KOLUMNA
Ovo je samo nekrolog jednom gradu i jednoj tragičnoj
revoluciji, od početka osuđenoj na neuspjeh jer se čitav svijet okrenuo protiv
nje. Od Rusije i Irana, koji su odlučili pod svaku cijenu održati režim na
aparatima, preko Saudijske Arabije, Katara i Turske, koji su iskoristili Siriju
kao poligon za sunitsko-šijitsko nadjačavanje
Piše: Petar Stošić, thebosniatimes.ba
Ako trenutno gledate prizore iz najgoreg mjesta na svijetu,
nekad poznatog kao Alep, i ako niste već
čvrsto uvjereni koja strana je „prava“, a koja „kriva“, zapitajte se samo jednu
stvar: Kakva bi reakcija – vaša, ljudi oko vas i diljem svijeta – bila da su
snage koje „oslobađaju“ ovu ruševinu grada od živih, američke, britanske i
izraelske, a ne sirijske, ruske, iranske, libanonske, iračke i afganistanske?
Koliko bi milijuna ljudi prosvjedovalo po trgovima svjetskih metropola? Koliko
bi ih slavilo „poraz terorista“ i evakuaciju koju nebrojeni civili nisu ili
neće doživjeti?
A ako vam se i dalje čini da je sve to američka krvava kaša,
da su SAD uništile Siriju svojim podmuklim „instaliranjem demokracije“, uzmite
u obzir ovo: Predsjednik Barack Obama 2011. je jedva smogao snage, nakon pet
mjeseci oklijevanja, reći da je došlo vrijeme da se, zbog naroda Sirije,
predsjednik Assad „makne sa strane“
(eng. step aside). Za to vrijeme, originalni pro-demokratski prosvjedi
Arapskog proljeća već su se izrodili u građanski rat nakon što je Bašar al-Asad
poslao vojsku i paravojne odrede na civile, nakon čega se dio vojske odmetnuo i
pridružio pobuni.Obami je trebalo pune dvije godine da 2013. ovlasti CIA-u za
program naoružavanja ne-džihadističkih pobunjenika, ali taj program nikad nije
dosegao nivo koji bi mogao parirati superiornoj vojnoj sili režima i ogromnim
količinama novaca, vojne opreme i ljudstva kojom su ga Iran i Rusija
opskrbljivale. Prema svjedočanstvu CIA-inog operativca, Obama je odbio čak 50
planova tajne službe za rušenje Asada.
Gazeći kredibilitet SAD-a, Obama je dopustio Asadu da
pregazi njegovu „crvenu liniju“ o korištenju kemijskog oružja 2013. i izvuče se
nekažnjeno. To je ta Amerika koja nije mogla dočekati da sruši režim u Damasku?
A državni tajnik John Kerry već je 2015. izričito opovrgnuo da je smjena režima
američki cilj. Sve otad, američka politika prema Siriji je gotovo istovjetna
ruskoj i iranskoj – „stabilnost“ prije
slobode i „protuterorizam“ prije odgovornosti za ratne zločine.
U Asadovom ratu i djeca su teroristi
Kad se u rat uključila Rusija – što je, sad je sasvim jasno,
bila prekretnica – sirijski režim i
njegovi saveznici, bez kojih bi se odavno urušio, imali su izbor. Mogli su
odlučno udariti na Islamsku državu, osloboditi Der ez-Zor koji se nalazi pod
opsadom džihadista i krenuti dalje na Raku. Da im je stalo do obračuna s
teroristima, mogli su se koncentrirati i na uporišta al-Nusre, sirijskog
ogranka al-Kaide s kojom se nedavno (više kozmetički nego istinski) razišla, u
provinciji Idlib. Umjesto toga, snage nominalno pod kontrolom Damaska, a
zapravo pod zapovjedništvom iz Teherana, sručile su se na istočni Alep, u kojem
su jedinice Slobodne sirijske vojske činile glavninu pobunjeničkih snaga. Ova
„protuteroristička“ alijansa mjesecima opsjeda Alep u kojem ISIS-a uopće nema,
a al-Nusra je činila par stotina od nekih 8 tisuća pobunjenika. Nijedna druga
frakcija nije međunarodno deklarirana kao teroristička.
No što god mi Asadovi i Putinovi obožavatelji pripisivali,
kakvim god titulama častili mene i sve ostale koji pišu o Siriji na način koji
se njima ne dopada, ovo nije opravdanje ni uljepšavanje sirijskih pobunjenika,
među kojima znatan dio nesumnjivo otpada na islamiste i džihadiste. Ovo nije
isprika ni negiranje njihovih ratnih zločina, koje su nesumnjivo vršili: od
sramotnog i strateški besmislenog raketiranja četvrti u zapadnom Alepu, koje je
odnijelo brojne živote civila, preko blokiranja izlaza i otvaranja vatre na
civile koji pokušavaju izbjeći u zapadni dio, pa do onog zvjerskog smaknuća
odrubljivanjem glave palestinskom dječaku-vojniku. Ta snimka, koju su
egzekutori iz frakcije Nour al-Din al-Zenki u svojoj sumanutosti sami snimili i
objavili, nepovratno je ocrnila pobunjeničku stranu i dala ogromnu težinu
režimskoj propagandi.
Od opravdanog zaključka da ovi koljači nisu ništa bolji od
ISIL-a, Asadovi apologeti zdušno su skočili na zaključak da se pobunjenici u
cjelini ne razlikuju od Bagdadijevih koljača. Zvjerstva jedne frakcije postaju
potvrda da je čitava razjedinjena i raznorodna opozicija, uključujući i njeno
civilno društvo, veće zlo od Asada. Sve žrtve koje su sami pobunjenici
podnijeli u borbi na dvije fronte, protiv režima i protiv kalifata, jednim su
sofističkim trikom izbrisane. Dodajte tome par tendenciozno predstavljenih
fotografija i dezinformacija koje „dokazuju“ povezanost aktivista, novinara i
spasioca, pa i djece poput male Bane al-Abed
s teroristima, i uspjeh propagande je siguran.
Slave oni koji nemaju srama
A rezultat te propagande je ono što vidimo u komentarima
ispod apsolutno svakog, bez sumnje i ovog članka o Siriji. Oni koji nemaju
nimalo srama otvoreno slave najteže ratne zločine, njihove izvršitelje i
nalogodavce. Oni koji ga još imaju u tragovima, odbacuju sve izvještaje kao
američku propagandu. Nema tog dokaza ili dokumenta koji bi ih uvjerio. “U
istočnom Alepu nije otkriveno nikakvo loše postupanje ili kršenje međunarodnog
humanitarnog prava prema civilima”, izvali mrtav-hladan ruski
veleposlanik, i njima je to dovoljno. Slike i snimke malog Omrana su lažne, kaže
Asad, i njima je to dovoljno. Asad je legitimni predsjednik jer je dobio 89%
glasova na izborima – legitimno, iako je takva lakrdija moguća samo još u
Sjevernoj Koreji, Kazahstanu i sličnim post-sovjetskim satrapijama. Čak je i
neokrunjeni car Putin suptilniji od toga.
Ovo nije ni „navijačka“ polemika ni žalopojka zbog poraza
„moje strane“. Sirija nije ni nogometna utakmica ni partija šaha, ma koliko se
to nama koji pratimo tijek događaja sa sigurne udaljenosti činilo. Ovo je samo
nekrolog jednom gradu i jednoj tragičnoj revoluciji, od početka osuđenoj na
neuspjeh jer se čitav svijet okrenuo protiv nje. Od Rusije i Irana, koji su
odlučili pod svaku cijenu održati režim na aparatima, preko Saudijske Arabije,
Katara i Turske, koji su iskoristili Siriju kao poligon za sunitsko-šijitsko
nadjačavanje, koji su financiranjem i naoružavanjem džihadista fundamentalno su
promijenili karakter ove revolucije, pa sve do Europe i Amerike koje su joj
svojom izdajom nanijele jednak udarac.
Jer što je nego izdaja proglasiti Asadov režim nelegitimnim
i zločinačkim, a ne poduzeti ništa kako bi se narod zaštitio od takvog režima?
Sirijci koji su vidjeli kako je NATO intervenirao da spriječi masakr u Libiji
2011. imali su razloga nadati se da će doći do takve intervencije i protiv
Asada, pogotovo kada su masakri i razaranje zasjenili ono u Libiji, a vojska
počela koristiti svoj arsenal kemijskog oružja, ilegalnog po međunarodnim
konvencijama. U isto vrijeme, džihadisti su potkopali revoluciju iznutra. „Na
meti smo svima. Tu je Daeš (Islamska država). Tu su ruski zračni napadi. Nusra
je među nama. Čudo je da još uopće ima umjerenjaka“, komentirao je 2015. jedan
od organizatora prosvjeda iz 2011.
Nema crvene linije na savjesti svijeta
Čak i da Asadov režim nije koristio kemijsko oružje 2013. i
više navrata, ubivši samo u Guti pored Damaska više od tisuću civila (a jest)
čak i da novi izvještaji o napadima sarinom u blizini Palmire nisu istiniti,
nakon brojnih napada klorom u Idlibu i Alepu, sve to nakon što je Asad pristao
uništiti kemijski arsenal – čak i da ga nikad nije imao, svijet bi svejedno
imao pravnu odgovornost zaštititi Sirijce. Naime, načelo odgovornosti zaštite
naroda od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti, koje dolazi ispred državnog suvereniteta,
dogovoreno je na Svjetskom summitu UN-a 2005. i potvrđeno rezolucijom 1674
Vijeća sigurnosti. Komisije UN-a utvrdile su da sirijski režim vrši zločine
protiv čovječnosti i ratne zločine i 2011.
i 2014. i ove godine, kada je doslovno optužen za istrjebljenje vlastite
populacije. Pravovremena vojna intervencija koja bi zaustavila sukob zaštitila
bi i civile na režimskoj strani. No nakon gotovo šest godina, Sirijci su na
najteži način shvatili da ne postoji „crvena linija“ na savjesti svijeta, a da
je odgovornost zaštite okrutna šala na njihov račun.
Oni koji svaku humanitarnu intervenciju otpisuju kao
imperijalizam, čak i u Bosni i na Kosovu gdje su nesumnjivo spriječili daljnja
zvjerstva, kao protuargument rado koriste Libiju, zemlju koju je NATO
intervencija „uništila“. No usporedba sa Sirijom im baš i ne ide na ruku. Iako
su u Libiji izostanak međunarodnih mirovnih snaga na terenu i razoružanja paravojnih skupina dovele do novog građanskog
rata, broj žrtava blijedi u usporedbi sa Sirijom: dok je u samoj revoluciji
protiv Gadafijevog režima ubijeno 25 tisuća ljudi, od čega je NATO
bombardiranje ubilo 72 civila, u novom građanskom ratu od 2014. ubijeno je
nešto više od 5 tisuća ljudi. Prema službenoj evidenciji UNHCR-a, 435 tisuća
Libijaca je u izbjeglištvu unutar zemlje, a 27 tisuća van nje. Usporedite to s
procjenama – jer službenu evidenciju je praktički nemoguće voditi – od pola
milijuna mrtvih i 11 milijuna izbjeglica, unutar i van Sirije. Koja je zemlja
prošla gore?
Čekaju nas novi Alepi
Stoga je ovo i osmrtnica jednoj civilizaciji, koja je sebi
uobrazila da je drukčija od drugih prije nje i da postoje vrijednosti do kojih
drži i norme koje poštuje, a koje nisu svedene na sirovu silu i goli interes.
No bolju osmrtnicu od mene dali su sami Alepljani, čijih par poruka prilažem za
kraj. Ne teroristi ni džihadisti, kako ih časte oni koji se vesele njihovoj
izglednoj smrti, bilo smaknućem po kratkom postupku ili od torture u Asadovim
tamnicama za istrebljenje. Prva dvojica su novinari iz Medijskog centra Alep,
neovisne medijske organizacije koja je imala glavnu ulogu u dokumentiranju duge
i mučne smrti jednog grada. Treći je aktivist i učitelj engleskog koji šalje
posljednju poruku svijetu koji ga je prezreo. Četvrti je obični starac koji je
izgubio sve osim prkosa, koji mu ne mogu oduzeti.
Ne znam ni jesu li još uvijek živi, ali znam da su časniji i
veći ljudi od razularene rulje koja se naslađuje njihovom nesrećom. A ta je
nesreća samo znak iz budućnosti, slika jednog novog starog svijeta u kojem je,
još jednom, opravdano svako barbarstvo s „naše“ strane sve žrtve s one „druge“.
U kojem su suverenitet i čizma vlasti sve, ljudski život i dostojanstvo ništa.
I sve to nakon Vukovara, Sarajeva i Srebrenice, Ruande i Gaze, iz kojih smo
mislili da smo naučili nešto. Iz Sirije će svi tirani, sadašnji i budući, samo
naučiti da se brutalnost nad vlastitim narodom isplati. Da uz dovoljno dobru
propagandu, sve slike i snimke njihovih zločina ne znače ništa.
Dobro pogledajte prizore „oslobođenog“ Alepa, nemojte
odvraćati oči. Zato što smo cinično okrenuli leđa, naši državnici prvi a mi za
njima, osigurali smo da nas sutra čekaju novi Alepi. A oni koji ga slave, neka
se dobro pogledaju u ogledalo.
(TBT, Index.hr)