KOLUMNA
Ko je ozbiljniji
fašist – onaj koji se razmeće ustaškim parolama, pa će nacistički pozdrav „Za dom
spremni“ ugravirati na mramornu ploču i istaknuti usred Jasenovca, ili onaj
koji, premda posjeduje operativnu moć, takvu praksu formalno osuđuje a faktički
ohrabruje
Piše: Viktor
Ivančić, thebosniatimes.ba
Ko je veći
zločinac – onaj koji ubija ili onaj koji ubistvo zataškava i ubicu oslobađa
krivnje? Da postoji nešto poput historijske pravde, veći dio odgovornosti za ubistvo
porodice Zec – barem one moralne, kada već krivično-pravnu nismo dočekali – ne
bi snosili konkretni egzekutori, pripadnici eskadrona smrti Tomislava Merčepa,
nego visoki službenici vladajućeg aparata, poput Vladimira Šeksa, tadašnjega
državnog tužioca, koji je učinio sve da zločinačko djelo bude pometeno pod
tepih i da se suđenje okrivljenima obustavi.
Ko je ozbiljniji
fašist – onaj koji se razmeće ustaškim parolama, pa će nacistički pozdrav „Za
dom spremni“ ugravirati na mramornu ploču i istaknuti usred Jasenovca, ili onaj
koji, premda posjeduje operativnu moć, takvu praksu formalno osuđuje a faktički
ohrabruje, pravdajući je nedorečenim zakonima i žrtvoslovnim pijetetom prema
dokazanim domoljubima, kao što to čini Andrej Plenković, premijer Vlade
Republike Hrvatske?
„Ovo je bitka za
jačanje političkog mainstreama“, kazao je Plenković u emisiji Nedjeljom u dva
HTV-a, referirajući se na pitanja voditelja o ustašlucima pripadnika HOS-a u
Jasenovcu. Pozdrav „Za dom spremni“, prema njegovu sudu, „ima dvostruku
konotaciju“: prva je konotacija na ustaški režim i „to u Jasenovcu može
vrijeđati obitelji žrtava“ dotičnog režima, no druga je vezana uz činjenicu „da
je spomen ploča podignuta hrvatskim braniteljima“, te je u tom smislu ona
potpuno neupitna. Konkretno:
„Meni je izuzetno
žao da je došlo do postavljanja ploče koja vrijeđa osjećaje onih koji su bili
žrtve logora u Jasenovcu i s te strane imam punu solidarnost prema njima. No,
istodobno, riječ je o jedanaest hrvatskih branitelja koji su poginuli za
hrvatsku slobodu i demokratiju.“
I tu se ukazuje
prava priroda „dvostruke konotacije“. Odakle, naime, bilo kome – a posebice
premijeru hrvatske vlade – ideja da su se HOS-ovci, pod parolom „Za dom
spremni“, borili „za hrvatsku slobodu i demokratiju“? Oni su se, kako su i sami
naglašavali, borili za Hrvatsku koja će biti podrobno očišćena od Srba, čija će
istočna granica po mogućnosti slijediti tok rijeke Drine i čije će unutrašnje
ustrojstvo slijediti rasističke vizije voljenoga vođe Ante Pavelića, a to je
nešto što se prema uvriježenim kriterijima – kakvi, duduše, u Hrvatskoj nisu na
snazi – obično smatra negacijom slobode i demokratije.
Ipak, taj
sladunjavi i općeprihvaćeni mit – mit da su se pripadnici HOS-a u zadnjem ratu
borili „za hrvatsku slobodu i demokratiju“ – ugrađen je kao kanonski
vrijednosni sud u sasvim aktualnu bitku: u „bitku za jačanje političkog
mainstreama“, kako ju je definirao premijer Andrej Plenković. U tome leži srž
problema, a da bih ga zaoštrio, mogu to sažeti i ovako: ozbiljan moderni fašist
nije onaj koji truje javni prostor ustaškim pokličima, uključujući mramornu
psovku u Jasenovcu, već onaj koji tim pokličima pridaje „dvostruku konotaciju“
i na taj način osigurava normalizaciju abnormalnog.
Hrvatska stranka
prava – a onda i HOS kao njena stranačka paravojska – od osnutka 1990. godine
je svoj politički i ratni program, bez imalo uvijanja, opskrbila svetim
ustaškim idealima. Partijske prostorije krasile su uramljene fotografije
poglavnika Ante Pavelića, slavljen je 10. aprila, dan uspostave NDH, „Za dom
spremni“ je usvojen kao službeni pozdrav, oružano partijsko krilo opremljeno je
crnim uniformama, ratne jedinice nazvane su po nacističkim zločincima Juri
Francetiću i Rafaelu Bobanu, a sredinom 1991. donesena je i takozvana
„Lipanjska povelja“ koja zagovara obnovu i uspostavu „Nezavisne Države Hrvatske
na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru sa istočnim granicama Subotica,
Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska“.
Eto „dvostruke
konotacije“: otvoreno se deklariramo kao (neo)fašistička garda, ukrasimo se
kompletnim simboličkim asortimanom ustaške NDH, na idejnom i dnevnopolitičkom
planu vrijedno sijemo šovinističku mržnju, da bi onda, nakon što nas
legitimiraju kao regularne jedinice Hrvatske vojske, bili uključeni u borbu „za
hrvatsku slobodu i demokratiju“. A kasnije će, u doba mira i blagostanja, kada
se obavi dodatni retuš crnokošuljaškoga hrvatstva, sve te kvalitete još biti
inkorporirane i u „bitku za jačanje političkog mainstreama“.
Takozvani
domovinski rat, budući da u kolektivnoj recepciji mora odisati neupitnom
svetošću, tu očito ima ulogu nekakvoga univerzalnog pročišćivača, sredstva za
brzu i efikasnu moralnu rekonstituciju: uđeš kao ustaša, izađeš kao borac za
demokraciju, a da u međuvremenu nisi ni za dlaku odstupio od svojih uvjerenja.
Plenkovićeva
„dvostruka konotacija“ utoliko nije ništa drugo nego duplo dno hrvatskoga
političkog centra, pomno skrojeni ideološki džep pomoću kojega lažni centristi
švercaju fašizam u prostor društvene normalnosti. Relativizirajući ustašku
provokaciju u Jasenovcu hrvatski premijer pokazuje da nije vulgarni, već
efektivni fašist, štoviše – da oko toga ne ostavim dvojbe – fašist je upravo
stoga što predvodi „bitku za jačanje političkoga mainstreama“.
Kada taj
„mainstream“ ne bi bio građanski ucifrano izdanje političkoga ekstremizma, s
ovlašno pripitomljenim akterima na javnoj sceni, vodile bi se druge vrste rasprava
– ne oko toga je li dopustivo da se nacistička parola ističe u Jasenovcu, nego
oko toga je li moralno podnošljivo da se bilo gdje u Hrvatskoj podiže bilo
kakav spomenik pripadnicima HOS-a, pali oni za domovinu ili ne, bilo to
mramorno strašilo ukrašeno ustaškim simbolima ili ne.
Međutim, ta je
dilema apsolvirana prije više od četvrt stoljeća, kada je vladajući „politički
centar“ aklamacijom zauzeo stav prema kojemu je najvažnije imati samostalnu
nacionalnu državu, kakva god ona bila, pa se odmah moglo naslutiti da će se ova
– osim u retorici ovlaštenih tumača – vrlo teško sastati s demokratskim
pridjevom.
Istini za volju,
u Jasenovcu nije ni podignuta spomen ploča poginulim ratnicima HOS-a: oni su
tek formalno pokriće za onaj „Za dom spremni“, za novu u nizu ustaških
blasfemija, ljudski uniženi do razine najprozirnije izlike, iskorišteni kao
konvertibilni leševi čiju tragiku zaklanja sjena svastike, pa sada, uz cinične
pozdravne govore svojih suboraca, trunu na mrtvoj straži iza koje „politički mainstream“
škljoca naoštrenim očnjacima.
Te bi kljove
mogle sijevnuti punim sjajem sasvim skoro, jer je premijer Andrej Plenković
nastalu neugodnost naumio riješiti „isključivo temeljem zakona“, i to tako što
će formirati posebnu komisiju, a ova će pak „postaviti institucionalni okvir za
osudu oba totalitarizma“, drugim riječima: predložiti zakonodavnu praksu koja
će se temeljiti na izjednačavanju ustaške i partizanske ikonografije. To je
potvrdio i njegov džepni ideolog Davor Ivo Stier – inače ljubitelj pravne
teorije Carla Schmitta, jednog od inspiratora rasnih zakona u Hitlerovoj
Njemačkoj – kazavši kako bi se demokratska zemlja poput Hrvatske „trebala
odreći svih totalitarnih, fašističkih i komunističkih simbola“.
Sretan epilog
„slučaja Jasenovac“ je, dakle, na vidiku: ne samo što s lokaliteta gdje je
djelovao najveći ustaški konclogor nije uklonjena i jednodušno osuđena
fašistička psovka, nego će, pod firmom „rješavanja tog problema“, uskoro biti
zabranjena petokraka!
Tako to rade
umjerenjaci iz „političkog centra“. Ništa neuobičajeno. Ništa dramatično. Tek
novi kvalitetan pomak na ruti kojom odavno maršira hrvatski državotvorni
„mainstream“: od crne legije do crne legislative.
(TBT, Peščanik.net)