KOLUMNA
Možete reći da su
njega pokretala načela uzvišenija od motiva jednog Sadama Huseina, da je
ljudima koji oružjem preuzmu vlast teško da se demilitarizuju, da su ga ocrnile
zapadne vlade kojima nisu smetali mnogo gori diktatori
Piše: Zoe
Williams, thebosniaimes.ba
Vijest o smrti
Fidela Castra pokrenula je poplavu putopisnih tekstova, sjećanja na zapuštenu
Havanu i njene bijedne građane. Zasuti smo bilješkama sa sumornih ljetovanja
koja ipak nisu mogla biti toliko loša, jer bi ih svako razuman valjda prekinuo.
Na Kubi je cvjetala prostitucija među ženama i muškarcima, u prodavnicama nije
bilo ničega sem crnog pasulja i ponekog para čarapa, a izbori, javna
okupljanja, ulazak u turističke hotele i homoseksualnost su bili protiv zakona.
U životu preminulog 90-godišnjaka nema ničega vrijednog slavlja. Činjenica da
je umro je razlog više da se kaže istina. Otuda i tekstovi o njegovim
zlodjelima, ne toliko u službi historijske istine, koliko kao šamar ljevici:
izazov ljevičarima, naročito pripadnicima bejbi-bum generacije koji pokušavaju
da ožale Castra kao svog heroja.
To je izazov
kojem ljevičari ne mogu da odole. Jeremy Corbyn se neodređeno izjasnio o Castru
kao o „velikoj figuri u historiji planete“. Što je tautologija koja ništa ne
govori – svako koga historija pamti je značajna historijska figura. Onda je
ipak izabrao stranu pohvalivši Castrov „heroizam“ i pored „svih mana“. Ken
Livingstone je otišao korak dalje. On historiju shvata kao trogodišnjak koji je
na poklon dobio električni pendrek, pa čitalac treba da se pripremi za
nepotrebne i neprijatne šokove. Izjavio je: „Njegov tretman prava lezbijki i
homoseksualaca u početku nije bio ispravan, ali važnije je to što su ljudi
imali dobro obrazovanje, dobru zdravstvenu zaštitu i što je bogatstvo bilo
ravnomjerno raspodijeljeno“. „U početku“ znači „prvih 20 godina vladavine“,
„nije bio ispravan“ znači da je „homoseksualce zatvarao u radne logore“. Ali
dobro, ne budimo sitničavi.
Posjetila sam
Kubu 90-ih godina. Bijeda – ili preciznije nestašica svega – bila je upadljiva.
Muzej u kojem je ponosno bila izložena košulja u kojoj je Che Guevara poginuo
bio je sličan izlogu najveće prodavnice odjeće u Havani, sa nekoliko košulja
čiodama pričvršćenim za stiropor. Opšte siromaštvo ovog mjesta me je manje
deprimiralo od Džakarte ili Hong Konga, gdje se kule ogromnog bogatstva uzdižu
kraj favela, dok klasa obespravljenih kmetova kleči i moli se ispod mostova.
Ali naravno, to što je negdje gore nije nikakvo opravdanje. Livingstone
vjerojatno misli da je Kuba bila siromašna zbog američkih sankcija, a ne zbog
Castra, pa bi nam sada održao predavanje o zdravstvenoj zaštiti, internacionalizmu
i slanju kubanskih ljekara u još siromašnije zemlje. Kritičari bi na to
odgovorili da su Kubanci u stvari bili bez zdravstvene zaštite, da su apoteke
bile velike, ali prazne…
Ovakva
prepucavanja promašuju suštinu. Castro je bio autoritarna figura. Kao što je
Kennedy rekao: „Obećali su slobodu i slobodne izbore, da će ukinuti policijsku
državu i donijeti bolji život ljudima koji su dugo roptali pod ekonomskom i
političkom tiranijom. Ali dvije godine pošto ga je revolucija dovela na vlast,
Fidel Castro je prekršio sva ova obećanja“. To je bilo 1960. godine. U
sljedećih pola veka došlo je do izvjesnog popuštanja kada su u pitanju gej
prava i upotreba mobilnih telefona, ali ono najvažnije se nije promijenilo:
Castro je i dalje bio diktator.
Možete reći da su
njega pokretala načela uzvišenija od motiva jednog Sadama Huseina, da je
ljudima koji oružjem preuzmu vlast teško da se demilitarizuju, da su ga ocrnile
zapadne vlade kojima nisu smetali mnogo gori diktatori. Ali politika
autoritarnih figura se ne može braniti, čak i ako je doživljavate kao svoju. Ne
možete slaviti Castra kao plemenitog gubitnika i u isto vrijeme tvrditi da se
Tony Blair nikada ne može iskupiti za svoje grijehe. Principi su kao lični
odnosi među ljudima: malo vrijede ako ih ne poredate po važnosti. Pluralizam,
demokratija i univerzalna prava su temelji progresivne politike. Niko nema
pravo da vlada silom i dekretima. Ako je jedna grupa potlačena, makar to bili i
zubari, to znači da smo svi potlačeni. I mala zemlja koja izvozi mnogo ljekara
može kršiti načela ljevice jednako kao neka diktatorska supersila.
Da nije aktualnog
razvoja događaja u globalnoj politici, možda je sve ovo moglo ostati
neizgovoreno: pripadnici ljevice bi se danima zabavljali raspravljajući ko je
gori diktator. Ali povratak autoritarne politike u SAD, ohrabrenje koje je time
dobio Vladimir Putin i namjera Nigela Faragea da putuje u Ameriku da traži
„oproštaj“ za uvrede koje su Britanci izgovorili o Trumpu – sve to zahtjeva
jasan i koherentan odgovor.
Problem sa
diktatorima nije u onome što čine: neki započnu rat, neki se pobrinu da vozovi
idu na vrijeme, neki ne urade ni jedno ni drugo, ali besmisleno je rangirati ih
na osnovu učinjenog. Stvar nije u tome koje grupe će u njihovim rukama postati
žrtve – mada jeste problem to što će uvijek neka grupa biti žrtva, jer to je
temelj njihove moći: unutrašnje podjele i potraga za žrtvenim jarcem. Problem
nije čak ni to što se autoritarne političke figure ne slažu međusobno, pa
živimo u strahu dok čekamo neizbježni sudar dvojice svojevoljnih i
nepopustljivih autokrata.
Ne, problem je u
tome što sva moć koju autokrata prigrabi za sebe nije došla niotkuda: to je moć
oduzeta ljudima čiji su životi od tada osujećeni političkom nemoći. Bilo da su
izbori eksplicitno zabranjeni ili da ga autoritarni mehanizmi koji pobjedniku
daju sve čine irelevantnima, u takvim sistemima vi ste osuđeni na ulogu djeteta
i lišeni prava da rukovodite svojim životom. Bespomoćnost stanovništva je teško
opisati, pa se često koriste sinegdohe: ljudi koji su putovali u istočni blok
80-ih godina prošlog vijeka govorili su o pomami za farmerkama u Sovjetskom
Savezu ili kako stanovnici Istočnog Berlina ne mogu da odu u zapadni deo grada.
Za opis života u Saudijskoj Arabiji koristimo skraćenicu „žene ne smiju da
voze“. To su bile ili jesu činjenice koje se mogu lako demonstrirati. A opet,
nije kraj sveta ako nema dovoljno farmerki za sve, zar ne? Takvim primjerima
smo zapravo pokušavali da dočaramo sivilo, rigidnost i osjećaj sputanosti u
takvim društvima.
Moderna
autokratija ne postoji, jer pozitivna vizija budućnosti nije moguća ako ne
možete da sudjelujete u njenoj izgradnji. Zato je život pod autoritarnim
komunizmom uvijek izgledao tako sumorno. Ne zbog loše ponude u radnjama, već
zato što je građanski identitet bio okovan sadašnjicom bez izlaza.
U Prvom svjetskom
ratu Škotski komitet za štednju je štampao poster: „Ugađanjem sebi radite za
neprijatelja“. To je moj novi moto: sada sebi ne možemo da dozvolimo debatu o
razlikama između najgorih, manje loših diktatora i onih kojima lijepo stoji
beretka. Odbijanjem da osudite diktaturu popuštate sebi i pomažete
neprijatelju.
(TBT, The
Guardian)
