KOLUMNA
Ogoljen je pritajeni gnjev ljudi širom
planete – vidljiv i u masovnoj podršci despotima u Rusiji i Turskoj i u
izbornom trijumfu autokrata u Indiji i Filipinima
Piše: Pankaj Mishra, thebosnitimes.ba
Pobjeda Donalda Trumpa izazvala je globalni
politički zemljotres. Ogoljen je pritajeni gnjev ljudi širom planete – vidljiv
i u masovnoj podršci despotima u Rusiji i Turskoj i u izbornom trijumfu
autokrata u Indiji i na Filipinima. Sam fenomen, koji obuhvata i Brexit i uspon
ekstremne desnice u Evropi, ima lokalne uzroke, ali je uvijek zasnovan na
demagogiji. U mnogim dijelovima svijeta izbilo je nasilje: ratovi u Ukrajini i
na Bliskom istoku, pobune od Jemena do Tajlanda, terorizam i antiterorizam,
ekonomski i sajber ratovi. Ovi sukobi kao da su endemski i teško ih je
kontrolirati. Raspirivanje mržnje prema imigrantima i manjinama postalo je
opšte mjesto naše svakodnevice, a lica zapjenjena od mržnje sveprisutna su u starim
i novim medijima.
Na sve strane se raspravlja o uzrocima ovog
globalnog nereda. Neki promatrači Trumpovu pobjedu vide kao reakciju na otuđeni
establišment i shvataju je kao posljedicu „eksplozije ekonomske i geografske
nejednakosti u Americi“ (Thomas Piketty). Liberali za sve krive siromašnu bijelu
Ameriku, čiji se položaj po svemu sudeći pogoršao za vrijeme mandata Baracka
Obame. Ali i mnogi bogati muškarci i žene – pa i Afro-Amerikanci i
Latino-Amerikanci – glasali su za kompulzivnog seksualnog nasrtljivca i bijelog
rasistu.
Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul
Krugman je u noći Trumpove pobjede priznao da „ljudi kao ja – to jest većina
čitalaca moje kolumne u New York Timesu – u stvari ne razumiju zemlju u kojoj
žive“. Od Brexita i američkih izbora bespomoćno raspravljamo o njihovim
uzrocima, dok novi zastupnici poniženih i uvrijeđenih, Trump i Nigel Farage,
poziraju u pozlaćenom liftu i umnožavaju apsurde na svjetskoj političkoj sceni.
Izgleda da eksplozija nekontroliranih snaga kojoj prisustvujemo izmiče našim
postojećim konceptima.
U godinama nade poslije pada Berlinskog
zida 1989. činilo se da je osiguran opšti trijumf liberalnog kapitalizma i
demokratije: slobodna tržišta i ljudska prava raširiće se po svijetu i izvući
milijarde ljudi iz siromaštva i obespravljenosti. Mnogi elementi tog sna su se
ostvarili. Živimo na ogromnom, homogenom globalnom tržištu koje je pismenije,
povezanije i prosperitetnije nego ikada u ljudskoj historiji. A ipak smo
doživjeli doba gnjeva, u kome autoritarni lideri cinično manipulišu
nezadovoljnim masama ljudi. Pojava koju smo zvali „muslimanski bijes“ i
povezivali je s tamnoputim, bradatim muškarcima odjednom se manifestuje
globalno, od budističkih zagovornika etničkog čišćenja u Mjanmaru do plavokosih
nacionalista u Njemačkoj. Užasni zločini iz mržnje zagadili su čak i najstariju
parlamentarnu demokratiju ubistvom poslanice Jo Cox, koje je izvršio britanski
neonacista tokom žučne kampanje za Brexit. Kao što je nedavno napisao liberalni
mislilac Michael Ignatieff: „prosvijećeni humanizam i racionalizam više ne mogu
da adekvatno objasne svijet u kome živimo“.
Pretežno angloameričke intelektualne
pretpostavke iskovane u Hladnom ratu i poslije njega nisu pouzdani vodiči kroz
današnji haos, pa se možda treba okrenuti idejama jednog ranijeg nestabilnog
doba. Vreme je za mislioce kao što je Sigmund Freud, koji je 1915. upozoravao
da „primitivni, divlji i zli impulsi čovječanstva“ uvijek vrebaju priliku da se
ispolje. I zaista, isplivalo je na površinu ono što je Niče opisao kao
„resantiman – trusno područje neiscrpne podzemne žudnje za osvetom, koja sada
nezasito provaljuje na površinu“.
Temeljna premisa postojećih intelektualnih
okvira je pretpostavka da su ljudi u suštini racionalni i motivirani da
ostvaruju vlastite interese, kao i da je njihovo djelovanje uglavnom zasnovano
na želji za uvećanjem lične sreće, a ne na strahu, zavisti ili resantimanu.
Bestseler „Freakonomics“ pokazuje da je „motivacija temelj modernog života i
ključ za rješavanje skoro svake njegove zagonetke“. U tom smislu, suvremena
kriza je provala iracionalnog koja izaziva zbunjenost političkih, poslovnih i
medijskih elita. Obično staloženi Economist nedavno se zateturao između
indignacije „politikom post-istine“ i zakasnjele objave „novog nacionalizma“. Mnogi
ugledni časopisi djeluju kao parodija New Left Review, dok se sa zakašnjenjem
bave promašajima globalnog kapitalizma – naročito njegovim neispunjenim
obećanjem opšteg prosperiteta.
U Britaniji i SAD je sve širi rasni, klasni
i obrazovni jaz, pri čemu je krajnje nejasno kako bi on mogao biti premošćen.
Opet su u upotrebi izlizani parovi retoričkih suprotnosti: progresivno i
reakcionarno, otvoreno i zatvoreno, liberalizam i fašizam, racionalno i
iracionalno. Polarizirana intelektualna industrija kaska za događajima čiji
razvoj više ne može da predvidi. Izgleda kao da je naša potraga za racionalnim
objašnjenjima nereda u kome smo se našli osuđena na propast. Sve protivnike
novog „iracionalizma“ – na celom političkom spektru – ujedinjuje pretpostavka
da su pojedinci racionalni akteri, motivirani materijalnim interesom, koji se
bune kada su njihove želje osujećene i smiruju kada se one ispune.
Današnje predstave o ljudskoj motivaciji
imaju korijene u dobu Prosvjetiteljstva, čiji su vodeći mislioci prezirali
tradiciju i religiju i nastojali da ih zamjene sposobnošću čovjeka da
racionalno identifikuje pojedinačne i kolektivne interese. San poznog 18.
vijeka – da se svijet iznova izgradi na sekularnim i racionalnim temeljima – u
19. vijeku su dalje razradili utilitarni teoretičari najvećeg blagostanja za
najveći broj ljudi, a tu ideju napretka prigrlili su i socijalisti i
kapitalisti.
Poslije kraha socijalističke alternative
1989. godine, ova utopijska vizija je poprimila oblik ekonomije globalnog
tržišta okrenutog beskrajnom rastu i potrošnji – koja nema alternativu. Prema
tom pogledu na svijet, koji je sada skoro apsolutno dominantan, ljudska norma
je homo economicus, racionalni subjekt čije je prirodne želje i nagone
uobličila njegova najviša motivacija: da teži sreći i izbjegava bol.
To jednostavno stanovište uvijek je
zanemarivalo mnoge važne činioce, postojano prisutne u ljudskom životu: na primjer
strah od gubitka časti, dostojanstva i statusa, nepovjerljivost prema promjeni,
privlačnost stabilnog i poznatog. U njemu nije bilo mjesta za složenije porive:
taštinu, strah od pokazivanja ranjivosti, potrebu da se sačuva ugled.
Opsjednuti materijalnim napretkom, hiper-racionalisti su zanemarili iskušenja
resantimana gubitnika i uživanja u statusu žrtve.
A moderna historija vrvi od svjedočanstava
o istrajnoj moći iracionalnog. Ne tako davno – u ranom 19. vijeku – francuske
pretenzije na racionalnu, univerzalnu i kozmopolitsku civilizaciju
isprovocirale su uvrijeđene i ogorčene Nijemce da militantno izraze ono što
sada zovemo „kulturni nacionalizam“: potvrđivanje autentične kulture
ukorijenjene u nacionalnom i regionalnom karakteru i historiji. Revolucije su
sustizale jedna drugu kao dokaz da osjećanja i raspoloženja mijenjaju svijet
kada se pretoče u moćne političke sile. Strah, strepnja i osjećaj poniženja
bili su glavni pokretači njemačke ekspanzionističke politike u prvoj polovini
20. veka, a bez njih je nemoguće razumjeti i provale antizapadnih osjećanja u
Kini, Rusiji ili Indiji.
Ipak, prevladalo je mehanicističko i
materijalističko shvaćanje ljudskih postupaka, dijelom i zato što je ekonomija
postala glavno sredstvo razumijevanja svijeta. Stanovište koje se uobličilo u
19. vijeku – da „između čovjeka i čovjeka nema druge spone do golog ličnog
interesa“ – postalo je ortodoksija u intelektualnoj klimi koja tržište shvata
kao idealni oblik ljudske interakcije i koja veliča tehnološki napredak i rast
BDP-a. Sve je to do rigidnog suvremenog uvjerenja da je bitno samo ono što se
može izračunati, a nebitno ono što ne može – subjektivne emocije.
Današnje zanemarivanje ne-ekonomske
motivacije još je neobičnije kada znamo da je prije manje od jednog stoljeća
„skučen racionalni program“ Prosvjetiteljstva bio „meta podsmjeha i prezira“ –
kao što je primijetio austrijski modernista Robert Musil 1922. godine. Doista,
pionirski radovi sociologije i psihologije, kao i modernistička umetnost i
književnost ranog 20. vijeka bili su delimično definirani insistiranjem na tome
da se ljudsko biće ne može svijesti na racionalni egoizam, takmičenje i
sticanje, da se društvo ne može svijesti na ugovor među autonomnim pojedincima
koji logički kalkulišu, kao ni da se politika ne može svijesti na bezlične
tehnokrate koji smišljaju hiper-racionalne obrasce napretka služeći se
istraživanjem javnog mnijenja, anketama, statistikom, matematičkim modelima i
tehnologijom.
Šezdesetih godina 19. vijeka, na vrhuncu
tadašnjeg liberalizma, Fjodor Dostojevski je među prvima iskazao sumnju koja je
danas opet aktuelna: da racionalno mišljenje možda ne utiče presudno na ljudsko
ponašanje. On je svog Čovjeka iz podzemlja – oličenje gubitnika koji sanja o
tome da se osveti dobitnicima u društvu – suprotstavio ideji racionalnog
egoizma, materijalnog ličnog interesa, tada popularnoj u Rusiji među čitaocima
Johna Stuarta Milla i Jeremya Benthama. Protagonista Dostojevskog opsesivno
napada zajedničku racionalističku pretpostavku kapitalista i socijalista da su
ljudska bića životinje koje logički zaključuju vođene svjesnim motivima: „O
recite mi ko je prvi objavio da čovjek samo zato pakosti drugome što ne poznaje
svoje prave interese, a ako bi ga prosvijtili, otvorili mu oči za njegove prave
interese, on bi odmah postao dobar i blagorodan, zato što bi, prosvijećen, u
dobru vidio svoju ličnu korist.“
Dostojevski je definirao postulate koje su
kasnije elaborirali Nietzsche, Freud, Max Weber i drugi. On je pripremio
intelektualnu pobunu protiv tiranske izvjesnosti racionalističkih ideologija s
obje strane političkog spektra. Danas malo ko pamti intelektualnu revoluciju
koja je izbila u političkom trenutku sablasno sličnom našem: periodu
neravnomjernog, isprekidanog ekonomskog rasta, nepovjerenja u političare,
straha od promjene i kosmopolita, stranaca i imigranata.
Bilo je to doba kada su nezadovoljne mase –
pod teretom produženog eksperimenta u laissez-faire ekonomskom racionalizmu –
počele da se okreću radikalnim alternativama u obliku nacionalizma krvi i tla i
anarhističkog terorizma. Ova antiliberalna politička pobuna natjerala je mnoge
koje danas vidimo kao ključne ličnosti intelektualnog života 20. vijeka da
preispitaju svoje fundamentalne ideje o ljudskom ponašanju i odbace čudotvorne
pozitivističke recepte iz prethodnog vijeka.
Još krajem 50-ih godina 19. vijeka Charles
Darwin je uzdrmao ideju da ljudi kontrolišu sopstveni razvoj – a kamoli
izgradnju racionalnog društva. Pisci, sociolozi i psiholozi koji su promatrali
turbulentna društva druge polovine 19. vijeka zaključili su da ljudski postupci
nisu svodivi na proste uzroke, to jest veru, ideologiju ili racionalni lični
interes. Freud, koji je živio u Beču na prekretnici vjekova, kada su demagozi
pretvarali Jevreje i liberale u žrtvene jarce zbog masovnih patnji izazvanih industrijskim
kapitalizmom, vidio je racionalni intelekt kao „nešto slabašno i zavisno, kao
igračku i sredstvo naših impulsa i emocija“. „Stiče se utisak“, piše Freud u
Budućnosti jedne iluzije (1927), „da je kultura nametnuta nevoljnoj većini od
manjine koja je uspela da prisvoji instrumente moći i prinude“. Dugo prije
provala demagogije u 20. vijeku, dok je posmatrao zahuktalu njemačku
industrijalizaciju, Max Weber je naslutio da pojedinci iskorijenjeni
društveno-ekonomskim previranjem i otuđeni birokratskom racionalizacijom lako
podležu despotskom vodstvu.
Za kritičare prosvjetiteljskog racionalizma,
kao što je to definirao Robert Musil, problem nije bio u tome što „imamo
previše pameti a premalo duše“, već to što „imamo premalo pameti u pitanjima
duše“. Danas nas taj problem još više muči dok se upinjemo da objasnimo provale
političke iracionalnosti. Odlučnima da individualno sopstvo vidimo kao
racionalnog aktera, izmiče nam činjenica da je to veoma nepostojani entitet
koji se neprestano oblikuje i preoblikuje u sadejstvu sa promjenjivim
društvenim i kulturnim uvjetima. U naše vrijeme, u stanju koje je Hannah Arendt
opisala kao „ogroman porast uzajamne mržnje i skoro opšti gnjev svih protiv
svih“, naše sopstvo je posebno neotporno na resantimane raznih vrsta.
Resantiman – mješavina zavisti, poniženja i
nemoći – nije naprosto francuska riječ za ljutnju. Značenje te riječi oblikovao
je poseban kulturni i društveni kontekst: uspon sekularnog i meritokratskog
društva u 18. vijeku. Iako sam nikada nije upotrebio tu riječ, prvi mislilac
koji je opisao kako resantiman proizlazi iz modernih ideala egalitarnog i
komercijalnog društva bio je Jean-Jacques Rousseau. Autsajder u odnosu na
parišku elitu svog vremena, koji se borio sa zavišću, fascinacijom, odbojnošću i
odbacivanjem, Rousseau je vidio kako ljudi u društvu vođenom individualnim
ličnim interesom žive za to da zadovolje svoju taštinu – želju i potrebu da
dobiju priznanje od drugih, da navedu druge da ih cijene onako kao što oni
cijene same sebe.
Ali ta taština, čiji je današnji groteskni
primjer profil Donalda Trumpa na Twitteru, često dovodi do gađenja prema sebi
dok potpiruje mržnju prema drugima i može da se izrodi u stanje u kome se
pojedinac osjeća priznatim samo kada ga vole više nego druge ili kada se raduje
tuđoj nesreći. (Kao što je sažeto rekao Gore Vidal: „Nije dovoljno uspeti.
Potrebno je da drugi propadnu.“)
Resantiman u društvu raste u srazmjeri sa
širenjem principa jednakosti i individualizma. Početkom 20. vijeka Max Scheler
je razvio sistematsku teoriju resantimana kao izrazito moderne pojave –
ukorijenjene u svakom društvu u kome formalna društvena jednakost među
pojedincima postoji uporedo sa velikim razlikama u moći, obrazovanju, statusu i
imovini. U eri globalizirane trgovine nejednakost raste sa rasprostiranjem
ideja o individualnoj inicijativi i jednakosti. Prema tome, resantiman –
egzistencijalna ozlojeđenost na druge – širom svijeta truje civilno društvo i
podriva političke slobode.
Još jedna narastajuća protivrečnost čini
resantiman posebno malignim. Ideali moderne demokracije – jednakost društvenih
uvjeta i individualnih mogućnosti – nikada nisu bili popularniji. Ali njihovo
ostvarivanje u groteskno nejednakim društvima koje je stvorio naš brend
globaliziranog kapitalizma postaje praktično nemoguće.
Prethodne dvije decenije grozničave
globalizacije približile su nas više nego ikada idealu liberalnog
Prosvjetiteljstva – univerzalnom trgovačkom društvu racionalnih i autonomnih
pojedinaca posvećenih ličnom interesu – koji su u 18. vijeku zastupali mislioci
kao što su Montesquieu, Voltaire, Adam Smith i Kant. U 19. vijeku Marx je još
mogao da se podsmeva Jeremyju Benthamu zato što „modernog filistra, osobito
engleskog filistra uzima kao primjer normalnog čovjeka“. U naše vrijeme,
međutim, ideologija neoliberalizma – tržišno-centričnog hibrida
prosvjetiteljskog racionalizma i utilitarizma 19. vijeka – prevladala je gotovo
sasvim i u ekonomskoj i u političkoj sferi.
O tome svjedoče mnoge inovacije iz
prethodnih decenija koje nam danas djeluju samorazumljivo. Od racionalnog
tržišta se očekuje da osigura snabdijevanje proizvodima i uslugama, a zadatak
vlasti je da osigura fer konkurenciju, koja proizvodi „dobitnike“ i
„gubitnike“. Široka intelektualna revolucija u kojoj sveznajuće tržište sudi o
našem neuspjehu ili uspjehu pojačala je insistiranje na racionalnosti
pojedinca.
Pitanja socijalne pravde i jednakosti
ustuknula su zajedno sapan class=”hascheck-stylistic”
data-error-id=”242”>sa odgovarajućim konceptima društva ili
zajednice – da bi bila zamijenjena pojedincima koji slobodno odlučuju na tržištu.
Prema danas prevlađujuće gledištu, nepravde koje se mogu pripisati historiji
ili društvenim okolnostima više nisu važne: svaki čovjek može postati milioner,
a neuspjeh pojedinca da se izvuče iz bijede samo je dokaz njegovih loših
odluka. U ovom apstraktnom konstruktu nema mjesta za emocionalno stanje
stvarnih ljudi – i za predviđanje njihovih postupaka u konkretnim društvenim i
historijskim okolnostima.
Među prvima koji su prijetili uznemirujuću
složenost emocija koja je sada eruptirala kod mnogih ljudi širom svijeta bio je
Alexis de Tocqueville – koji je još 1930. godine brinuo da bi američko obećanje
meritokracije, uniformnost kulture i manira i „jednakost uslova“ mogli izazvati
neumjerenu ambiciju, korozivnu mržnju i hronično nezadovoljstvo“. Strast za
jednakošću, upozoravao je on, može narasti do „visine mahnitosti“ i mnoge
navesti da prihvate ograničenje slobode i da požele vladavinu tiranina. On kaže
da ljudi oslobođeni od starih hijerarhija „žele jednakost u slobodi, a ako ne
mogu da je dobiju tako, potražiće je u ropstvu“.
Danas smo svjedoci univerzalne provale
straha i mržnje zato što se demokratska revolucija o kojoj je svjedočio De
Tocqueville proširila iz svog američkog centra do najudaljenijih kutaka svijeta.
Pomama za jednakošću udružena je sa žudnjom za prosperitetom koji diktira
globalna potrošačka ekonomija, što pojačava tenzije i protivrečnosti u
unutrašnjem životu, koje onda prodiru u javnu sferu.
„Da bi živio u slobodi“, upozoravao je de
Tocqueville, „čovjek mora da se navikne na život pun nemira, promjene i opasnosti“.
Takav život je lišen stabilnosti, sigurnosti, identiteta i časti, čak i uz
osigurana materijalna dobra. Ipak, ljudima širom svijeta danas se čini da ih
racionalni interesi korisnosti i profita – potrebe lanca snabdijevanja i
imperativi kvartalnih akcionarskih prihoda – iscrpljuju i ponižavaju.
Široko rasprostranjeno iskustvo vrtloga
modernosti samo je povećalo iskušenja resantimana. Mnogi ljudi tek od skoro
„žive u slobodi“, kao to kaže De Tocqueville, mada su porobljeni suptilno
integriranim političkim, ekonomskim i kulturnim moćima: neprozirnim operacijama
financijskog kapitala, surovim mehanizmom društvene sigurnosti, sudskog i
kaznenog sistema i neprestanim ideološkim uticajem medija i interneta.
Nikada se tako mnogo slobodnih pojedinaca
nije osjećalo tako bespomoćno – nikada nisu tako očajnički željeli da povrate
kontrolu nad svojim životima od onih koje vide kao krivce za to što su je
izgubili. Ne bi trebalo da nas čudi eksponencijalni rast mržnje prema
manjinama, glavne patologije koju su izazvali politički i ekonomski potresi.
Neskriveni rasisti i ženomrsci očigledno su dugo šutke patili od onog što je
Albert Camus nazvao „samotrovanje – zloćudno lučenje dugotrajne nemoći u
hermetički zatvorenoj posudi“. Upravo taj gangrenozni resantiman, koji je dugo
trulio na mjestima kao što su Daily Mail i Fox News, eksplodirao je sa
Trumpovom pobjedom.
I bogati i siromašni koji glasaju za
serijskog lažova i utajivača poreza opet su potvrdili da ljudske želje ne slede
logiku ličnog interesa – da čak mogu biti destruktivne u tom smislu. Naše
političke i intelektualne elite porodile su novi „iracionalizam“ hotimičnom
ravnodušnošću prema emocionalnoj pometnji i ekonomskim patnjama koje je izazvao
moderni kapitalizam. Nije neobično što one sada ne umiju da objasne njegov
uspon. Upravo njihova univerzalna pretpostavka, ojačana događajima iz 1989, da
zapadna demokratija i kapitalizam nemaju alternativu – čuveni kraj historije –
onesposobila nas je da shvatimo političku pojavu koja danas potresa svijet.
Sada je jasno da je uzdizanje individualne
volje oslobođene od društvenih i historijskih pritisaka i tržišta kao nečega
jednako fleksibilnog, prikrivalo zapanjujuće neznanje o strukturnoj
nejednakosti i psihičkim oštećenjima koje ona izaziva. Suvremena opsjednutost
individualnim odlučivanjem i ljudskom voljom izgubila je iz vida čak i osnovna
otkrića sociologije s kraja 19. vijeka: da u masovnom društvu životne prilike
nisu jednako raspodijeljene, da uvijek ima dobitnika i gubitnika, da manjina
vlada većinom i da su elite sklone manipulaciji i obmanama.
Čak i teroristički napadi od 11. septembra
nisu uzdrmali viziju po kojoj će globalna ekonomija, izgrađena oko slobodnih
tržišta, konkurencije i racionalnih individualnih izbora, ublažiti etničke i
vjerske razlike i popločati put planetarnom prosperitetu i miru. U toj utopiji
svaka iracionalna prepreka širenju liberalne modernosti – na primjer islamski
fundamentalizam – na kraju će biti iskorijenjena. Fantazije o besklasnom i
post-rasnom društvu aktera koji imaju mogućnost racionalnog izbora cvjetale su
sve do 2008-e, godine najteže ekonomske krize poslije Velike depresije.
Danas je srušena osnovna pretpostavka
hladnoratovskog liberalizma – poslije decenija intelektualnih napora da se
stvori sumnjiva suprotnost između racionalnog zapada i iracionalnog istoka.
Politički big bang našeg vremena ne ugrožava samo tašte projekte intelektualne
elite već i zdravlje same demokratije. Od poznog 18. vijeka tradicija i
religija su uporno odbacivane u nadi da racionalni pojedinci okrenuti ličnom
interesu mogu formirati liberalnu političku zajednicu koja definiše zajedničke
zakone i osigurava dostojanstvo i jednaka prava svakom građaninu, bez obzira na
etničku pripadnost, rasu, veru i rod. Tu osnovnu premisu sekularne modernosti,
kojoj su nekada pretili samo vjerski fundamentalisti, sada ugrožavaju izabrani
demagozi u samoj njenoj postojbini, Evropi i SAD.
Kuda odavde? Možemo naravno nastaviti da
definiramo krizu demokratije utješnim dualizmima: liberalizam naspram
autoritarizma, islam naspram modernosti i tako dalje. Možda bi bilo
plodotvornije misliti o demokratiji kao napetom emocionalnom i socijalnom
stanju koje je, otežano turbo-kapitalizmom, postalo nestabilno. To bi nam možda
omogućilo da ispitamo funkcionisanje resantimana u različitim zemljama i
klasama i da razumijemo zašto se u Americi i Britaniji etno-nacionalistička
suprematija razvila u vrijeme ekonomske stagnacije, dok u Indiji i Turskoj
cvjeta u vrijeme ekonomske ekspanzije.
Ili zašto Donald Trump, razmetljivi
plutokrata koga muči vlastiti niski status među kultivisanim liberalima na
Menhetnu, opsesivno izaziva New York Times i poziva na bojkot predstave
Hamilton na Brodveju.
Činjenica da će pakosni twitterski zloduh
uskoro postati najmoćniji čovjek na svijetu je posljednji od mnogih podsjetnika
na to da idealizirani govor zapadnih elita o demokratiji i liberalizmu nikada
nije bio saobražen domaćoj političkoj i ekonomskoj realnosti. Bahata javna
kultura omalovažavanja i traženja krivaca ne može da sakrije činjenicu da se
jaz u senzibilitetu između tehnokratske elite i masa produbio. Većina kojoj je
obećan rast jednakosti vidi kako ljudi sa novcem, imovinom, vezama i talentom
monopolizmu društvenu moć; dok se oni osjećaju isključenima iz više kulture i
odlučivanja.
Mnogima je lako da svoj bijes usmjere na
navodno kosmopolitsku kulturnu elitu. U vremenima krize objekti mržnje su
potrebniji nego ikada, i bogati „građani niotkuda“ – kako ih je nazvala Theresa
May – prigodno otelovljuju očajnički tražene poroke. Tako globalizacija, koja
se zalaže za integraciju kulturnih elita, potiče resantiman među svima
ostalima, posebno među ljudima koji su protiv svoje volje gurnuti u opštu konkurenciju.
Tražeći lijek za to mnogi intelektualci su
prigrlili nostalgične fantazije o iščezlom jedinstvu. Nedavno je kolumnista New
York Timesa David Brooks po povratku iz komunističke Kube sa oduševljenjem
pisao o Kubancima, njihovoj „jakoj ljubavi prema vlastitoj zemlji, osjećanju
nacionalne solidarnosti i samopouzdanom patriotskom duhu koji danas nedostaje u
SAD“. I Simon Jenkins i historičar Mark Lilla založili su se za odbacivanje
„identitetskog liberalizma“ i istakli nužnost nacionalnog jedinstva i zajedničkog
identiteta. Kada je objavljena Trumpova pobjeda, Simon Schama je tvitovao da
nam je potreban novi Churchill za spas demokratije u Evropi i Americi.
Ovo je odličan primjer iracionalnog busanja
u grudi: zahtjeva da sadašnjost ukine sebe samu i vrati se u prošlost, u doba
kada su paternalistički bijeli liberali zauzimali centralne pozicije moći, bez
pretjeranog obaziranja na potrebe i želje ljudi koje je historija zaboravila,
ponizila i ušutkala.
Žal za starim, dobrim vremenima –
ubijeđenje da nam je samo potreban demokratski lider čvrste kičme, ili
racionalna kultura, ili kulturno jedinstvo, ili patriotski duh – gubi iz vida
fragmentarnu prirodu naše politike. Ni društveni ni tehnološki razvoj nisu ni
liberalni ni konzervativni, ni demokratski ni autoritarni; jednako su skloni da
štite prava LGBT+ zajednice kao i da ponovo uvedu torturu i šire lažne vesti.
Čežnja za dobrim starim vremenima nije adekvatan odgovor na tešku krizu
legitimiteta sa kojom se danas suočavaju demokratske institucije.
Politički lijek za opake patologije koje su
pokrenuli Putin, Erdoğan, Modi, Brexit i Trump zahtijevaju suočavanje sa lošim
novim vremenima – nešto mnogo dalekovidnije od modela solidarnosti inspiriranih
Kubom ili Churchillom, nacionalističkih pedagoga za ugnjetene ili
nepokolebljive vere u to da će globalizacija na kraju isporučiti obećanu robu.
Neophodno je obaviti posao složene analize
pitanja kako je današnji krajolik hiper-racionalne moći proizveo novi, sve
moćniji iracionalizam. Takva analiza prije svega zahtjeva bogatiju i
raznovrsniju sliku ljudske egzistencije i potreba od one koju nudi model homo
economicusa. Taj intelektualni napor – koji su prije više od sto godina prvi
put poduzeli ovdje pomenuti mislioci – nužno će nas izvesti iz okvira
liberalizma i njegove vere u ljekovitu moć ekonomskog rasta.
Ono što je Robert Musil nazvao „liberalne
krhotine neutemeljene vere u razum i napredak“ opet je iznevjerilo moderna
ljudska bića suočena sa važnim zadatkom razumijevanja vlastitog iskustva. Još
jednom se suočavamo sa mogućnošću, ocrtanom u Musilovom velikom romanu o
propasti liberalnih vrednosti, Čovjeku bez svojstava, da je karakteristično
beznađe modernog ljudskog bića – njegova ogromna „usamljenost, njegov nemir,
zloba, neusporediva neosjetljivost, pohlepa za novcem, hladnoća i nasilnost –
rezultat gubitaka koje je logički precizno mišljenje nanijelo njegovoj duši.“
Gotovo tri decenije diktat tehnologije i
BDP-a i grubi račun ličnog interesa poniklog u 19. vijeku vladali su politikom
i intelektualnim životom. Danas društvo poduzetnika koji se nadmeću na
racionalnom tržištu otkriva nemjerljive dubine bijede i beznađa i rađa
nihilističku pobunu protiv samog poretka.
Srušeno je mnogo putokaza i jedva naziremo
gdje smo se zaputili, da i ne govorimo o planu puta. Ali čak i za nalaženje
osnovnog pravca potrebna nam je prije svega veća preciznost u pitanjima duše.
Potresni događaji našeg doba gnjeva i naša zbunjenost pred njima imperativno
nalažu da svoje mišljenje ukotvimo u sferi emocija; oni zahtijevaju ulaganje
ogromnog truda u razumijevanje pitanja šta za ljudska bića znači težnja ka
radikalno protivrečnim idealima slobode, jednakosti i prosperiteta.
Inače bismo u svojoj jalovoj opsjednutosti
racionalnim motivacijama i ishodima mogli postati slični bespomoćnim navigatorima
koji, kao što je pisao De Tocqueville, „uporno zure u neke ruševine na obali
koju smo ostavili za sobom, dok nas struja vuče ka ponoru“.
Autor eseja je Pankaj Mishra (1969),
indijski autor i pisac. Knjige: Temptations of the west: how to be modern in
India / Izazovi zapada: modernost u Indiji; Pakistan and beyond / Pakistan i
šire; From the ruins of empire: the revolt against the west and the remaking of
Asia / Iz pepela imperije: pobuna protiv zapada i rađanje nove Azije.
(TBT, The Guardian)