FELJTON (I)
Prisustvo jedinica Hrvatske vojske (HV) dokazano je u
brojnim slučajevima, od kojih će pojedini u nastavku biti i precizirani, a
politički angažman i učešće zvaničnog Zagreba vidljivo je kroz brojne odluke
skrojene upravo od strane vrha Republike Hrvatske, a koje su mahom podržavale
njene interese
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
„Slučaj Orašje“uzburkao je javnost, donekle i
bosanskohercegovačku ali u većoj mjeri hrvatsku. Panične reakcije vrha
Republike Hrvatske na ova hapšenja pokazale su strah od produbljivanja istraga
koje bi inkriminirale i sami tadašnji vojni i politički vrh ove države. Ipak,
dušebrižništvo „matice“ za dobrobit Hrvata u BiH, te reakcije o njihovoj
ugroženosti, političkom procesuiranju, te potrebi stvaranja 3. entiteta koji bi
garantovao njihovu ravnopravnost, dobija sasvim novo svijetlo ukoliko se
pogleda iz ugla izjave advokata jednog od uhapšenih da je u periodu na koji se
optužnica odnosi, april 1992 – juli 1993., na ovom području djelovala Hrvatska
vojska (HV) dok je HVO tek u septembru 1993. godine pripojen štabu u Posušju.
Ukoliko se i uzme kao relevantna činjenica da je HV u ovom periodu (periodu
kolikog-tolikog savezništva RBiH i RHrvatske) u BiH bila temeljem dogovora
Tuđman-Izetbegović, koja je uloga jedinica Hrvatske vojske na teritoriju njoj
strane države bila nakon „otkrivanja karata“ od strane ove zemlje i da li je upravo
to, a ne dobrobit Hrvata u BiH, razlogom brige hrvatske vlade?
Agresija Hrvatske na RBiH – „Agresija u rukavicama“
Kakva je uloga Republike Hrvatske u ratu koji se vodio na
teritoriju Bosne i Hercegovine?
Nesporno je da su ove dvije države, nakon proglašenja nezavisnosti
i izlaska iz SFRJ Jugoslavije, te otpočinjaju agresije SR Jugoslavije prvo na
Hrvatsku a potom i na RBiH, zajedno nastupile, štiteći međusobne interese
(pripadnici muslimanskog/bošnjačkog naroda odbijali su tokom 1991. godine
mobilizaciju u JNA i odlazak na hrvatska ratišta; snage HVO-a zajedno su se sa
pripadnicima Armije BiH borile protiv jedinica JNA i VRS). Međutim činjenica je
da se Republika Hrvatska, nastojeći ostvariti svoje političke i teritorijalne
pretenzije, i sama nedugo potom stavila u ulogu agresora. Prisustvo jedinica
Hrvatske vojske (HV) dokazano je u brojnim slučajevima, od kojih će pojedini u
nastavku biti i precizirani, a politički angažman i učešće zvaničnog Zagreba
vidljivo je kroz brojne odluke skrojene upravo od strane vrha Republike
Hrvatske, a koje su mahom podržavale interese ove zemlje. Sam međunarodni
karakter rata (u odnosu na R Hrvatsku) dokazan je i u Haškom tribunalu – prvo u
predmetu Blaškić 2000. godine, a potom i u (prvostepenom) predmetu Prlić i
ostali, 2013. godine, gdje je dokazano postojanje udruženog zločinačkog
poduhvata čiji je cilj bio „protjerivanje muslimanskog stanovništva“.
Da li je Hrvatska cijelo vrijeme od otpočinjanja agresije i
sama imala agresorske pretenzije ili su se apetiti otvorili naknadno, ne može
se sa sigurnošću reći.
Potrebno je naglasiti da se između srbijanske (i crnogorske)
i hrvatske agresije ne može staviti znak jednakosti. Ipak, zločini su počinjeni
i u pojedinim svojim pojavnim oblicima bili su čak i suroviji od zločina koje
je provodila srpska strana. I metod (masovne likvidacije; zatvaranje u
koncentracione logore, protjerivanja) i cilj (stvaranje etnički čistih
teritorija) ovih zločina bili su jednaki.
Ovo ni u kom slučaju ne umanjuje hrvatske žrtve koje su
zajedno sa predstavnicima Bošnjaka trijebljene u pojedinim dijelovima Bosne i
Hercegovine pogotovo Bosanske Krajine, Semberije i Posavine; u gradovima kao
što su to primjerice Prijedor, Sanski Most, Ključ, Bosanski Šamac, Bijeljina.. Bošnjaci
i Hrvati bili su zajedno, kao pripadnici „nesrpske“ grupacije, predodređeni za
istrebljenje.
Ista je međutim bila i sudbina srpskih žrtava na područjima
koja su trebala da budu etnički očišćena zbog pripajanja Republici Hrvatskoj; u predmetu „Orašje“ osumnjičenim pripadnicima
HVO-a na teret se stavlja upravo činjenje ratnog zločina protiv zarobljenika i
civila srpske nacionalnosti. Zaključak da je i bošnjačka strana imala slične
nakane – usmjerene na trebljenje pripadnika druga dva naroda – do sada se, iz
postojeće historijske građe ali i pravosnažnih presuda ne može izvući: do sada
niti jedan pripadnik vojnog ili političkog vrha bosanskohercegovačke /
bošnjačke strane nije niti pred Haškim tribunalom niti pred Sudom BiH osuđen za
činjenje zločina protiv čovječnosti (oblik ratnog zločina koji se od krivičnog
djela genocida razlikuje po odsustvu potrebne namjere (mens rea) dok su svi
elementi (actus rea) ovog djela prisutni i kod zločina protiv čovječnosti). Tri
oficira Armije BiH osuđena su u Haagu za kršenje zakona i običaja ratovanja na
ukupno 8 godina i šest mjeseci zatvora, dok su presude pred Sudom BiH donesene
za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i ratni zločin protiv civilnog
stanovništva.
Da li je politika
čišćenja terena od strane hrvatskih jedinica u sebi objedinjavala i genocidne
elemente?
Dakle, učešće Hrvatske u agresiji na BiH dokazano je
pravnosnažnim presudama, kao i cilj Republike Hrvatske u sudjelovanju sa
predstavnicima formirane Herceg-Bosne da etnički očiste i pripoje ovoj zemlji
određene dijelove Bosne i Hercegovine.
Da li je to međutim dovoljno za pokretanje postupka pred
Međunarodnim sudom pravde povodom kršenja odredbi Konvencije o sprečavanju i
kažnjavanju zločina genocida? Naime, iako je čin agresije nesporan, država pred
Međunarodnim sudom ne može pokrenuti postupak za agresiju, nego isključivo za
genocid.
Da li je politika čišćenja terena od strane hrvatskih
jedinica u sebi objedinjavala i genocidne elemente, zahtijeva dublju analizu,
međutim svakako da i sami čin „čišćenja“ terena može da predstavlja vid
činjenja ovog krivičnog djela. Također, masovne likvidacije civila, uslovi u
formiranim logorima, fizičke i psihičke povrede nanesene protupravno zatvorenim
licima, ali i pokolji cijelih sela prilikom kojih su u jednakoj mjeri ubijane i
žene i muškarci i djeca, kao što je onaj u Ahmićima, a nad čijim je prizorima
svijet zanijemio, govore također u prilog ovoj tezi. Ipak, navedeno je moguće
podvesti pod krivično djelo zločina protiv čovječnosti (kako je u dosadašnjim
presudama i presuđeno) dok bi dokazivanje specijalne namjere, činjenice da su
svi zločini počinjeni u cilju uništenja nehrvatskog življa na datim prostorima,
prvo pripadnicima Herceg-Bosne a potom i tadašnjem političkom i vojnom vrhu R
Hrvatske, bio teži zadatak.
Pored navedenog, Bosna i Hercegovina, za razliku od
primjerice Hrvatske i Srbije koje su podnijele međusobne tužbe po ovom osnovu
pred Međunarodnim sudom pravde, a koje su odbačene dok su istovremeno zločini
potvrđeni (kao u prethodno predstavljenom scenariju za BiH), ima i problem
organizacione prirode koji de facto onemogućava podnošenje ove tužbe. Naime,
kao subjekat pred Međunarodnim sudom pravde pojavljuje se država kao pravni
subjekt a nikako ne nacija ili kakva druga skupina. Činjenica da se sve odluka
od značaja za Bosnu i Hercegovinu donose konsenzusom u Predsjedništvu BiH, pa
tako i pitanje podnošenja tužbe pred ovim sudom, te da hrvatski član
Predsjednišva, ma ko obnašao ovu dužnost, nikada neće dati glas za ovakvo
nešto, ruši sve izglede, makar bili ispunjeni u svi potrebni uvjeti, da će se
Republika Hrvatska ikada pojaviti pred Međunarodnim sudom pravde u ulozi tužene
strane za zločine počinjene u BiH.
U kom trenutku je Hrvatska okrenula leđa Bosni i Hercegovini?
I pored nespornog savezništva Republike Hrvatske i Republike
Bosne i Hercegovine na početku agresije od strane Republike Srbije, ipak već u
1992. godini dolazi do zaokreta u službenoj politici Zagreba. U ovom periodu
Republika Hrvatska vodi prikrivenu politiku prema RBiH: dok snage HVO-a
učestvuju zajedno sa Armijom RBiH u vojnim akcijama protiv jedinica JNA i snaga
bosanskih Srba, predstavnici Herceg-Bosne i vrh Republike Hrvatske sa tadašnjim
predsjednikom Franjom Tuđmanom na čelu već su započeli na provođenju tajnih
ciljeva. Ovi ciljevi bili su izraženi kroz teritorijalne pretenzije na dijelove
Bosne i Hercegovine, nezavisne i međunarodno priznate države, a u dijelovima
koje je zauzimala formirana Hrvatska zajednica „Herceg-Bosna“. Hrvatska
zajednica „Herceg-Bosna“ osnovana je 18. novembra 1991. godine, kao svojevrsni
„politički i teritorijalni entitet na teritoriji Socijalističke Republike Bosne
i Hercegovine“. U augustu 1993. godine ova zajednica prerasta u samoproglašenu
tzv. Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HZHB). Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu
činile su opštine: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik,
Kiseljak, Fojnica, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres,
Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki
Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Ravno, Dobretići. te
Žepče (opština koja je u oktobru 1992. pridodana ovoj zajednici).
Republika Bosna i Hercegovina, kao niti sama međunarodna zajednica,
nikada nisu priznale postojanje Herceg-Bosne. Ne samo to, nego je i Ustavni sud
RBiH postojanje Herceg-Bosne proglasio nezakonitom, i to u dvije svoje odluke:
14. 09. 1992. godine i 20. 01. 1994. godine.
Dakle, cilj je pripajanje dijelova Herceg Bosne Republici
Hrvatskoj i pored činjenice da su ti dijelovi pripadali RBiH te da je na
pojedinim tim dijelovima živjelo bošnjačko i/ili srpsko stanovništvo. U cilju
provođenja tog cilja rukovodstvo Herceg-Bosne pristupa ostvarivanju dominacije
i kroatiziranja predmetnih opština, preuzimajući u njima vlast i ostvarujući
sveopštu kontrolu u svim segmentima društva.
Tako, iako se saradnja između službene Vlade RBiH i Herceg
Bosne, odnosno Republike Hrvatske čini duljom, ona je bila kratkog vijeka: već
u maju 1992. godine sastanak u Gratzu, Austriji, između vrha političke vlasti
tadašnjih samoproglašenih entiteta na tlu BiH, Radovana Karadžića i Mate Bobana
nagovještava skori scenarij u BiH: čin agresije sa obje strane granice. Naime,
na ovom sastanku, kojim mnogi analitičari nazivaju sastankom o podjelu Bosne,
dolazi do uspostavljanja izuzetno značajne saradnje između bosanskih Hrvata i
bosanskih Srba. Ova saradnja pokazat će se najintenzivnijom i najpogubnijom upravo
u opštinama koje su prema tvrdnjama čelnika Herceg-Bosne ulazile u njen sastav
a trajat će sve do kraja 1993. godine. S druge strane i uporedo sa ovim
događanjima, te uprkos početnoj saradnji, napetost između struktura
Herceg-Bosne i Vlade Republike BiH te njenih oružanih snaga raste. U toku juna
1992. godine dolazi do prvih incidenata između hrvatskih i bošnjačkih snaga, a
što kulmunira u oktobru 1992. godine prvo u Novom Travniku a potom i napadom
hrvatskih snaga na Prozor.
Nedugo poslije toga, u januaru 1993. godine dolazi i do
predstavljanja mirovnog plana međunarodne zajednice koji dodatno dovodi do
zaoštrenja odnosa između Bošnjaka i Hrvata. Naime, Vance-Owenov mirovni plan,
prema kom bi Bosna i Hercegovina bila jedinstvena država sa jednom centralnom
vladom i 10 provincija, odgovarao je hrvatskoj strani kako bi im provincijama 3, 8 i 10 iz prijedloga plana,
bila dodijeljena Hrvatska banovina. Ipak, na ovim teritorijama nalazilo se
većinsko bošnjačko stanovništvo ili je ono ovdje bilo zastupljeno u jednakom
mjeri kao i hrvatsko, te legitimna bosanskohercegovačka vlada (i pored
pritisaka hrvatskog predsjednika Tuđamana na predsjednika Izetbegovića) odbija prihvatanje
ovog plana.
Nakon ovog događaja, snage Herceg-Bosne i Republike Hrvatske
još su odlučnije da zacrtane ciljeve sprovedu u djelo i uspostave etnički čiste
hrvatske prostore. Rješenje problema pripadnika drugih naroda na ovim
teritorijama odlučuju prepisati od srpske snage: likvidacije, koncentracioni
logori i masovni progoni nehrvata ubrzo postaju glavni metodi i hrvatske
strane.
Mir se na klimavim nogama održava do proljeća 1993. godine kada
hrvatske snage vrše napade na više od trideset bošnjačkih gradova i sela,
uključujući napade i zvjerstva u Ahmićima 16. aprila, u Sovićima i Doljanima
17. aprila, te u Parcanima, Lizopercima i Tošćanici 17-19. aprila.
Sa početkom jula mjeseca 1993. godine, snage
Herceg-Bosne/HVO-a, uz podršku i učešće organa vlasti i oružanih snaga
Republike Hrvatske, započinju sistematsku kampanju koja ima za cilj „čišćenje“
područja za koja se tvrdilo da pripadaju Herceg Bosni od nehrvatskog
stanovništva. U tom cilju, snage Herceg-Bosne/HVO, u periodu od juna do
septembra 1993. godine, ali i kasnije, provode kampanju sistematskog hapšenja,
maltretiranja i protjerivanja na desetine hiljada muškaraca, žena, djece i
staraca, svih onih koji nisu mogli ući u „Veliku Hrvatsku“.
(nastavlja se)
(TBT)