem – da li smo sigurni u to? –
ali je uveliko u toku razgradnja demokratije iza maske njene pojavnosti.
Uzmite na primjer
ono što se dogodilo u Sjevernoj Karolini. Glasači su ubjedljivom većinom
izabrali demokratskog guvernera. Zakonodavna tijela koja kontrolišu
republikanci nisu otvoreno poništila taj rezultat, ali su guvernera lišili svih
ovlaštenja i time poručili da ih nije briga za odluku glasača. Povežite ovo sa
naporima da se oduzme pravo glasa manjinama – i dobijate jednopartijsku državu
sa prividom demokratije, gdje je sve namješteno tako da druga strana nikada ne
može da pobjedi.
Zašto se ovo
događa? Ne pitam zašto bijela radnička klasa podržava političare koji rade
protiv njenih interesa (bavit ću se time u narednim kolumnama). Moje pitanje
glasi: kako su političari iz jedne partije prestali da vode računa o američkim
vrijednostima? Pritom mislim na Republikansku partiju, to jest nikako ne mislim
„da su svi podjednako krivi“. Šta je uzrok tome? Mislim da nije u pitanju
ideologija. Političari zagovornici slobodnog tržišta prosto su otkrili da je
burazerski kapitalizam dobar ako se radi o njima bliskim ljudima. To nema veze
ni sa klasnim ratom – uzimanjem od siromašnih i srednje klase da bi se dalo
bogatima, koji je jedna od glavnih karakteristika moderne Republikanske
partije.
Ovaj napad je
direktno motivisan sitničavim karijerizmom aparatčika iz sistema zaštićenog od
pritisaka javnosti prekrajanjem izbornih jedinica, nepokolebljivom odanošću
partiji i plutokratskim finansijskim balonom. Takvim ljudima partija je jedina
svetinja. Kao pravi prevaranti, oni će pobjesniti kada ih neko raskrinka.
Očigledno je da propast američke politike nije počela sa Donaldom Trumpom, kao
što ni propast rimske republike nije počela sa Cezarom. Erozija demokratskih
temelja traje već nekoliko decenija i niko nam ne garantuje da će se oni
oporaviti. Ako postoji nada, ona je pre svega u priznanju da je stanje loše.
Američka demokratija je na ivici ponora.
(TBT, The New
York Times)