U geteborgu je 28. septembra održana promocija knjige „Lav bosanski“, autorice Fahire Fejzić. Pored autorice promotorisu bili Emir Poljo, bosnaski diplomata, i Idriz Karaman, glavni imam za Švedsku. Promociji su prisustvovali i dvije kćeri Hasana Čengića.
Knjiga o Hasanu Čengiću, koju je priredila njegova supruga, sačinjena je od personalnih dojmova i sjećanja mnogobrojnih Čengićevih poznanika i prijatelja. Tako da se izlaganje imama Karamana može uvrstiti u eventualno novo izdanje ove knjige. Govorio je o osobnom poznanstvu sa Čangićem.
Međutim Emir Poljo je u svom izlaganju pokušao prifilirati Čengića kao jednu od najistknutijih bošnjačkih političkih figura u postkomunističkom perirodu.
„Prvi put sam čuo za njegovo ime kao student, marta 1983. godine kada je ondašnja komunistička vlast objavila imena uhapšenih muslimanskih intelektualaca…“, prisjetio se Poljo.
„On je neosporna historijska ličnost bošnjačkog naroda i nema nikakve dvojbe da će se o njemu pisati nalazi i studije o vremenu u kojem je on politički djelovao.
Nažalost, o Čengiću je već mnogo toga napisano. Vjerovatno je drugi čovjek, odmah iza Alije Izetbegovića, po broju objavljenih, naručenih, novinskih tekstova unazad pola stoljeća. Cijelo vrijeme bio je javna politička žrtva. Sistemski javno žigosan od strane plaćenih medija.
Fenomen kako se on ponašao i ophodio sa tim. Jedan vrstan pisac trilera mogao bi sačiniti dobru trilogiju u kojoj bi Hasan bio glavni lik. Plijenio je svojom misterioznošću. Nadvisio je svoje neprijatelje i političke oponente jednim uzoritim begovskim gardom. Inače je sin begovske porodice.
Niko zapravo ne zna koliki je on dao doprinos odbrani Bosne i Hercegovine od agresije. A opće je poznato da je tu bez premca. Niko mu tu ravan nije bio.
Naoružavanje Armije BiH je bio toliko opasan posao da je Hasanu, kao prvom čovjeku predsjednika i vrhovnog komandanta Alije Izetbegovića, glava svakog dana bila u torbi. Nije on bio obični trgovac oružjem. Tim prije jer su UN stavile embargo na prodaju oružja BiH. Svaka zemlja koja je kršila taj embargo mogla je doći pod sankcije svjetskih sila. O mafiji u ovom poslu ne treba govoriti, ali je općepoznata činjenica da ju je bilo nemoguće zaobići.
Banalno rečeno, neka neko danas pokuša običnu paštetu prenijeti preko granice, to jeste prošvercovati, znamo kako bi se proveo. Uvesti tolike šlepere oružja u BiH pored svih mogućih zabrana i rizika, danas iz ove perspektive je nemoguće zamisliti.
Kako je bilo moguće unajmiti ukrajinske pilote da voze helikoptere i avione preko ratnih zona u okružene enklave u BiH? Pokušajte zamisliti te operacije. Mi laici to zaista ne možemo sebi realno predočiti.
Zbog toga je Hasan Čengić dva puta bio na sudu, jednom u Ljubljani, jednom u Sarajevu. Oba puta se odbranio od optužbi.
Ovdje je dakle riječ o čovjeku nevjerovatne energije i mudrosti.
Čengić je umro kao relativno mlad čovjek. Živio je nešto više od pola stoljeća, a njegova djela su tolika kao da je živio pola milenija.
Niko osim njega samog nije mogao napisati realnu knjigu o njemu. Šteta što nije poživio još koju godinu da napiše memoare. Vjerujem da nije pisao dnevnike jer nije imao vremena. Poznavao sam dugo tog čovjeka. Uvijek je bio u akciji i žurbi. Vrlo malo je govorio, i uvijek je bio sam. Nekad mi se čini da je bio najusamljeniji čovjek na svijetu. Želio sam mu biti prijatelj, a nisam mogao jer nije imao vremena ni za prijatelje. Zato sam ga uvijek nosio “u duši“. Ja nemam biološkog brata. U Hasanu sam našao duhovnog brata!“
(TBT)
