„Mnogo je stvari koje govore protiv Emira Kusturice“, piše povodom 70. rođendana redatelja novinar „Frankfurter Allgemeine Zeitunga” (FAZ) Andreas Kilb. „Već dugo je privržen velikosrpskom nacionalizmu, još od završetka bosanskog rata. Napisao je pohvale za osuđenog srpskog ratnog zločinca Radovana Karadžića i bivšeg ruskog ministra odbrane Šojgua. Prošle godine dobio je orden ruskog Ministarstva kulture, a u travnju ove godine posjetio je Vladimira Putina u Kremlju.”
Tamo je, piše frankfurtski list, „Kusturica zahvalio vladaru Rusije na njegovoj ’historijskoj pravdi’ prema svim Slavenima i usporedio agresorski napad na Ukrajinu s borbom Srba protiv Hrvatske. Putin je, sa svoje strane, Kusturičine ideje o povijesti ocijenio kao ’zanimljive i produktivne’.”
Njemački novinar podsjeća da je Kusturica dva puta osvojio Zlatnu palmu, nabraja i njegov filmski opus, a potom ocjenjuje da je, nakon filma „Podzemlje“ (1995), u kojem je „debakl Jugoslavije pretočio u slikovitu bajku o žudnji za vlašću i izdaji prijatelja“, nastupila „ideološka prekretnica u Kusturičinom stvaralaštvu“.
„Od tada je stao na stranu onih političara i umjetnika koji su nostalgiju za jugoslavenskom prošlošću pretvorili u narativ kojim se opravda srpske pretenzije na vlast. Alegorije, tirade mržnje i lažni folklor – to se odrazilo i na njegove filmove”, ocjenjuje Kilb.
Pritom se, navodi njemački novinar, „Kusturica ne može optužiti za nedostatak dosljednosti: odrekao se kozmopolitizma rodnog Sarajeva i umjesto toga proširio drvene kulise filma ’Život je čudo’ (2005) u ogledno selo u kojem su ulice nazvane po njegovim idolima Felliniju, Maradoni, Ingmaru Bergmanu, Ivi Andriću i Che Guevari, u mjesto gdje se slavi starosrpski svetac, Sveti Sava. Godine 2005. prihvatio je pravoslavnu vjeru i novo ime, Nemanja. Na stogodišnjicu Sarajevskog atentata, poljubio je statuu počinitelja Gavrila Principa.”
„Jedino političko opredjeljenje za kojim žali je njegova podrška Slobodanu Miloševiću. U svojoj autobiografiji, objavljenoj 2011. godine, ogradio se od osuđenog predsjednika Republike Srbije u izmišljenom razgovoru sa svojom majkom. Knjiga nosi naslov ’Smrt je nepotvrđena glasina’“, piše Andreas Kibl za njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung.
„Simpatije za diktatore”
„I dalje zvuči čudno kada Emir Kusturica kaže da je srpski reditelj. Za ljude koji, poput Kusturice, dolaze iz Bosne i Hercegovine, to je kao da se Švicarac Max Frisch (pisac i arhitekt, nap. ur.) jednog dana nazove Nijemcom. Naravno, svatko ima pravo biti što god hoće i da kao takav bude prihvaćen i poštovan, ali to ne smanjuje iritaciju“, piše povodom Kusturičinog rođendana za švicarski list Neue Zürcher Zeitung (NZZ) Armina Galijaš iz Centra za studije jugoistočne Evrope austrijskog sveučilišta u Grazu.
Ona procjenjuje: „Možda bi mnogima bilo lakše prihvatiti Kusturičin odlazak da je izabrao da postane Francuz ili Amerikanac. Živio je i radio u obje zemlje. Ali, Kusturica je stao na stranu Miloševića i onih koji su mu uništili rodnu kuću. Zašto?“
Na to pitanje autorica članka pokušava odgovoriti kroz opise Kusturičinih filmova, prije svega filma „Podzemlje“ za koji je 1995. dobio drugu Zlatnu palmu u Cannesu, a za koji se navodi da je snimljen „uz financijsku podršku nacionalističkog vrha u Srbiji s kojim se Kusturica zbližio“.
„To je fascinantna, šarena slika puna balkanskih klišeja: snažni muškarci koji se opijaju, svađaju i žele istu ženu. Ali muškarci koji točno znaju što je ispravno, a što pogrešno. Kusturica pretvara Jugoslaviju u veliki podrum u kojem se tenzije između prevarenog naroda stalno povećavaju i konačno burno izbijaju na površinu. Sukobi izgledaju gotovo prirodni, kao da su se ratovi na Balkanu morali ponavljati u redovitim intervalima bez jasnog razloga.”
Pritom se, navodi autorica „ignorira pokretačka uloga Srbije. S jedne strane, Srbi mogu izgledati buntovni i tvrdoglavi, ali na kraju oni imaju nepogrešiv moralni kompas. Na drugoj strani su, međutim, zavedeni i korumpirani izdajnici koje je Zapad zaveo. Takva učitavanja zasnivaju se na korištenju dokumentarnih sekvenci koje prikazuju njemačko bombardiranje Beograda 1941. Nasuprot tome, pojavljuju se razdragani Hrvati koji pozdravljaju dolazak nacista. To se uklapa u Miloševićev politički narativ, prema kojem su Hrvati, Slovenci i Bošnjaci fašisti – nasljednici nacističkih predaka“, piše Galijaš za švicarski list. I nastavlja:
„Na sličan način, a to je najnoviji obrt do sada, Kusturica sada igra za Putina. I čovjek u Kremlju tvrdi da vodi rat protiv fašista u Ukrajini, pozivajući se na povijest Drugog svjetskog rata. U travnju je Kusturica posjetio Putina i prijavio se za subvencije za veliki filmski projekt: ’Ruski triptih’, zasnovan na djelima Dostojevskog, Gogolja i Tolstoja. Redatelj je zahvalio domaćinu u Kremlju što želi da povrati ’historijsku pravdu’ za Slavene i opisao rat u Ukrajini kao ’borbu za nas Slavene’ – kao da Ukrajinci nisu Slaveni”, piše autorica.
„Emir Kusturica je sada napunio sedamdeset godina. Za poželjeti je da umjesto ’Ruskog triptiha’ publici pokloni još jedan topao, duhovit film o ljudima iz njegove domovine. Ostaje za nadati se da će se pomiriti sa svojim gradom, Sarajevom. I grad s njim“, zaključuje Armina Galijaš u članku za švicarski Neue Zürcher Zeitung.
(TBT)
