KOLUMNA
Period nakon
završetka Drugog svjetskog rata obilježili su trgovinski sporazumi; potpisano
je više od pet stotina bilateralnih trgovinskih sporazuma, uglavnom u protekle
dvije decenije
Piše: Dani
Rodrik, thebosniatimes.ba
Vodeće ekonomske
sile svijeta neprestano su, maltene sedam decenija, pregovarale i postigle
veoma važne multilateralne dogovore, uključujući Opšti sporazum o carinama i
trgovini i uredbe o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije. Također,
potpisano je više od pet stotina bilateralnih trgovinskih sporazuma, uglavnom u
protekle dvije decenije. Gnjev populista, koji je naročito ove godine došao do
izražaja, vjerovatno će označiti kraj sklapanju dogovora na brzinu. Mada
postoji mogućnost da će države u razvoju težiti potpisivanju sporazuma manjeg
obima, dva najznačajnija dogovora koja su i dalje na stolu – Transpacifičko
partnerstvo i Transatlantsko partnerstvo u domenu trgovine i investicija,
vjerovatno će, zbog izbora Donalda Trumpa za novog predsjednika Amerike, otići
u historiju.
Ipak, ne treba da
žalimo što će takve pogodbe prestati da važe. U tom kontekstu, nameće se
pitanje čemu, uopšte, služe trgovinski sporazumi? Stiče se utisak da je odgovor
veoma jednostavan – države pregovaraju kako bi ostvarile slobodniju trgovinu,
ali stvarnost je umnogome složenija. Ilustracije radi, u današnje vrijeme takvi
sporazumi sežu znatno dalje od trgovinskih veza, pokrivajući segmente poput
zdravstva, sigurnosti, zaštite patenata i izdavačkih prava, protoka kapitala,
kao i prava investitora. Istovremeno, ostaje nejasno u kolikoj mjeri se
navedeni dogovori zaista odnose na slobodnu trgovinu. Trgovina, zapravo, treba
da donese najveću korist na domaćem terenu. U takvom nadmetanju uvijek ima i
pobjednika i poraženih, ali trgovinska liberalizacija tiče se, prije svega,
pojedinačnih tržišta. S obzirom na to da je trgovina dobra za sve nas treba da
težimo uklanjanju prepreka radi vlastitog dobra, a ne da bismo pomogli drugim
zemljama. Stoga, kozmopolitizam ne predstavlja preduslov za otvorenu trgovinu,
već je potrebno postarati se da na nivou država sve grupacije mogu da dobiju dio
od ostvarene dobiti. Za zemlje koje su “mali igrači” na svjetskim tržištima
priča se ovdje završava, imajući u vidu činjenicu da one nemaju nikakvu potrebu
za uspostavljanjem trgovinskih sporazuma.
S druge strane,
ekonomski stručnjaci smatraju da su trgovinski sporazumi neophodni većim
zemljama koje tako dobijaju priliku da nameću ostalima svoje uslove, naročito
kada je riječ o cijenama robe koju izvoze i uvoze. Ilustracije radi, Sjedinjene
Države mogu da, nametanjem velikih carina na uvoz, umanje cijenu po kojoj
kineski proizvođači prodaju čelik, kao i da podizanjem taksi na izvoz letjelica
nametnu veće cijene strancima. Stoga bi, trgovinski sporazumi kojima bi se
spriječile “ucjenjivačke prakse” bili od koristi svim zemljama. Ipak,
teško je procijeniti kako se u praksi sprovode odredbe iz trgovinskih sporazuma.
Čak i u slučajevima kada se stiče utisak da Amerika povećava carine na uvoz
kineskog čelika i niza drugih proizvoda da bi smanjila cijene na globalnom
nivou, to ne mora da bude tačno. Dakle, ekonomija nam nije od velike pomoći u
razumijevanju trgovinskih dogovora, pa treba da se okrenemo političkim
objašnjenjima. Naime, trgovinske mere kojima pribjegavaju Sjedinjene Države
kada je riječ o čeliku i letjelicama vjerovatno su odraz želje onih koji donose
odluke da se pomogne američkoj industriji, što je u skladu sa snažnim
lobiranjima u Washingtonu, a ne da se naruše ekonomski odnosi u širim okvirima.
Zagovornici
trgovinskih sporazuma nerijetko tvrde da se navedeno “štetno
ponašanje” može zauzdati ukoliko se donesu pravila kojima će biti
zabranjeno državama da favorizuju pojedine privredne grane, ali taj argument
nije ubedljiv, imajući u vidu jako lobiranje koje postoji i na globalnoj sceni.
I najzad, najbolje bi bilo da se pomirimo sa činjenicom da je prošlo doba
trgovinskih sporazuma koji nam, uostalom, i neće biti potrebni ako se svako
bude više starao o vlastitoj ekonomiji.
Autor je
profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard/
(TBT, Project
Syndicate)