KOLUMNA
Današnji mladi ljudi bi se trebali pripremiti
za veliku katastrofu, ali uključiti u dobro razmotrene, lokalne svakodnevne
borbe, a ne bježati u moralizam.
Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Svi
smo mi u osnovi zli, egoistični, odvratni. Uzmimo mučenje,
naprimjer. Ja sam realist. Da imam kćer i da je neko otme, i da nađem otmičarevog
prijatelja, ne mogu reći da ne bih mučio tog tipa.
S
vremenom sam postao agresivniji.Neki kažu da sam desničar, što apsolutno
nisam. Oko izbjegličke krize, trebali smo prestati sa lažno ljubaznom izjavom
„Oni su topli ljudi.“ Ne, među njima ima ubica isto kao što ima među nama.
Liberalna ljevica brani da se piše išta loše o izbjeglicama, što rezultira monopolom
anti-imigrantske desnice.
Nisam
dobar otac. Ima nešto glupavo u dokazivanju mog dostojanstva kojem se automatski suprotstavljam.
Moj sin tinejdžer se poistovjećuje s ovim podrivanjem mog vlastitog autoriteta.
Kad mu je bilo 14 godina, naljutio sam se na njega i opsovao mu: „.eb'o ti pas
mater.“ Odgovorio mi je: „To se već desilo prije 15 godina. Tako sam se rodio.“
Prijatelji
me zovu Fidel. Ne zbog politike nego zato što previše pričam. Jednom sam
bio na Kubi i na TV-u su prikazivali Fidela na početku jednog sastanka kako
govori: „Drugovi, pet minuta samo za par napomena.“ Otišao sam spavati,
probudio se nakon pet sati, a on je još uvijek pričao.
Mrzim
politički korektnu aroganciju. S crnim prijateljima, za razliku od politički
korektnih bijelaca, ostvarujem pravi kontakt. Kako? Kroz prljave priče, neslane
šale. Kada posjetite drugu državu, igrate igrice na računaru o vašoj
zanimljivoj hrani ili muzici, ali kako zaista postajete prijatelji? Razmijenite
malu prostotu.
Nisam
čovjek od veza na jednu noć. U mom gradu, Ljubljani, možete vidjeti tačno s
kojim ženama sam spavao jer sam ih oženio.
Bilo
bi užasno reći da volim ISIS. Ali pogledajte njenu organizaciju s njenim
postmodernim fluidnim identitetom. U islamu postoji jedna emancipacijska underground tendencija; krasan
muslimanski historičar filozofije je razvio teoriju da je Toma Akvinski pogrešno
čitao Aristotela pod utjecajem islamskih pjesnika poput Avicene, što je
otvorilo put za savremenost, prava homoseksualaca itd.
Moji
roditelji nisu bili strogi, ali bili su aurotitativni. Nisam ih volio.
Oboje su umrli u bolnici po noći, a kad sam saznao za to naredno jutro preko
telefona, već sam sjedio za računarom i radio. Rekao sam: „Je li sve završeno?
OK, hvala“, i nastavio. Bio sam potpuno hladan – tu nešto nije štimalo. Nisam
ponosan na sebe zbog toga.
Hollywood
zna sve. Opsjednut je distopijama, poput „Elysiuma“ ili „Igara gladi“. Zaista mislim da
je to jedna od naših prilično mogućih budućnosti. Današnji mladi ljudi bi se
trebali pripremiti za veliku katastrofu, ali uključiti u dobro razmotrene,
lokalne svakodnevne borbe, a ne bježati u moralizam.
Pisanje
mi je spasilo život. Godinama ranije, zbog ličnih ljubavnih
problema, nekoliko sedmica sam razmišljao o samoubistvu. Rekao sam sebi: „Mogao
bih se ubiti, ali moram završiti tekst. Prvo ću ga završiti, pa ću se onda
ubiti.“ Onda se desio još jedan tekst, pa još jedan i još jedan, i evo me još
uvijek tu.
(TBT, The Guardian, Prevela Jasmina
Drljević)