FELJTON (I)
Velika Britanija nastojala je ljagu sa
svog imena saprati predloženom Rezolucijom o Srebrenici 2015. godine, a kojom
bi ovaj zločin bio međunarodno osuđen. Deklaratorno zalaganje boraca za mir,
dolazi ipak prekasno!
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Ono što se događalo 90-ih godina 20.
stoljeća u Bosni i Hercegovini i naše sveopšte pitanje zašto „svijet“ nije reagirao
na užas koji mu se događao pred očima, možda se najbolje može pokazati kroz naš
odnos danas prema ratu u islamskim zemljama: taj rat je daleko od nas i
jednostavno nas, nekoga u manjoj nekoga u većoj mjeri, nije briga. Tako je bilo
i sa odnosom svijeta prema nama, pa je možda čak i licemjerno, shodno našem
današnjem odnosu prema drugim žrtvama, preispitivati razloge izostanka reakcija
kod velikosrpske agresije.
Profil sedmogodišnje Bane Alabed koja
svakodnevno izvještava o užasima iz Aleppa i svom prekinutom djetinjstvu, vraća
me u isto takvo djetinjstvo: sakrivanje u podrumu, spavanje u odjeći i trčanje
usred noći usljed granatiranja, glad, strah i teror. Međunarodna javnost
donekle i ima empatiju prema patnjama male Bane ali ne i njihove vlade: globalni
interesi važniji su od života ljudi, pa čak i života djevojčice koja tweeta „Ne
želim umrijeti, ja želim da živim“.
U tom cilju vlade, kako bi ušutkale glas
javnosti koji bi ih eventualno i silio na akciju, pribjegavaju dehumanizaciji
žrtve; kada žrtva nema lice slatke djevojčice, lakše je uvjeriti javnost da je
to daleko, nebitno pitanje, neizbježan sukob, pa čak i da žrtva to zaslužuje. I
bosanskohercegovačku žrtvu je međunarodna zajednica pokušala demonizirati,
oduzeti joj tu ulogu i ujedno prišiti etiketu jedne od ravnopravnih strana u
sukobu. Dok je s jedne strane šira međunarodna javnost iskazivala i imala
empatije prema bosanskohercegovačkom narodu, politička i vojna sfera ove
zajednice nije nam bila blagonaklona.
Odnos
međunarodne zajednice prema agresiji na R BiH
Opštepoznata je činjenica da je
međunarodna zajednica odigrala svoju ulogu u ratu u Bosni i Hercegovini, te da
se njena odgovornost, u najmanju ruku može sagledavati kroz razmjere počinjenih
zločina; i danas se mogu čuti razmišljanja kako „Zapad“ pokolj ovih razmjera ne
bi dozvolio da nisu bili u pitanju muslimani, pa čak i da je „Zapadu“ ovakvo
nešto i odgovaralo u cilju sprečavanja islamizacije Evrope. Da li je to tako
ili nije, ne može se tačno utvrditi, međutim ocjena koja je nedvosmislena jeste
da je međunarodna zajednica pala na testu po pitanju zaustavljanja agresije i
zločina na tlu na RBiH.
Koji se to subjekti podrazumijevaju pod
ovim, kod nas široko korištenim pojmom, „međunarodne zajednice“? Nisu sve niti evropske niti svjetske (zapadne
i islamske) sile, imale istu ulogu; nisu imale isti interes za dešavanja na
Balkanu niti istu moć da nešto poduzmu.
Kada se govori o silama koje od značaja za
stanje na Balkanskom poloustrvu i konkretnije pitanje agresije na RBiH, tu se
prije svega imaju u vidu Njemačka, Velika Britanija i Francuska – na nivou
evropskog kontinenta/Evropske unije; te Rusija, Sjedinjene Američke Države,
neizbježni Izrael i zemlje islamskog svijeta – na globalnom nivou.
Proglašenjem nezavisnosti Republike BiH, u
aprilu mjesecu dolazi i do njenog međunarodnog priznanja od strane zemalja
članica tadašnje Evropske zajednice, te Sjedinjenih Američkih Država. Poslije ovog međunarodnog priznanja, 22. maja
1992. godine RBiH biva primljena u Organizaciju Ujedinjenih nacija (UN).
U ovom periodu agresija na nezavisnu i
međunarodno priznatu državu BiH od strane susjedne Srbije već bijesni. U prvi
mah, bosanskohercegovačke vlasti bile su uvjerene da će „svijet“ zaustaviti
krvoproliće i da neće dozvoliti ponavljanje zločina iz Drugog svjetskog rata.
Sva (teorijska) opredjeljenost i svijeta i Evrope poslije ovog turbulentnog
perioda svjetske historije bila je na bosanskohercegovačkoj strani; odmah
poslije Drugog svjetskog rata usvojeni su deseci međunarodnih i regionalnih
dokumenata posvećenih očuvanju ljudskih prava i sloboda, predočena su tako i
osnova ljudska prava i slobode koja se ne smiju derogirati čak niti u ratnim
uslovima (prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima: pravo na život,
zabrana mučenja, zabrana ropstva i prinudnog rada, zabrana retroaktivnog
krivičnog zakonodavstva, zabrana izricanja smrtne kazne..), postavljena je
opšta obaveza čuvanja i poštivanja prava predviđenih u ovim dokumentima od
strane država potpisnica, obaveze u slučaju pokušaja ugrožavanja mira, došlo je
čak i do definisanja i jasnog određenja krivičnog djela genocida i njegove
inkriminacije u posebnom međunarodnom dokumentu, te usvajanja brojnih drugih
akata koji su imali samo jedan temeljni cilj: očuvanje mira i sprječavanje
ponavljanja užasa iz Drugog svjetskog rata. Bile su tu obaveze i SR Jugoslavije
kao sljednice SFRJ kao potpisnice velikog broja ovih dokumenata ali i obaveze
drugih država potpisnica, po kojima su se morale držati ali nisu. Kada su
kreatori ovih dokumenata trebali da postupe po istima, sve napisano je palo u
vodu i Bosna i Hercegovina je ubrzo shvatila da je ostavljena od svijeta i
prepuštena sama sebi u borbi sa srpskim agresorom.
Međutim, ne samo da države potpisnice i
države koje se sa pravom mogu smatrati svojevrsnim čuvarima starog kontinenta,
a među kojima se svakako ističu Njemačka, Velika Britanija i Francuska, nisu
ispoštovale demokratska načela na kojima su i same ove države zasnovane, na
kojima je uostalom formirana i tadašnja Evropska zajednica, kao i brojna
regionalna i globalna tijela i vijeća, nego su neke od njih otišle i korak
dalje, te se otvoreno stavile na stranu agresora.
Da
li je međunarodna zajednica bila obavezna djelovati?
Da li je postojala obaveza međunarodnog
uplitanja u međunarodni sukob koji se od aprila 1992. godine odvijao na tlu
Bosne i Hercegovine? Odgovor je potvrdan. Naime, samim međunarodnim priznanjem,
Bosna i Hercegovina postala je nezavisan međunarodnopravni subjekt, te je
prisustvo vojske susjedne države na njoj smatrano stranim elementom i činom
agresije (kasnije podržavanje i
finansiranje vojske RS, te činjenica da su sve odluke krojene u Beogradu
samo je produžena ruka u prvi mah izravnog a poslije posrednog agresorskog
djelovanja).
Također, vrlo rano postalo je jasno i samoj međunarodnoj zajednici
da je genocid glavni metod dolaska do konačnog cilja – stvaranja Velike Srbije.
U ranom stadiju rata, međunarodna zajednica je znala da je riječ o agresiji i
genocidu, međutim izbjegavala je ocjenu objektivnog stanja kao takvog (dok je s
druge strane međunarodna javnost zajedno sa medijima opetovano navodila da je
riječ o zločinu genocida i činu agresije) jer bi to automatski impliciralo
obavezu njenog uključivanja u sukob, njegovog zaustavljanja i zaštitu žrtve.
Naime, napad – agresija na jednu od članicu UN-a, smatra se napadom i na sam
UN, ali i na cjelokupni međunarodnopravni poredak, pa su stoga druge države članice
UN-a u obavezi da djeluju kako bi i tu državu i sam međunarodni poredak
zaštitile. Međutim, kada se iznese teza da je riječ o građanskom, unutrašnjem,
voljnom sukobu u kome niti jedna država nije napadnuta nego svjesno i voljno
vodi rat radi ostvarenja nekih svojih ciljeva, onda intervencija ne da nije
potrebna nego se čak može posmatrati kao uplitanje u unutrašnje stvari države u
pitanju. Na kartu građanskog rata igrat će cijelo vrijeme njegovog trajanja
upravo Velika Britanija, što će detaljnije biti obrazloženo.
Druga veoma bitna stavka na kojoj je
međunarodna zajednica pala jeste uskraćivanje Bosni i Hercegovini prava na
samoodbranu.
U septembru 1991. godine Jugoslaviji je
nametnut embrago na oružje koji se, čak i po međunarodnom priznanju Bosne i Hercegovine
i njenom izlasku iz ove međunarodne zajednice i činjenice da je formiran
poseban državni subjektivitet, bez mnoge logike, protegao i na našu zemlju. SR
Jugoslavija koja je preuzela svo naoružanje SFRJ Jugoslavije, 4. vojne sile
svijeta u to vrijeme, nije u velikoj mjeri osjetila posljedice embarga, međutim
Bosna i Hercegovina jeste. Embargo na oružje onemogućio je Bosni i Hercegovini
osnovno pravo svake države kada bude napadnuta – pravo na samoodbranu,
predviđeno i potpisanom Poveljom UN. Kako je BiH po svom međunarodnom priznanju
primljena u organizaciju UN, insistiranje na embargu dovelo je do kršenja ovog
međunarodnog dokumenta od strane onih koji su ga i donijeli, ukazujući tako još
jednom na svu besmisao deklaratornih boraca za mir.
Činjenica da nije bilo riječ o slučajnom,
nego izrežiranom i smišljenom potezu, govori i bespoštedna borba prije svega
Velike Britanije ali i Francuske u sprječavanju da se embargo ukine, ističući
kako bi davanje Bošnjacima mogućnosti da se brane produžilo rat, pogodovalo
njihovoj osveti, dovelo u opasnost strane trupe u BiH, ali možda i ono
najbitnije kako je istakao britanski lord Owen – omogućilo im pobjedu!
Neki će ovakav potez Ujedinjenih naroda
protumačiti kao radnje koje upućuju na
njegovu ulogu saučesnika u genocidu, dok će branitelji uloge UN-a odgovoriti
tezom o odsustvu namjere za činjenje ovog krivičnog djela. Međutim, kako je
dokazivanje apstraktne namjere pravnog lica izuzetno teška rabota, i ovdje se
dolazi u ćorsokak situacije da su oni koji kreiraju međunarodne akte, a riječ
je u pravilu o najmoćnijim silama svijeta, ujedno i njihovi tumači, pa da tako mogu
iste prilagođavati svojim potrebama i globalnim ciljevima. Ista pretpostavka
može se donijeti i po pitanju postupka po tužbi BiH protiv Srbije, vođenim upravo pred sudom
Ujedinjenih nacija.
(Nastavit će se)
(TBT)
