KOLUMNA
Brexit i Trumpova pobjeda predstavljaju nedvosmislen simbol
dekadencije, te spore smrti u koju tonu zemlje koje gube vjeru u sebe, odriču
se racionalnosti i počinju da vjeruju u vještičje čini, poput najokrutnije i
najgluplje od svih, nacionalizma
Piše Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Prvo se desio Brexit, a sada izbor Donalda Trumpa za
predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Samo još fali da Marine Le Pen
pobjedi na narednim izborima u Francuskoj pa da bude jasno da Zapad, kolijevka
kulture slobode i napretka, uplašen velikim promjenama koje je svijetu donijela
globalizacija, namjerava da načini radikalno povlačenje, tražeći utočište u
onome što je Popper nazvao “zov plemena” – nacionalizmu i svim
njegovim urođenim manama, ksenofobiji, rasizmu, protekcionizmu, autarhiji – kao
da se vrijeme može zaustaviti ili vratiti pukim okretanjem kazaljki na satu.
Nema nikakvih novina u mjerama koje je Donald Trump
predložio svojim sunarodnicima da bi glasali za njega; iznenađujuće je što mu
je gotovo šezdeset miliona Amerikanaca povjerovalo i podržalo ga na izborima.
Svi veliki demagozi u historiji pripisali su nepoželjnim strancima krivicu za
zla koja su zadesila njihove zemlje, u ovom slučaju imigrantima, počevši od
meksičkih pljačkaša, trgovaca drogom i silovatelja, pa do muslimana terorista i
Kineza koji kolonizuju američko tržište svojim subvencioniranim proizvodima
plaćenim glađu. Dakako, za nezaposlenost i pad životnog standarda također su
krivi “izdajnički” preduzetnici koji premještaju svoje firme u
inostranstvo oduzimajući ljudima radna mjesta i povećavajući nezaposlenost u
Sjedinjenim Američkim Državama.
Nije neobično da se govore gluposti prilikom predsjedničkih
izbora, ali je čudno što su u njih povjerovali ljudi koji bi trebalo da su
obrazovani i informirani, s jakom demokratskom tradicijom, i što su
nekultiviranog milijardera koji ih zasipa uvredama nagradili time što su ga
doveli za predsjednika najmoćnije zemlje na planeti.
Sada mnogi očekuju da Republikanska stranka, koja je ponovo
osvojila kontrolu nad oba doma u parlamentu i koja ima iskusne i pragmatične
ljude, ublaži radikalne izjave novog predsjednika i odvrati ga od sprovođenja
čudnih reformi koje je obećao. Zapravo, politički sistem SAD ima mehanizme
kontrole i zauzdavanja koji mogu spriječiti državnog lidera da počini gluposti.
Nema sumnje da će novi predsjednik – ako naumi da izbaci iz zemlje 11 miliona
ilegalaca, zatvori granice za sve državljane muslimanskih zemalja, stavi tačku
na globalizaciju tako što će otkazati sve potpisane sporazume o slobodnoj
trgovini, izazvati ekonomski i socijalni
zemljotres u svojoj zemlji i pozamašnom broju stranih zemalja, i stvoriti
ozbiljne diplomatske nedaće SAD. (…)
Jedan od velikih paradoksa je osjećaj nesigurnosti, jer je
iznenada tamošnje tlo po kojem su hodali počelo pucati i SAD su se obrele u
slobodnom padu, tom stanju duha koje je navelo tolike Amerikance da glasaju za
Trumpa – isto kao što je navelo tolike Engleze da glasaju za Brexit – što
nipošto ne odgovara stvarnom stanju stvari. SAD su brže i bolje od ostatka
svijeta – naročito od evropskih zemalja – premašile krizu 2008, a u posljednje
vrijeme su povratile zaposlenost i ekonomije je rasla dobrim tempom. Politički
gledano, sistem je dobro funkcionirao tokom osam Obaminih godina, a 58% zemlje dalo
je pozitivnu ocjenu za njegovo rukovođenje. Otkuda, onda, taj osjećaj
neposredne opasnosti koji je naveo tolike Amerikance da progutaju laži Donalda
Trumpa?
Otuda što, istini za
volju, svijet prošlih vremena nije isti kao današnji. Zahvaljujući globalizaciji
i velikoj tehnološkoj revoluciji našeg vremena život svih nacija sada je u
stanju preispitivanja, odnosno doživljava izazove i mogućnosti koji su bez
presedana, koji su do temelja protresli stare nacije, poput Velike Britanije i
SAD koje su sebe smatrale neprikosnovenima u svojoj moći i bogatstvu, i koji su
drugim društvima – smjelijim i sklonijim modernoj avangardi – otvorili
mogućnost da rastu džinovskim koracima i da dosegnu i prevaziđu nekadašnje
velike sile.
Ta nova panorama jednostavno znači da mi danas
Živimo u pravednijem svijetu, ili, ako želite, manje
nepravednom, manje provincijskom, manje ekskluzivnom od nekadašnjeg. Zemlje
sada neprestano moraju da se obnavljaju i da se stvaraju kako ne bi zaostale.
Novi svijet zahtjeva rizikovanje i neprestano, nemilosrdno promišljanje, mnogo
rada i kvalitetno obrazovanje, bez okretanja za sobom i naknadnog prepuštanja
nostalgiji. Prošlost se ne može nadoknaditi, a to će uskoro otkriti oni koji su
glasali za Brexit i Trumpa. Vrlo brzo će vidjeti da oni koji se u životu osvrću
za sobom naposljetku postaju slane statue, kao u biblijskoj paraboli.
Brexit i Donald Trump – kao i Francuska i njen Nacionalni
front – govore da je Zapad industrijske revolucije, velikih naučnih otkrića,
ljudskih prava, slobode medija, otvorenog društva, slobodnih izbora, koji je u
prošlosti bio pionir svijeta, sada u zaostatku. Ne zato što je manje od drugih
priprepremljen da se suoči sa buduću – naprotiv – već zbog straha koji je počeo
da osjeća kada je uvidio da su povlastice
na koje je ranije smatrao da ima ekskluzivno pravo, naslijeđena
privilegija, sad na dohvatu ruke svake zemlje, čak i najmanje, koja zna
iskoristiti izvanredne prilike koje su globalizacija i tehnološka dostignuća
pri put učinili dostupnim svim nacijama.
Brexit i Trumpova pobjeda predstavljaju nedvosmislen simbol
dekadencije, te spore smrti u koju tonu zemlje koje gube vjeru u sebe, odriču
se racionalnosti i počinju vjerovali u vještičje čini, poput najokrutnije i
najgluplje od svih, nacionalizma. Izvor najgorih nesreća koje je Zapad doživio
tokom svoje historije sada vasrksava, razmahan poput primitivnih šamana koji
frenetično plešu ili popiju gorki eliksir ne bi li time pobijedili nedaće kao
što su kuga, suša, zemljotres, bijeda. Trump i Brexit neće riješiti nijedan problem; pogoršat će
postojeće i donijeti druge, još ozbiljnije. Oni oličavaju odustajanje od borbe,
predaju, put ka provaliji. I u Velikoj Britaniji i u SAD, čim je došlo do grube
greške, pojavile su se samokritike i lamenti. No, u ovom slučaju ne pomažu
vapaji; bilo bi najbolje razmisliti hladne glave, priznati grešku, vratiti se
na put razuma i od ovog trenutka se suočiti sa budućnošću hrabrije i s jasnijom
sviješću o posljedicama.
(TBT, Nedeljnik)
