ANALITIKA
Milošević i Tuđman nisu poraženi Daytonom nego
ohrabreni. Mnoge od manjkavosti sporazuma direktno su uzrok nesposobnosti
suočavanja s prokletstvom ultranacionalizma. Dozvoliti da se entitet bosanskih
Srba nazove Republika Srpska, a u čije je ime etničko čišćenje provođeno, je
užasno.
Piše: Warren Bass, thebosniatimes.ba
16. novembra 1995, gen. Wesley Clark sjeo je u
PowerScene sistem za virtuelnu stvarnost, u Daytonu u Ohiou, kako bi džojstikom
preletio simulirane 3D brdovite prizore Bosne istočno od Sarajeva. Oko 23 sata,
pridružio mu se srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, ali i još neki
američki zvaničnici. „Podmazani“ viskijem, Milošević i Amerikanci su na
kompjuterskoj simulaciji pokušavali iznaći put van iz opkoljenog glavnog grada
do Goražda, „sigurne zone“ UN-a, okružene bosanskim Srbima. U sitnim jutarnjim
satima, Clark je bojicama iscrtao koridor od Sarajeva do Goražda koji nije sasvim
neodbranjiv. Milošević se rukovao s njim, vrhovnim zapovjednikom saveznika u
Evopi, i Richardom Holbrookeom, glavnim američkim mirovnim pregovaračem, i tu
se dogovorilo ono što je poznato kao „Clarkov koridor“ ili „Put viskija“.
SAD su pomoću svojih zvaničnika i kompjutera
iscrtale granice BiH, a niko nije išao na Balkan. Winston Churchil se znao
hvaliti kako je granice Jordana iscrtao jedno poslijepodne; američki general bi
skoro isto mogao reći za BiH. Ali američkom poduhvatu je nedostajalo arogancije.
Umjesto toga, američki političari su iscrtali koridor s dubokom dvosmislenošću.
Dokumenti u vezi s ovim događajem dokazuju da su američki političari bili bolno
svjesni nedostataka američke politike oko BiH i daljine koja ih je odmaknula od
ciljeva koje je Bill Clinton zagovarao 1992. Sve ovo daje bolji uvid u evoluciju
američke politike i ogroman nedostatak američke diplomatije u vezi s bosanskom
golgotom.
Sigurno da je Dayton bio bolja opcija od
ranijeg haosa i krvoprolića. Ali je precijenjen. Dayton nije predstavljao
odbranu liberalističkih ideala kojima je Bill Clinton kritizirao Georgea Busha
1992 – odlučna akcija zaustavljanja genocida, izvođenje ratnih zločinaca pred
lice pravde, tolerancija, multietničke nacija-države, liberalni nacionalizam, i
korištenje međunarodnih i evropskih institucija – prije je verzija hladne
realpolitike koja je Bushevu administraciju držala podalje od Bosne. Dogovor koji
je pomogla administracija je zlokobno graničio s podjelom i tako ispisao epitaf
BiH kao multietničkoj državi te predao veći dio njene teritorije bosanskim
Srbima. Znatan dio boljih planova iz Daytona je ostao neimplementiran (progon
ratnih zločinaca i vraćanje izbjeglica). Još gore, Dayton je zahtijevao
pregovaranje s Miloševićem i hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, dvojicom
nacionalista čije se ideologije i bezočnost debelo kose s liberalnim
vrijednostima.
Lekcije iz Daytona su žalosno prigodne kad je
riječ o trenutnom nasilju na Kosovu gdje je Miloševićeva demagogija pomogla
propast Jugoslavije i što je bila konačna meta njegovog etničkog čišćenja.
Krvoproliće na Kosovu je simptom pristupa koji je ojačao pozicije Miloševića i
Tuđmana. Samim tim, Dayton je Srbiju gurnuo dublje u etnički šovinizam, gdje
„sveta srpska zemlja“ Kosova vrijedi znatno više Beogradu nego Albancima koji
žive na njoj. Kosovo je i dalje dio Srbije, ali ključna pitanja su i dalje istaKao
i 1993., Clintonova administracija se našla pred fundamentalnim izborom. Da li
će SAD natjerati Miloševića da poštuje autonomiju, prava manjina, i vladavinu
prava, ili će se povući, kao prije dvije godine u BiH rekavši da uključivanje
ne vrijedi američke krvi? Povuče li se, onda povlačenje mora uključiti
shvatanje da je realpolitika Clintonove administracije olakšala put svim narednim poduhvatima.
Postizanje bilo kakvog sporazuma u BiH nije
bilo lahko. Dayton je imao znatne diplomatske vještine i odlučnost. Administracija
je odlukom da intervenira poduzela veliki politički rizik. Ti su rizici
poduzeti iz opreznog ralizma. Teško je ne zapitati se šta bi se desilo da su ti
rizici poduzeti u ime liberalističkih ideala koji su i obećani. Na koncu, baš
ta politika koju je administracija podržala u maju 1993. – pomoću vojnih snaga
i čvrstog vodstva Evropljana – zaustavila je rat na jesen 1995. Prema Warrenu
Zimmermannu, zadnjem američkom ambasadoru u Jugoslaviji, cijena odgode bila je
100.000 života.
BUSHOVA OSTAVŠTINA
Clintonova administracija je naslijedila haos.
Njeni republikanski prethodnici bili su okorjeli realisti. Nakon susreta s
Miloševićem u Beogradu u junu 1991. gdje je upozoren da ne „iskorištava etnički
antagonizam i ne krši ljudska prava na Kosovu“ –državni sekretar James A. Baker
III imao je osjećaj da „razgovara sa zidom“. Bushova administracija je
ravnodušnošću pozdravila jugoslavensku tvrdoglavost. Njena osnovna – i tačna –
diplomatska računica bila je da će samo vojne snage obeshrabriti ambicije
Miloševića i Tuđmana. Njena osnovna – i netačna – politička računica bila je da
takva intervencija nikad ne može biti prodata američkom narodu. Odluka
predsjednika Busha je da ništa ne pokušava. Savjetnik za nacionalnu sigurnost
Brent Showcroft je kazao da ga je predsjednik često pitao, „Podsjeti me, o čemu
se radi ovdje?“. Nije vidio američki interes interveniranja u Bosni, a njegovi
evropski saveznici su samo ojačali njegov skepticizam. „Opet, gdje to
završava?“ pitao je britanski premijer John Major. Umjesto toga, Bushova
administracija je Bosnu tretirala kao, Bakerovim riječima, „humanitarnu noćnu moru
u srcu Evrope“, kao da je horor u BiH rezultat gladi ili zemljotresa a ne čin
agresije. Na kraju, kao što je Baker rekao, cijena u žrtvama „bila bi
nesnosna… potrebna podrška američkog naroda u smislu snaga koje su neophodne
u Bosni, nikada se ne bi mogla formirati i održati.“
Clinton je, s druge strane, obećao sasvim
drugačiju politiku. „Znam da su etničke podjele jedan od najjačih impulsa u
svim društvima šitom svijeta“, kazao je, „ali moramo se oduprijeti tome.“ Optužio
je Bushevu administraciju da je nemoralna „jer je zatvorila oči na kršenja
osnovnih ljudskih prava“ i morala je pokazati „pravo vodstvo“. Kada se
Clintonova administracija uspaničila, za razliku od Busheve, tako je i
postupila uprkos svojim obećanjima.
Rat je mogao završiti u maju 1993. da je
predsjednik ispunio obećanje iz svoje kampanje o ukidanju embarga na oružje
Bosancima, i pokrenuo vazdušne napade na Srbe. U to je vrijeme Clinton poslao
državnog sekretara Warrena Christophera da obavijesti Evropljane o politici
nazvanoj „lift and strike“. Ali Christopher je dobio upute da savjetuje, a ne
da vodi, i ono što je čuo bilo je sveobuhvatno protivljenje, briga za evropske
vojnike u UNPROFOR-u, nezadovoljstvo navodnom američkom arogancijom i
upozorenja da će se NATO možda povući. Na kratkom jutarnjem sastanku po
njegovom povratku, Chirstopher je kazao Clintonu da je politika „lift and
strike“ još uvijek moguća, ali da će zahtijevati, kao što je rekao
„beskompromisni pristup“: reći Evropljanima „da smo čvrsto odlučili nastaviti
dalje s našim odabirom i da očekujemo od njih podršku“. Od svih izbora,
Christopher je pojasnio, najmanje privlačan i najviše licemjeran, bio bi
nastaviti s Bushovom politikom „ništa ne raditi“. Ali Clinton se preplašio.
NENAMJERNO HRABRI
Zašto je onda, nakon dvije godine stagnacije, predsjednik
Clinton postupio odlučno u stilu američkog liderstva? Odgovor ove nejasnoće
leži u zapanjujućoj odluci – ili bolje rečeno, neodluci – koju ni jedna
administracija ne bi trebala ponoviti. Do odluke iz augusta 1995. da se pokrene
Holbrookeova „šatl“ diplomatija, a sasvim nesvjestan toga, Washington je već
bio vojno prisutan u Bosni. Odluka je donesena tako nesmotreno da su skoro svi
stariji zvaničnici uhvaćeni nespremni kada su konačno postali svjesni implikacija
onog što su uradili.
Izvještaj o Bosni State Departmenta je
potvrdio da su većina starijih zvaničnika vanjske politike, pa čak i sam
predsjednik, bili iznenađeni kada su u junu 1995. saznali da bi američke trupe uskoro
mogle biti na putu za BiH svidjelo se to administraciji ili ne. Zbunjenost je nastala
i zbog ranije predsjedničke odluke da će, postane li situacija na terenu
haotična toliko da UNPROFOR-u onemogući funkcioniranje, NATO intervenirati kako bi pomogao povlačenje plavim šljemovima.
Clintonova administracija je potvrdila ovu odluku krajem 1994., a NATO-ovi
vojni stratezi su počeli raditi na Op-planu 40104, koji je pozivao na
korištenje 20.000 američkih trupa kao dio evakuacijskih snaga od 60.000 ljudi.
Kada je NATO odobrio ovu misiju na proljeće 1995. uz pristanak američkog
ambasadora pri NATO-u Roberta E. Huntera i američkih vojnih stratega u Briselu,
Clintonova administracija se uhvatila u zamku. Dok bi intervencija da se
neuspjeh UN-a ograniči bila opasna i ponižavajuća, Bijela kuća se dosjetila da
bi kršenje obećanja NATO-u uništila ostatke njezinog kredibiliteta i već
poljuljano savezništvo. UN-ove mirovne snage su na dnevnoj osnovi potvrđivale
svoju nemoć pa je jedini način kako bi Washington mogao spriječiti misiju
povlačenja, na koju se obavezao, je gurnuti strane u pomirenje – bolja opcija,
ali i ona zahtijeva slanje američkih trupa u Bosnu. Ono što je jedan od Clintonovih
savjetnika nazvao „najtežom odlukom [Clintonovog] predsjedništva – poslati
trupe u Bosnu“ donesena je, a da niko nije ni shvatio.
Kako je rat postajao sve gori, rasla je i
iluzija Op-plana 40104. Masakr koji su počinili Srbi nad hiljadama bosanskih
muslimana u julu 1995. u UN-ovim „zaštićenim zonama“ Srebrenici i Žepi –
najgori ratni zločini u Evropi od nacista – učinio je UNPROFOR-ovu sramotu
potpunom. Evropske zemlje koje su učestvovale u UNPROFOR-u su počele
upozoravati da će uskoro povlačiti svoje trupe, i tako pokrenule ono što su
američki političari nazvali 40104 „aparaturom sudnjeg dana„ – inetrvenciju potaknutu
poniženjem. Nekoliko starijih zvaničnika, uključujući UN-ovu ambasadoricu
Madeleine K. Albright i savjetnika za nacionalnu sigurnost Anthonyja Lakea,
počeli su uvjeravati da bi, budući da su američke trupe svakako na putu u
Bosnu, administracija trebala pokušati dovesti do uspjeha radije nego
proglasiti neuspjeh. Kao što je jedan
zvaničnik kazao, pitanje Bosne nije bilo da li ostati ili otići; već „odabrati koja
će se kataklizma prijeći“. Uglavnom predvođeni Lakeom i osobljem Vijeća
nacionalne sigurnosti, stariji zvaničnici su proveli ostatak ljeta smišljajući
neki plan. U augustu je počela Holbrookeova misija.
Odluka Clintonove administracije da preispita
svoju diplomatiju u Bosni nije potekla od poimanja neuspjeha njegove ranije izgubljenosti
ili obnove vilsonijanskih principa. Umjesto toga, potekla je od odluke koje se
rijetki sjećaju. Nakon što su upoznati s detaljima Op-plana 40104, svi su – od
Holbrookea i Christophera do predsjednika Clintona – bili šokirani. Odluka da
se pošalju američke trupe i pomognu povlačenje UNPROFOR-a nije bila plod
nikakvog formalnog procesa u kojem je predsjednik odobrio misiju kroz
standardni postupak. Odluka je donesena po inerciji. Ukoliko su postojale
lekcije od prijašnjih odluka o neinterveniranju, Clintonova administracija ih
nije naučila. Umjesto toga, postala je slučajno odvažna.
ČISTE RUKE
Dogovor koji je nastao iz neplanskog procesa
potaknutog Op-planom 40104, kao što je sam Holbrooke priznao, teško da je
savršen. Sporazum je zaustavio borbu, barem u to vrijeme, što se ne bi trebalo
zanemariti. Ali mnogi od problema implementiranja Daytona nastali su iz načina na
koji je sporazum postignut.
Holbrooke je donio osnovnu odluku da ignorira
bosanske Srbe i bavi se samo predsjednikom Jugoslavije, Miloševićem. Prošli
pregovarači, uključujući izaslanika EU Carla Bildta i bivšeg predsjednika
Jimmyja Cartera, pregovarali su direktno sa zločincima na Palama, ali
bezuspješno. Do proljeća 1995., američki pregovarači počeli su se okupljati oko
onog što je glavni među njima, pokojni Robert Frasure, nazvao Miloševićevom
strategijom. Washington je zaobišao bosanske Srbe i izvršio pritisak na
Miloševića da postigne sporazum. Frasure je primijetio da je način na koji su
Milošević, Karadžić i Mladić, vođe bosanskih Srba, iskoristili vlastite
nesuglasice da upropaste prijašnje inicijative poput plana Kontakt grupe iz 1994.
Ključna je bila vrsta odnosa koja je bila
zaštitni znak Henryja Kissingera – slabljenje ekonomskih sankcija koje je
Milošević toliko mrzio do suradnje sa njegovim prijateljima bosanskim Srbima.
Iako je Milošević glasno iskoristio ono što je Zimmerman opisao kao „čiste
ruke“ – poricanje ikakvog znanja ili utjecaja nad nedjelima bosanskih Srba –
Amerikanci su odlučili razotkriti njegove pretenzije i povezati svaki sporazum
s Miloševićem. Kada se prvi put upoznao sa srbijanskim predsjednikom u augustu
1995., Holbrooke je dao do znanja da će bosanski Srbi biti izdvojeni. „Morate
govoriti za Pale“, kazao je Miloševiću. „Nećemo više nikada s njima imati
posla.“
Miloševićeva strategija se održala kroz
Dejtonski proces. Američki pregovarači sreli su se samo dvaput s Karadžićem i
Mladićem, oba puta u Beogradu s Miloševićem kao glavnim posrednikom. U Daytonu,
gdje skoro 100 pregovarača provelo 21 dan u skučenom prostoru, članovi
bosanskih Srba u Miloševićevoj delegaciji su potpuno izignorirani. Amerikancima
su bili nevidljivi; Milošević im je prenosio samo ono što je on htio i što je
ispregovarao u njihovo ime. Zaista, nekoliko minuta prije ceremonije
potpisivanja, Milošević je rekao bosanskim Srbima da je odustao od srpskog
zahtjeva Sarajeva. Širenje na glavni grad BiH bio je obavezan uvjet za bosanske
Srbe, a potpredsjedniku Nikoli Koljeviću je pozlilo kad je ugledao dejtonsku
kartu. Demonstrativno su napustili Dayton ne potpisavši ništa, ali za sedam
dana ih je okupio sabrani Milošević.
Ali unutar uspjeha Miloševićeve strategije
leži fundamentalni problem: bosanski Srbi se još nisu pomirili s Daytonom.
Vjerovatno ne bi bilo ni sporazuma bez Miloševića. Stvar je u tome što je za
Pale Dayton nametnuti dogovor. Kombinira pristanak – bosanski Srbi su za
prisvajanje zemlje počašćeni ratifikacijom Republike Srpske, feudom bosanskih
Srba, proglašenim odmah nakon što se BiH izdvojila iz Jugoslavije u martu 1992.
i postala jednim od dva glavna dijela post-dejtonske Bosne. Tako su bosanski
Srbi, što nikog nije iznenadilo, stopirali skoro svako važnije pitanje
implementacije. Iako je kooperativnije i umjerenije vodstvo (po standardima
bosanskih Srba) proizašlo u obliku predsjednice Biljane Plavšić i premijera
Milorada Dodika, većina bosanskih Srba nije zainteresirana za podjelu vlasti s
muslimanima i Hrvatima. Ekstremizam se u političkoj kulturi bosanskih Srba nije
umanjio. Svaka suradnja s Palama je proizvod velikog pritiska s vana.
PRINUDNI BRAK
Miloševićeva strategija bila je jedan ključ za
američku balkansku diplomatiju. Drugi je bio stvaranje muslimansko-hrvatske
federacije Bosne i Hercegovine, osnovane u martu 1994. kao drugog
konstitutivnog dijela BiH uz Republiku Srpsku. Bosanski muslimani i Hrvati
žestoko su se borili 1993., ali Washington je tražio da njihovo slavljeno
primirje postane istinska suradnja. Nijedna druga opcija ne bi mogla biti
protuteža bosanskim Srbima. Umjesto pokušaja postizanja trostranog dogovora
(ili uključujući bosanske Srbe, četverostranog), SAD su pokušale dogovarati
samo s dvjema stranama: Federacijom i Miloševićem.
Federacija se pokazala ključnom u pregovorima.
Vojna saradnja je iznjedrila rezultate kada su srpske snage u zapadnoj Bosni poražene
u augustu i septembru 1995. Što je potpomoglo postavljanje šahovske ploče za
Dayton. Ali uspostavljanje barem privdnog povjerenja se pokazalo mučnim. Dvije
strane su partneri samo na papiru. Do pravog početka Holbrookeove diplomatije,
jedva se vjerovalo da bi Federacija ikako mogla postati moguća. Pokojni
zamjenik pomoćnika sekretara odbrane Joseph Kruzel, u svom zadnjem izvještaju
za Washington u augustu 1995, opisao je Federaciju kao „dogovoreni brak“ i
upozorio da njena slabost može ukazati na „fundamentalni konceptualni nedostatak“
inicijative. Korištenje Federacije da se balansiraju Srbi „nije moguće jer se
Hrvati neće boriti sa Srbima oko muslimana, [niti] će dozvoliti da muslimani
imaju dovoljno oružja da se nađu u bilo kakvoj poziciji da izazovu Zagreb.“
Holbrookeov tim je savršeno dobro znao da čak ni „opremi i obuči“ program za
formiranje muslimansko-hrvatskih oružanih snaga neće izbrisati ozbiljne sumnje
oko postojanja Federacije.
Bez obzira na američke inicijative gradnje
povjerenja, muslimani i Hrvati će surađivati samo dok to odgovara interesima i
jednih i drugih. U svakom drugom slučaju će rado iskorištavati jedni druge.
Republika Srpska se često navodila kao najizgledniji uzrok raspada Daytona. Ali
najgori zločini međuetničkog nasilja od Daytona desili su se upravo među
Hrvatima i muslimanima. Uspavani gorostas koji bi mogao oboriti Dayton nije
Republika Srpska nego, u određenoj mjeri, Federacija formirana u američkoj
izvedbi. Američka diplomatija je očuvala BiH cjelovitom krpeći je poput
Frankesteinovog čudovišta.
PROGLAŠENJE POBJEDE
Clintonova administracija, naročito nakon što
se uspjela prilagoditim, mogla je pokazati zavidne diplomatske vještine.
Naprimjer, pomoću Bosne je pomogla ubrzanje širenja NATO-a tako je što je uvela
Rusiju u IFOR. Sekretar odbrane William Perry i zamjenik državnog sekretara
Strobe Talbott oprezno su pregovarali smještanje ruskih trupa pod direktnu
komandu SAD-a, čak i dok je vrhovni američki general također bio zapovjednik
NATO-a. Ovo je administraciji poslužilo kao dokaz da širenje NATO-a nije moralo
biti anti-rusko.
Takva vještina, međutim, samo jača razočaranje
oko onoga šta je moglo biti da se administracija držala vilsonijanskih
principa. U određenoj mjeri, Clintonova administracija najviše podsjeća na prijašnju
administraciju republikanskih realista – administraciju Richarda M. Nixona.
Nixon je dospio u ured 1968. zahvaljujući tvrdnji o tajnom planu koji će
zaustaviti rat u Vijetnamu. Clinton je također obećao da će zaustaviti rat u
BiH, ali je odstupio od politike „lift and strike“ zastrašen potencijalnim izdacima
i dozvolio da se rat nastavi.
Administracija je na kraju ipak intervenirala.
Dvije izgubljene godine zbog njene zakašnjele realizacije svjedoče da je vlast
poput mišića: korištenje je jača. Da se sve odigralo 1993., Clintonova
administracija bi imala više utjecaja kod evropskih saveznika, ne manje. Ali,
odlučili su stati 1993. a vratili se
manjkavom intervencijom 1995. Štaviše, oblik koji je intervencija dobila bio je
daleko od retorike kandidata Clintona. Nakon što je „zalutao“ i postao odvažan,
Washingtonu je nedostajalo materijala da ostane dosljedan svojim idealima
multietničke tolerancije, liberalne demokratije i ukidanju agresije. Do 1995.
administracija je sama sebe lišila prostora za manevriranje.
Mnogi se ježe od pomisli da je Dayton čin
realizma a ne idealizma. Na taj se način Bosna posmatra kao okruženje anarhije
u kojem se traži balans između srpskih tzv. hegemona i muslimansko-hrvatske
federacije. Dayton je obuhvatio sve strane, napadače i napadnute, demokrate i
demagoge – kako pragmatizmom tako i nacionalnim interesom.
Zahtjevi liberalizma su tokom procesa bili
sasvim sporedni. Iako su održani izbori, oslanjanje na međunarodne institucije
se za BiH pokazalo katastrofom. Najgori neuspjeh je pokazao UN. Ne samo da se
UNPROFOR pokazao krajnje beskorisnim za vrijeme pokolja u Srebrenici, nego je
prisustvo UN-ovih mirovnjaka zapravo produljilo rat odgađanjem intervencije sa
Zapada.
Druga veća međunarodna instuticija uključena u
bivšu Jugoslaviju – UN-ov sud za ratne zločine – dobila je još nejasniju
ocjenu. Sud bi mogao biti jak samo onoliko koliko mu to dozvole velike sile,
uprkos jakom vodstvu njegovog prvog tužioca, Richarda Goldstonea. Za vrijeme
Dejtonskog procesa, UN nije dovoljno finansirao sud. Bez obzira i na NATO-ovo
znatno prisustvo na terenu, do važnijih hapšenja je došlo tek hitnim pozivom
američke državne sekretarke Madeleine Albright i britanskog ministra vanjskih
poslova Robina Cooka.
Na kraju, multietnička demokratija Bosne više
ne postoji. Ostali su samo djelići tolerantnog, kosmopolitskog društva. Zapadu
je nedostajalo volje da spriječi srpsku i hrvatsku agresiju, a opsesija samovlašću
bosanskih Srba je odobrena u obliku stvaranja Republike Srpske. Čak je i nominalno
jedinstvo BiH kao države samo privid. U stvarnosti se radi o poljuljanom odnosu
Republike Srpske i Federacije. U odabiru svojih balkanskih partnera, Clinotnova
administracija je učinila što je morala, smatrala je Tuđmana – poricatelja
holokausta, autoritarijanca i šovinistu – saveznikom. Holbrookeova lična
odbojnost spriječila ga je od rukovanja s Karadžićem, ali zahtjevi
realpotlitike doveli su do toga da proguta svoje gađenje prema glavnom
odgovornom za uništenje Jugoslavije, Miloševića, koga je ponekad prikazivao kao
fascinantnog nitkova. U Daytonu je najviše tereta palo na stranu tlačenih,
bosanske muslimane.
Churchill je upozorio da „princip
samoodlučivanja… postaje zlokoban kada dolazi od onih u totalitarnim državama
koje poriču i najmanji element tolerancije unutar njihovih granica.“ Vrlo je
moguće da je govorio o Miloševiću i Tuđmanu. Ovi ljudi nisu poraženi Daytonom
nego ohrabreni. Mnoge od manjkavosti sporazuma direktno su uzrok nesposobnosti
suočavanja s prokletstvom ultranacionalizma. Dozvoliti da se entitet bosanskih
Srba nazove Republika Srpska, a u čije je ime etničko čišćenje provođeno, je
užasno. Daytonova suštinska logika počiva na vojnom balansu moći i slijedi
etničku teritorijalnu podjelu – 51% muslimanima i Hrvatima, 49% Srbima – što
odobrava srpsku agresiju. U Daytonu su SAD odbile podjelu 51-49; u jednom
trenutku pregovora je američki tim dogovorio podjelu 55-45, ali je ona ubrzano
povučena kada je Milošević saznao za nju.
Liberalni elementi Daytona – centralna vlada
za BiH, suđenje ratnim zločincima, vraćanje izbjeglica na njihova ognjišta i
reafrimacija vrijednosti civilnog nacionalizma – ostat će beznačajni ukoliko se
ne pokaže spremnost da se oni realiziraju. Vojska je odbila preuzimanje
odgovornosti za provođenje dejtonskih odluka, prihvatajući da to može samo
vlast. U izbornoj godini, Clinton nije imao snage vršiti pritisak na Pentagon
zbog kažnjavanja kršenja Daytona. Tako je, u početku, budućnost Daytona
prepuštena u ruke ljudi koji su učinili sve da spriječe američku inetrvenciju: vojnim
vođama poput admirala Leightona Smitha, zapovjednika NATO snaga u BiH, koji je
IFOR-ove odgovornosti shvatao što je uže mogao. U svom prvom većem medijskom
obraćanju, Smith je za TV Pale izjavio kako „nije imao ovlasti nikoga
uhapsiti“. Karadžić je prošao kroz NATO-ove punktove. Možda se najsvirepiji
događaj desio u martu 1996 kada su ubice, bosanski Srbi, istjerali iz domova
svoju braću bosanske Srbe koji su živjeli u pregrađu Sarajeva i zapalili
njihove kuće kako bi ih spreiječili da ne odaberu život pod kontrolom
muslimana. Zanemarujući duh i autoritet Daytona, Smith je naredio IFOR-ovim
vatrogasnim kolima da ostanu u svojim stanicama.
Stvari su se poboljšale kroz proteklu godinu,
s brojnim hapšenjima ratnih zločinaca i unapređenjem generala Clarka –
američkog vojnog zvaničnika s možda najvećim ličnim udjelom u uspjehu Daytona –
na poziciju zapovjednika NATO-a. I uz to, registar provedbi je razočaravajući.
Repatrijacija nekih od tih izbjeglica koji su dovoljno hrabri vratiti se kući
bi vratila nešto od stare heterogenosti Jugoslavije. Suđenja ratnim zločincima,
naročito onima u vrhu zapovjednog lanca, također su neophodna. Administracija
spremna riskirati cijenu intervencije u ime realizma mogla bi poduzeti iste
rizike za dugotrajniji liberalizam.
U svojim memoarima, Holbrook može objasniti
etničko čišćenje BiH samo priznajući „da u svijetu postoji pravo zlo“. Kao neko
ko čak nije bio u vladi u maju 1993., Holbrooke se najviše približio priznavanju
posljedica zapadnjačke pasivnosti i prešućivanja pred licem genocida. Njegove kolege uglavnom nisu progovarale. Dok
se nekolicinu njih može osloboditi odgovornosti, Clintonova administracija ima
svoje zasluge. Preduzeti politički rizici bili su ozbiljni. Kad su se odlučili
baviti Bosnom, njihova taktika se pokazala vještom. Christopher i Holbrooke bili
su odlučni u Daytonu. Ali odluka da se tako dugo drže po strani, zakašnjela
odluka o intervenciji, i prihvatanje etničkog čišćenja mora također ići na
račun administracije. Njezine vilsonijanske pretenzije ostaju nemoguće koliko i
smatranje Bosne vanjskopolitičkim uspjehom.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
ANALITIKA
Milošević i Tuđman nisu poraženi Daytonom nego
ohrabreni. Mnoge od manjkavosti sporazuma direktno su uzrok nesposobnosti
suočavanja s prokletstvom ultranacionalizma. Dozvoliti da se entitet bosanskih
Srba nazove Republika Srpska, a u čije je ime etničko čišćenje provođeno, je
užasno.
Piše: Warren Bass, thebosniatimes.ba
16. novembra 1995, gen. Wesley Clark sjeo je u
PowerScene sistem za virtuelnu stvarnost, u Daytonu u Ohiou, kako bi džojstikom
preletio simulirane 3D brdovite prizore Bosne istočno od Sarajeva. Oko 23 sata,
pridružio mu se srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, ali i još neki
američki zvaničnici. „Podmazani“ viskijem, Milošević i Amerikanci su na
kompjuterskoj simulaciji pokušavali iznaći put van iz opkoljenog glavnog grada
do Goražda, „sigurne zone“ UN-a, okružene bosanskim Srbima. U sitnim jutarnjim
satima, Clark je bojicama iscrtao koridor od Sarajeva do Goražda koji nije sasvim
neodbranjiv. Milošević se rukovao s njim, vrhovnim zapovjednikom saveznika u
Evopi, i Richardom Holbrookeom, glavnim američkim mirovnim pregovaračem, i tu
se dogovorilo ono što je poznato kao „Clarkov koridor“ ili „Put viskija“.
SAD su pomoću svojih zvaničnika i kompjutera
iscrtale granice BiH, a niko nije išao na Balkan. Winston Churchil se znao
hvaliti kako je granice Jordana iscrtao jedno poslijepodne; američki general bi
skoro isto mogao reći za BiH. Ali američkom poduhvatu je nedostajalo arogancije.
Umjesto toga, američki političari su iscrtali koridor s dubokom dvosmislenošću.
Dokumenti u vezi s ovim događajem dokazuju da su američki političari bili bolno
svjesni nedostataka američke politike oko BiH i daljine koja ih je odmaknula od
ciljeva koje je Bill Clinton zagovarao 1992. Sve ovo daje bolji uvid u evoluciju
američke politike i ogroman nedostatak američke diplomatije u vezi s bosanskom
golgotom.
Sigurno da je Dayton bio bolja opcija od
ranijeg haosa i krvoprolića. Ali je precijenjen. Dayton nije predstavljao
odbranu liberalističkih ideala kojima je Bill Clinton kritizirao Georgea Busha
1992 – odlučna akcija zaustavljanja genocida, izvođenje ratnih zločinaca pred
lice pravde, tolerancija, multietničke nacija-države, liberalni nacionalizam, i
korištenje međunarodnih i evropskih institucija – prije je verzija hladne
realpolitike koja je Bushevu administraciju držala podalje od Bosne. Dogovor koji
je pomogla administracija je zlokobno graničio s podjelom i tako ispisao epitaf
BiH kao multietničkoj državi te predao veći dio njene teritorije bosanskim
Srbima. Znatan dio boljih planova iz Daytona je ostao neimplementiran (progon
ratnih zločinaca i vraćanje izbjeglica). Još gore, Dayton je zahtijevao
pregovaranje s Miloševićem i hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, dvojicom
nacionalista čije se ideologije i bezočnost debelo kose s liberalnim
vrijednostima.
Lekcije iz Daytona su žalosno prigodne kad je
riječ o trenutnom nasilju na Kosovu gdje je Miloševićeva demagogija pomogla
propast Jugoslavije i što je bila konačna meta njegovog etničkog čišćenja.
Krvoproliće na Kosovu je simptom pristupa koji je ojačao pozicije Miloševića i
Tuđmana. Samim tim, Dayton je Srbiju gurnuo dublje u etnički šovinizam, gdje
„sveta srpska zemlja“ Kosova vrijedi znatno više Beogradu nego Albancima koji
žive na njoj. Kosovo je i dalje dio Srbije, ali ključna pitanja su i dalje istaKao
i 1993., Clintonova administracija se našla pred fundamentalnim izborom. Da li
će SAD natjerati Miloševića da poštuje autonomiju, prava manjina, i vladavinu
prava, ili će se povući, kao prije dvije godine u BiH rekavši da uključivanje
ne vrijedi američke krvi? Povuče li se, onda povlačenje mora uključiti
shvatanje da je realpolitika Clintonove administracije olakšala put svim narednim poduhvatima.
Postizanje bilo kakvog sporazuma u BiH nije
bilo lahko. Dayton je imao znatne diplomatske vještine i odlučnost. Administracija
je odlukom da intervenira poduzela veliki politički rizik. Ti su rizici
poduzeti iz opreznog ralizma. Teško je ne zapitati se šta bi se desilo da su ti
rizici poduzeti u ime liberalističkih ideala koji su i obećani. Na koncu, baš
ta politika koju je administracija podržala u maju 1993. – pomoću vojnih snaga
i čvrstog vodstva Evropljana – zaustavila je rat na jesen 1995. Prema Warrenu
Zimmermannu, zadnjem američkom ambasadoru u Jugoslaviji, cijena odgode bila je
100.000 života.
BUSHOVA OSTAVŠTINA
Clintonova administracija je naslijedila haos.
Njeni republikanski prethodnici bili su okorjeli realisti. Nakon susreta s
Miloševićem u Beogradu u junu 1991. gdje je upozoren da ne „iskorištava etnički
antagonizam i ne krši ljudska prava na Kosovu“ –državni sekretar James A. Baker
III imao je osjećaj da „razgovara sa zidom“. Bushova administracija je
ravnodušnošću pozdravila jugoslavensku tvrdoglavost. Njena osnovna – i tačna –
diplomatska računica bila je da će samo vojne snage obeshrabriti ambicije
Miloševića i Tuđmana. Njena osnovna – i netačna – politička računica bila je da
takva intervencija nikad ne može biti prodata američkom narodu. Odluka
predsjednika Busha je da ništa ne pokušava. Savjetnik za nacionalnu sigurnost
Brent Showcroft je kazao da ga je predsjednik često pitao, „Podsjeti me, o čemu
se radi ovdje?“. Nije vidio američki interes interveniranja u Bosni, a njegovi
evropski saveznici su samo ojačali njegov skepticizam. „Opet, gdje to
završava?“ pitao je britanski premijer John Major. Umjesto toga, Bushova
administracija je Bosnu tretirala kao, Bakerovim riječima, „humanitarnu noćnu moru
u srcu Evrope“, kao da je horor u BiH rezultat gladi ili zemljotresa a ne čin
agresije. Na kraju, kao što je Baker rekao, cijena u žrtvama „bila bi
nesnosna… potrebna podrška američkog naroda u smislu snaga koje su neophodne
u Bosni, nikada se ne bi mogla formirati i održati.“
Clinton je, s druge strane, obećao sasvim
drugačiju politiku. „Znam da su etničke podjele jedan od najjačih impulsa u
svim društvima šitom svijeta“, kazao je, „ali moramo se oduprijeti tome.“ Optužio
je Bushevu administraciju da je nemoralna „jer je zatvorila oči na kršenja
osnovnih ljudskih prava“ i morala je pokazati „pravo vodstvo“. Kada se
Clintonova administracija uspaničila, za razliku od Busheve, tako je i
postupila uprkos svojim obećanjima.
Rat je mogao završiti u maju 1993. da je
predsjednik ispunio obećanje iz svoje kampanje o ukidanju embarga na oružje
Bosancima, i pokrenuo vazdušne napade na Srbe. U to je vrijeme Clinton poslao
državnog sekretara Warrena Christophera da obavijesti Evropljane o politici
nazvanoj „lift and strike“. Ali Christopher je dobio upute da savjetuje, a ne
da vodi, i ono što je čuo bilo je sveobuhvatno protivljenje, briga za evropske
vojnike u UNPROFOR-u, nezadovoljstvo navodnom američkom arogancijom i
upozorenja da će se NATO možda povući. Na kratkom jutarnjem sastanku po
njegovom povratku, Chirstopher je kazao Clintonu da je politika „lift and
strike“ još uvijek moguća, ali da će zahtijevati, kao što je rekao
„beskompromisni pristup“: reći Evropljanima „da smo čvrsto odlučili nastaviti
dalje s našim odabirom i da očekujemo od njih podršku“. Od svih izbora,
Christopher je pojasnio, najmanje privlačan i najviše licemjeran, bio bi
nastaviti s Bushovom politikom „ništa ne raditi“. Ali Clinton se preplašio.
NENAMJERNO HRABRI
Zašto je onda, nakon dvije godine stagnacije, predsjednik
Clinton postupio odlučno u stilu američkog liderstva? Odgovor ove nejasnoće
leži u zapanjujućoj odluci – ili bolje rečeno, neodluci – koju ni jedna
administracija ne bi trebala ponoviti. Do odluke iz augusta 1995. da se pokrene
Holbrookeova „šatl“ diplomatija, a sasvim nesvjestan toga, Washington je već
bio vojno prisutan u Bosni. Odluka je donesena tako nesmotreno da su skoro svi
stariji zvaničnici uhvaćeni nespremni kada su konačno postali svjesni implikacija
onog što su uradili.
Izvještaj o Bosni State Departmenta je
potvrdio da su većina starijih zvaničnika vanjske politike, pa čak i sam
predsjednik, bili iznenađeni kada su u junu 1995. saznali da bi američke trupe uskoro
mogle biti na putu za BiH svidjelo se to administraciji ili ne. Zbunjenost je nastala
i zbog ranije predsjedničke odluke da će, postane li situacija na terenu
haotična toliko da UNPROFOR-u onemogući funkcioniranje, NATO intervenirati kako bi pomogao povlačenje plavim šljemovima.
Clintonova administracija je potvrdila ovu odluku krajem 1994., a NATO-ovi
vojni stratezi su počeli raditi na Op-planu 40104, koji je pozivao na
korištenje 20.000 američkih trupa kao dio evakuacijskih snaga od 60.000 ljudi.
Kada je NATO odobrio ovu misiju na proljeće 1995. uz pristanak američkog
ambasadora pri NATO-u Roberta E. Huntera i američkih vojnih stratega u Briselu,
Clintonova administracija se uhvatila u zamku. Dok bi intervencija da se
neuspjeh UN-a ograniči bila opasna i ponižavajuća, Bijela kuća se dosjetila da
bi kršenje obećanja NATO-u uništila ostatke njezinog kredibiliteta i već
poljuljano savezništvo. UN-ove mirovne snage su na dnevnoj osnovi potvrđivale
svoju nemoć pa je jedini način kako bi Washington mogao spriječiti misiju
povlačenja, na koju se obavezao, je gurnuti strane u pomirenje – bolja opcija,
ali i ona zahtijeva slanje američkih trupa u Bosnu. Ono što je jedan od Clintonovih
savjetnika nazvao „najtežom odlukom [Clintonovog] predsjedništva – poslati
trupe u Bosnu“ donesena je, a da niko nije ni shvatio.
Kako je rat postajao sve gori, rasla je i
iluzija Op-plana 40104. Masakr koji su počinili Srbi nad hiljadama bosanskih
muslimana u julu 1995. u UN-ovim „zaštićenim zonama“ Srebrenici i Žepi –
najgori ratni zločini u Evropi od nacista – učinio je UNPROFOR-ovu sramotu
potpunom. Evropske zemlje koje su učestvovale u UNPROFOR-u su počele
upozoravati da će uskoro povlačiti svoje trupe, i tako pokrenule ono što su
američki političari nazvali 40104 „aparaturom sudnjeg dana„ – inetrvenciju potaknutu
poniženjem. Nekoliko starijih zvaničnika, uključujući UN-ovu ambasadoricu
Madeleine K. Albright i savjetnika za nacionalnu sigurnost Anthonyja Lakea,
počeli su uvjeravati da bi, budući da su američke trupe svakako na putu u
Bosnu, administracija trebala pokušati dovesti do uspjeha radije nego
proglasiti neuspjeh. Kao što je jedan
zvaničnik kazao, pitanje Bosne nije bilo da li ostati ili otići; već „odabrati koja
će se kataklizma prijeći“. Uglavnom predvođeni Lakeom i osobljem Vijeća
nacionalne sigurnosti, stariji zvaničnici su proveli ostatak ljeta smišljajući
neki plan. U augustu je počela Holbrookeova misija.
Odluka Clintonove administracije da preispita
svoju diplomatiju u Bosni nije potekla od poimanja neuspjeha njegove ranije izgubljenosti
ili obnove vilsonijanskih principa. Umjesto toga, potekla je od odluke koje se
rijetki sjećaju. Nakon što su upoznati s detaljima Op-plana 40104, svi su – od
Holbrookea i Christophera do predsjednika Clintona – bili šokirani. Odluka da
se pošalju američke trupe i pomognu povlačenje UNPROFOR-a nije bila plod
nikakvog formalnog procesa u kojem je predsjednik odobrio misiju kroz
standardni postupak. Odluka je donesena po inerciji. Ukoliko su postojale
lekcije od prijašnjih odluka o neinterveniranju, Clintonova administracija ih
nije naučila. Umjesto toga, postala je slučajno odvažna.
ČISTE RUKE
Dogovor koji je nastao iz neplanskog procesa
potaknutog Op-planom 40104, kao što je sam Holbrooke priznao, teško da je
savršen. Sporazum je zaustavio borbu, barem u to vrijeme, što se ne bi trebalo
zanemariti. Ali mnogi od problema implementiranja Daytona nastali su iz načina na
koji je sporazum postignut.
Holbrooke je donio osnovnu odluku da ignorira
bosanske Srbe i bavi se samo predsjednikom Jugoslavije, Miloševićem. Prošli
pregovarači, uključujući izaslanika EU Carla Bildta i bivšeg predsjednika
Jimmyja Cartera, pregovarali su direktno sa zločincima na Palama, ali
bezuspješno. Do proljeća 1995., američki pregovarači počeli su se okupljati oko
onog što je glavni među njima, pokojni Robert Frasure, nazvao Miloševićevom
strategijom. Washington je zaobišao bosanske Srbe i izvršio pritisak na
Miloševića da postigne sporazum. Frasure je primijetio da je način na koji su
Milošević, Karadžić i Mladić, vođe bosanskih Srba, iskoristili vlastite
nesuglasice da upropaste prijašnje inicijative poput plana Kontakt grupe iz 1994.
Ključna je bila vrsta odnosa koja je bila
zaštitni znak Henryja Kissingera – slabljenje ekonomskih sankcija koje je
Milošević toliko mrzio do suradnje sa njegovim prijateljima bosanskim Srbima.
Iako je Milošević glasno iskoristio ono što je Zimmerman opisao kao „čiste
ruke“ – poricanje ikakvog znanja ili utjecaja nad nedjelima bosanskih Srba –
Amerikanci su odlučili razotkriti njegove pretenzije i povezati svaki sporazum
s Miloševićem. Kada se prvi put upoznao sa srbijanskim predsjednikom u augustu
1995., Holbrooke je dao do znanja da će bosanski Srbi biti izdvojeni. „Morate
govoriti za Pale“, kazao je Miloševiću. „Nećemo više nikada s njima imati
posla.“
Miloševićeva strategija se održala kroz
Dejtonski proces. Američki pregovarači sreli su se samo dvaput s Karadžićem i
Mladićem, oba puta u Beogradu s Miloševićem kao glavnim posrednikom. U Daytonu,
gdje skoro 100 pregovarača provelo 21 dan u skučenom prostoru, članovi
bosanskih Srba u Miloševićevoj delegaciji su potpuno izignorirani. Amerikancima
su bili nevidljivi; Milošević im je prenosio samo ono što je on htio i što je
ispregovarao u njihovo ime. Zaista, nekoliko minuta prije ceremonije
potpisivanja, Milošević je rekao bosanskim Srbima da je odustao od srpskog
zahtjeva Sarajeva. Širenje na glavni grad BiH bio je obavezan uvjet za bosanske
Srbe, a potpredsjedniku Nikoli Koljeviću je pozlilo kad je ugledao dejtonsku
kartu. Demonstrativno su napustili Dayton ne potpisavši ništa, ali za sedam
dana ih je okupio sabrani Milošević.
Ali unutar uspjeha Miloševićeve strategije
leži fundamentalni problem: bosanski Srbi se još nisu pomirili s Daytonom.
Vjerovatno ne bi bilo ni sporazuma bez Miloševića. Stvar je u tome što je za
Pale Dayton nametnuti dogovor. Kombinira pristanak – bosanski Srbi su za
prisvajanje zemlje počašćeni ratifikacijom Republike Srpske, feudom bosanskih
Srba, proglašenim odmah nakon što se BiH izdvojila iz Jugoslavije u martu 1992.
i postala jednim od dva glavna dijela post-dejtonske Bosne. Tako su bosanski
Srbi, što nikog nije iznenadilo, stopirali skoro svako važnije pitanje
implementacije. Iako je kooperativnije i umjerenije vodstvo (po standardima
bosanskih Srba) proizašlo u obliku predsjednice Biljane Plavšić i premijera
Milorada Dodika, većina bosanskih Srba nije zainteresirana za podjelu vlasti s
muslimanima i Hrvatima. Ekstremizam se u političkoj kulturi bosanskih Srba nije
umanjio. Svaka suradnja s Palama je proizvod velikog pritiska s vana.
PRINUDNI BRAK
Miloševićeva strategija bila je jedan ključ za
američku balkansku diplomatiju. Drugi je bio stvaranje muslimansko-hrvatske
federacije Bosne i Hercegovine, osnovane u martu 1994. kao drugog
konstitutivnog dijela BiH uz Republiku Srpsku. Bosanski muslimani i Hrvati
žestoko su se borili 1993., ali Washington je tražio da njihovo slavljeno
primirje postane istinska suradnja. Nijedna druga opcija ne bi mogla biti
protuteža bosanskim Srbima. Umjesto pokušaja postizanja trostranog dogovora
(ili uključujući bosanske Srbe, četverostranog), SAD su pokušale dogovarati
samo s dvjema stranama: Federacijom i Miloševićem.
Federacija se pokazala ključnom u pregovorima.
Vojna saradnja je iznjedrila rezultate kada su srpske snage u zapadnoj Bosni poražene
u augustu i septembru 1995. Što je potpomoglo postavljanje šahovske ploče za
Dayton. Ali uspostavljanje barem privdnog povjerenja se pokazalo mučnim. Dvije
strane su partneri samo na papiru. Do pravog početka Holbrookeove diplomatije,
jedva se vjerovalo da bi Federacija ikako mogla postati moguća. Pokojni
zamjenik pomoćnika sekretara odbrane Joseph Kruzel, u svom zadnjem izvještaju
za Washington u augustu 1995, opisao je Federaciju kao „dogovoreni brak“ i
upozorio da njena slabost može ukazati na „fundamentalni konceptualni nedostatak“
inicijative. Korištenje Federacije da se balansiraju Srbi „nije moguće jer se
Hrvati neće boriti sa Srbima oko muslimana, [niti] će dozvoliti da muslimani
imaju dovoljno oružja da se nađu u bilo kakvoj poziciji da izazovu Zagreb.“
Holbrookeov tim je savršeno dobro znao da čak ni „opremi i obuči“ program za
formiranje muslimansko-hrvatskih oružanih snaga neće izbrisati ozbiljne sumnje
oko postojanja Federacije.
Bez obzira na američke inicijative gradnje
povjerenja, muslimani i Hrvati će surađivati samo dok to odgovara interesima i
jednih i drugih. U svakom drugom slučaju će rado iskorištavati jedni druge.
Republika Srpska se često navodila kao najizgledniji uzrok raspada Daytona. Ali
najgori zločini međuetničkog nasilja od Daytona desili su se upravo među
Hrvatima i muslimanima. Uspavani gorostas koji bi mogao oboriti Dayton nije
Republika Srpska nego, u određenoj mjeri, Federacija formirana u američkoj
izvedbi. Američka diplomatija je očuvala BiH cjelovitom krpeći je poput
Frankesteinovog čudovišta.
PROGLAŠENJE POBJEDE
Clintonova administracija, naročito nakon što
se uspjela prilagoditim, mogla je pokazati zavidne diplomatske vještine.
Naprimjer, pomoću Bosne je pomogla ubrzanje širenja NATO-a tako je što je uvela
Rusiju u IFOR. Sekretar odbrane William Perry i zamjenik državnog sekretara
Strobe Talbott oprezno su pregovarali smještanje ruskih trupa pod direktnu
komandu SAD-a, čak i dok je vrhovni američki general također bio zapovjednik
NATO-a. Ovo je administraciji poslužilo kao dokaz da širenje NATO-a nije moralo
biti anti-rusko.
Takva vještina, međutim, samo jača razočaranje
oko onoga šta je moglo biti da se administracija držala vilsonijanskih
principa. U određenoj mjeri, Clintonova administracija najviše podsjeća na prijašnju
administraciju republikanskih realista – administraciju Richarda M. Nixona.
Nixon je dospio u ured 1968. zahvaljujući tvrdnji o tajnom planu koji će
zaustaviti rat u Vijetnamu. Clinton je također obećao da će zaustaviti rat u
BiH, ali je odstupio od politike „lift and strike“ zastrašen potencijalnim izdacima
i dozvolio da se rat nastavi.
Administracija je na kraju ipak intervenirala.
Dvije izgubljene godine zbog njene zakašnjele realizacije svjedoče da je vlast
poput mišića: korištenje je jača. Da se sve odigralo 1993., Clintonova
administracija bi imala više utjecaja kod evropskih saveznika, ne manje. Ali,
odlučili su stati 1993. a vratili se
manjkavom intervencijom 1995. Štaviše, oblik koji je intervencija dobila bio je
daleko od retorike kandidata Clintona. Nakon što je „zalutao“ i postao odvažan,
Washingtonu je nedostajalo materijala da ostane dosljedan svojim idealima
multietničke tolerancije, liberalne demokratije i ukidanju agresije. Do 1995.
administracija je sama sebe lišila prostora za manevriranje.
Mnogi se ježe od pomisli da je Dayton čin
realizma a ne idealizma. Na taj se način Bosna posmatra kao okruženje anarhije
u kojem se traži balans između srpskih tzv. hegemona i muslimansko-hrvatske
federacije. Dayton je obuhvatio sve strane, napadače i napadnute, demokrate i
demagoge – kako pragmatizmom tako i nacionalnim interesom.
Zahtjevi liberalizma su tokom procesa bili
sasvim sporedni. Iako su održani izbori, oslanjanje na međunarodne institucije
se za BiH pokazalo katastrofom. Najgori neuspjeh je pokazao UN. Ne samo da se
UNPROFOR pokazao krajnje beskorisnim za vrijeme pokolja u Srebrenici, nego je
prisustvo UN-ovih mirovnjaka zapravo produljilo rat odgađanjem intervencije sa
Zapada.
Druga veća međunarodna instuticija uključena u
bivšu Jugoslaviju – UN-ov sud za ratne zločine – dobila je još nejasniju
ocjenu. Sud bi mogao biti jak samo onoliko koliko mu to dozvole velike sile,
uprkos jakom vodstvu njegovog prvog tužioca, Richarda Goldstonea. Za vrijeme
Dejtonskog procesa, UN nije dovoljno finansirao sud. Bez obzira i na NATO-ovo
znatno prisustvo na terenu, do važnijih hapšenja je došlo tek hitnim pozivom
američke državne sekretarke Madeleine Albright i britanskog ministra vanjskih
poslova Robina Cooka.
Na kraju, multietnička demokratija Bosne više
ne postoji. Ostali su samo djelići tolerantnog, kosmopolitskog društva. Zapadu
je nedostajalo volje da spriječi srpsku i hrvatsku agresiju, a opsesija samovlašću
bosanskih Srba je odobrena u obliku stvaranja Republike Srpske. Čak je i nominalno
jedinstvo BiH kao države samo privid. U stvarnosti se radi o poljuljanom odnosu
Republike Srpske i Federacije. U odabiru svojih balkanskih partnera, Clinotnova
administracija je učinila što je morala, smatrala je Tuđmana – poricatelja
holokausta, autoritarijanca i šovinistu – saveznikom. Holbrookeova lična
odbojnost spriječila ga je od rukovanja s Karadžićem, ali zahtjevi
realpotlitike doveli su do toga da proguta svoje gađenje prema glavnom
odgovornom za uništenje Jugoslavije, Miloševića, koga je ponekad prikazivao kao
fascinantnog nitkova. U Daytonu je najviše tereta palo na stranu tlačenih,
bosanske muslimane.
Churchill je upozorio da „princip
samoodlučivanja… postaje zlokoban kada dolazi od onih u totalitarnim državama
koje poriču i najmanji element tolerancije unutar njihovih granica.“ Vrlo je
moguće da je govorio o Miloševiću i Tuđmanu. Ovi ljudi nisu poraženi Daytonom
nego ohrabreni. Mnoge od manjkavosti sporazuma direktno su uzrok nesposobnosti
suočavanja s prokletstvom ultranacionalizma. Dozvoliti da se entitet bosanskih
Srba nazove Republika Srpska, a u čije je ime etničko čišćenje provođeno, je
užasno. Daytonova suštinska logika počiva na vojnom balansu moći i slijedi
etničku teritorijalnu podjelu – 51% muslimanima i Hrvatima, 49% Srbima – što
odobrava srpsku agresiju. U Daytonu su SAD odbile podjelu 51-49; u jednom
trenutku pregovora je američki tim dogovorio podjelu 55-45, ali je ona ubrzano
povučena kada je Milošević saznao za nju.
Liberalni elementi Daytona – centralna vlada
za BiH, suđenje ratnim zločincima, vraćanje izbjeglica na njihova ognjišta i
reafrimacija vrijednosti civilnog nacionalizma – ostat će beznačajni ukoliko se
ne pokaže spremnost da se oni realiziraju. Vojska je odbila preuzimanje
odgovornosti za provođenje dejtonskih odluka, prihvatajući da to može samo
vlast. U izbornoj godini, Clinton nije imao snage vršiti pritisak na Pentagon
zbog kažnjavanja kršenja Daytona. Tako je, u početku, budućnost Daytona
prepuštena u ruke ljudi koji su učinili sve da spriječe američku inetrvenciju: vojnim
vođama poput admirala Leightona Smitha, zapovjednika NATO snaga u BiH, koji je
IFOR-ove odgovornosti shvatao što je uže mogao. U svom prvom većem medijskom
obraćanju, Smith je za TV Pale izjavio kako „nije imao ovlasti nikoga
uhapsiti“. Karadžić je prošao kroz NATO-ove punktove. Možda se najsvirepiji
događaj desio u martu 1996 kada su ubice, bosanski Srbi, istjerali iz domova
svoju braću bosanske Srbe koji su živjeli u pregrađu Sarajeva i zapalili
njihove kuće kako bi ih spreiječili da ne odaberu život pod kontrolom
muslimana. Zanemarujući duh i autoritet Daytona, Smith je naredio IFOR-ovim
vatrogasnim kolima da ostanu u svojim stanicama.
Stvari su se poboljšale kroz proteklu godinu,
s brojnim hapšenjima ratnih zločinaca i unapređenjem generala Clarka –
američkog vojnog zvaničnika s možda najvećim ličnim udjelom u uspjehu Daytona –
na poziciju zapovjednika NATO-a. I uz to, registar provedbi je razočaravajući.
Repatrijacija nekih od tih izbjeglica koji su dovoljno hrabri vratiti se kući
bi vratila nešto od stare heterogenosti Jugoslavije. Suđenja ratnim zločincima,
naročito onima u vrhu zapovjednog lanca, također su neophodna. Administracija
spremna riskirati cijenu intervencije u ime realizma mogla bi poduzeti iste
rizike za dugotrajniji liberalizam.
U svojim memoarima, Holbrook može objasniti
etničko čišćenje BiH samo priznajući „da u svijetu postoji pravo zlo“. Kao neko
ko čak nije bio u vladi u maju 1993., Holbrooke se najviše približio priznavanju
posljedica zapadnjačke pasivnosti i prešućivanja pred licem genocida. Njegove kolege uglavnom nisu progovarale. Dok
se nekolicinu njih može osloboditi odgovornosti, Clintonova administracija ima
svoje zasluge. Preduzeti politički rizici bili su ozbiljni. Kad su se odlučili
baviti Bosnom, njihova taktika se pokazala vještom. Christopher i Holbrooke bili
su odlučni u Daytonu. Ali odluka da se tako dugo drže po strani, zakašnjela
odluka o intervenciji, i prihvatanje etničkog čišćenja mora također ići na
račun administracije. Njezine vilsonijanske pretenzije ostaju nemoguće koliko i
smatranje Bosne vanjskopolitičkim uspjehom.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)