KOLUMNA
Bio teror, bio rat – nevinim žrtvama je
isti vrag kad se suoče s tom apokalipsom u beskrajnim nastavcima i s njenim
četvorim jahačima: prvim koji budi pohlepu i sije razdor, drugim koji razara i
prolijeva krv, trećim koji ono što ostane satre glađu i pošastima, te četvrtim
koji ima snagu svih prethodnih, jer za razliku od njih nosi ime: Smrt
Piše: Inoslav Bešker, thebosniatimes.ba
Tu, na Mediteranu, nismo dovoljno
civilizirani niti da, s jedne strane, prestanemo svoje bližnje ubijati i
terorizirati, a niti da, s druge strane, prihvatimo one koji od toga bježe
Onoga časa kada postanu brojke –
dvoznamenkaste, četveroznamenkaste, šestero-sedmero-osmeroznamenkaste – ubijeni
gube svoj ljudski identitet i, s njime, onaj minimum sućuti i pijeteta kojim
svako pokojno ljudsko biće ima pravo biti tretirano. Ne trajemo u memoriji kao
ljudska bića baš mnogo. Sa mnom će umrijeti spomeni o ljudskosti mog pradjeda
koje mi je prenio stric. Za druge taj pradjed je anonimno ime i prezime na
Lovrincu, deložiran sa Sustipana. U nekim drugim krajevima na grob se stavljao
drveni križ i onamo se išlo dok ne bi strunuo. I onda je ostajao samo u
memoriji. Danas je zadnji spomen mrtvome parta, šonet, osmrtnica u novinama, s
fotografijom, lik kao znak ljudskosti.
Ništa od toga nema za onih 4700 koji su se
utopili u Sredozemnom moru ove godine, bježeći od života u Africi ili Aziji,
hlepeći za Evropom kao Zemljom Obećanom. Ništa iza njih nije ostalo, grob im se
ne zna, majka se nada da će se odnekle ipak javiti, njihovo ime nije
zabilježeno, njihovih snimaka nema među osmrtnicama, u najbolju ruku smo
vidjeli kako im tijelo pluta na površini. Svi ostali su u dubinama, hrana
ribama i racima, jedinice u zbroju: 4700.
Upola manji broj žrtava, spaljenih ili
zdrobljenih s Dvojnim neboderima Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku,
ostavili su trag u kolektivnom imaginariju svoje države i zapadnog svijeta.
Imali su ime i prezime, fotografiju.
Da bi se oteli prokletstvu ne zaborava,
nego svođenja otetih života na statistiku, Židovi svake godine čitaju imena i
prezimena žrtava koje je proždrla šoa, neman rasističke mržnje, vraćajući
jednom godišnje tu mrvu ljudskosti onima kojima je život otet na pravdi Boga. Ko
će, i kad, i gdje, pročitati imena onih koje, u njihovim brodolomima, nisu
spašavale Nerejide, nije proždro ni Levijatan, nego ih je rastočila Leta,
rijeka zaborava, rastočena u Sredozemlju?
Bilo ih je manje lani, kada su ih Turci
poslali kopnom. Ali dobri ljudi su podigli žilet žice da im ne bi svojim genima
inficirali naciju, pokvarili pravednički san. Zaista, koji im je vrag, što su
navrli?
Jučer je u crkvi sv. Petra i Pavla,
lateralnoj u kompleksu koptske katedrale svetog Marka u Kairu žena, među
klupama u dijelu za žene i djecu, ostavila bombu koja je u nedjelju, na misi,
raznijela upravo te ciljane žrtve. Nešto ranije, u Carigradu, druge dvije bombe
pobile su hrpu policajaca. U Kairu je na djelu bio puki terorizam: masakr
civila zato što pripadaju drukčijoj vjeri. Posljednji u nizu od četrdesetak
atentata nakon “arapskog proljeća”, po svoj prilici ne i zadnji. Al-Azharov
šejh i veliki imam osudio je taj zločin, shvatljivo, jer nanosi zlo i islamu,
kalja ga, kao što ga, zločinački hladnokrvno, kalja “Islamska Država”, eda bi
izazvala, proširila i produbila mržnju protiv muslimana i taka iskopala jaz.
Dovoljna je katkad kap otrova da zatruje bačvu vode, dovoljno je nekoliko
zločina u ime ideje (a i religija i nacija su ideje) da izazovu trajnu i duboku
omrazu spram onih koji po odabiru, ili samo po tradiciji, pripadaju toj ideji.
U Hrvatskoj to dobro znamo.
U Istanbulu žrtve su bile u uniformi, sa
stanovišta kurdskih pobunjenika legalan cilj u gerili koja traje i u kojoj
turska policija ne štedi civile u turskom Kurdistanu.
Bio teror, bio rat – nevinim žrtvama je
isti vrag kad se suoče s tom apokalipsom u beskrajnim nastavcima i s njenim
četvorim jahačima: prvim koji budi pohlepu i sije razdor, drugim koji razara i
prolijeva krv, trećim koji ono što ostane satre glađu i pošastima, te četvrtim
koji ima snagu svih prethodnih, jer za razliku od njih nosi ime: Smrt.
I jučer je Papa, doznavši za pokolj u crkvi
koptskog Pape, apelirao na civilizaciju – uljudbu, kako bi nekad rekli – a
protiv razaranja. Veli Frane da je riječ o odvojenim epizodama, ali da je
posrijedi jedno te isto nasilje koje sije smrt i razaranje.
I te apele, i te molitve, bilo bi moguće
sabrati u statistike, koje na kraju postaju puki komunikacijski šum, poput
“456. ozbiljnog upozorenja” između Kine i Tajvana zbog Quemoya i Matsua. S time
što, podsjetimo opet, nisu posrijedi ni riječi, ni granate, nego ubijeni ljudi,
jedan po jedan, sa svojim životima od kojih svaki, bez iznimke, sadrži sav
svijet. Ubiti čovjeka znači utrnuti u njemu sav svijet.
Tu, na Mediteranu, koji s pravom zovemo
kolijevkom civilizacije, nismo dovoljno civilizirani niti da, s jedne strane,
prestanemo svoje bližnje ubijati i terorizirati, a niti da, s druge strane,
prihvatimo one koji od toga bježe. Tačno, moral nas razlikuje od zvjeradi. Ona
nikada ne bi činila što činimo mi ljudi.
(TBT, Jutarnji.hr)