„Nije svačije kroz selo pjevati, kaže narodna mudrolija, koja te kao i većina narodnih umotvorina iznenadi snagom svoje istinitosti i bez vremenitosti. Dođe vrijeme, na žalost, svakog raspjevanog naroda, u kojem nosač instrumenata, postane zvijezda nastupa,piše Dženan Skelić u kolumniobjavljenoj na portalu VBR.ba.
„Tako se neki dan na podcast-u u produkciji portala Stav, sa Filipom Murselom u svim glavnim i sporednim ulogama, našao, kao gost, Faruk Drina, bombastično najavljen, kao poroditelj muzičke i kulturne baštine u nas Bošnjaka, a Boga mi, kako se da zaključiti iz Filipovih hvalospjeva i popjevanja, i mnogo šireg vjerskog i duhovnog bitka na ovim prostorima.
Sam početak, za ljubitelje svih varijanti “Letećeg cirkusa”, je bio više nego obećavajući, a što se prije svega ogledalo u međusobnom kićenju gosta i voditelja superlativima bez ikakve mjere, podizanju repa i snishodljivom snebivanju i glumataranoj skromnosti.
Bilo je tu svega i svačega, red ovog, red onog, poput musake, što je djeca prave od blata, lišća i trave, imitirajući stvarni život, u dubokom transu vjerovanja, kako simulakrumi u konačnici progutaju stvarnost i izbrišu granicu spram zbilje, ukoliko se dovoljno snažno i sa iskrenom vjerom zaigramo do padanja u džezvu. Kada aktera nema da progovore o svojoj strani priče, tada su jednoobrazne laži dostojne prodane istine. Trudio se Filip da iz sasvim običnog Drina Faruka izvuče barem loše našminkanog lažnog dublera, jedinstvenog Gljive Nazifa. Čovjek, prosječan gledalac, pomislio bi u najmanju ruku da ili Filip ili Drina, pate od teškog kompleksa pred biografijom Gljiva Nazifa, sagarajući u želji, da ako ništa drugo pokušaju imitirati njegov pripovjedački stil kad već ne mogu karizmu.
Moguće da se dojmio taj performans onih, koji ne znaju ko je Faruk a ko originalni Gljiva.
Ta poetična nemuštost, infantilna i teatralna nemoć da se bude autentičan, prepoznatljiv, svoj, možda bi djelovala humoristično i opuštajuće da je trajala desetak minuta a ne više od sata, te da nije obilovala bljutavim pokušajem da se vlastita vrijednost poveća kroz obezvrjeđivanje drugih, a posebice drugih, čiji je značaj i važnost doprinosa neupitan.
Nakon sata tlapnji i jeftinih pokušaja da se odigra mangupska, čaršijska, sarajevska rola, koju je patentirao veliki i opet podvlačim neponovljivi Gljiva, kojem to stoji, koji to zna i može iznijeti, a da zavrijedi respekt kod svih, Mursel i Faruk, kreću u konačni i fatalni salto mortale, nakon kojega nema sumnje, kako su vrijedni svakog prezira.
Naime, tada kreće pljuvanje, po Džemaludinu Latiću, po Damiru Imamoviću i Boži Vreći, praćeno hinjskim podsmijehom, kikotanjem primjerenim samo tetkama, što se “nikad udavale nisu”, sveprizorno podsjećajući na karikirane likove svesrpskih romana, drama i filmova, koji su za nakanu imali zlonamjerno oslikavanje muslimana Bosne, kao licemjernih, nečasnih, sklonih spletkama, tračevima i nedostatku muževnosti, čojstva i časti. Takvi eto zatrpavaju našu naciju u dubok bezdan, toliko dobro, da nam drugi neprijatelji niti ne trebaju.
Moj djed, onaj što nije bio partizan, već mlado-musliman, sluteći ishode nadolazećih devedesetih, reći će mi: “Ne dao Bog muslimanima, da muslimani dođu na vlast!”. Tada mi nije to bilo razumljivo od njega, a sada mi se pokazuje kao apsolutna istina, posebno kad se susretnem sa ovakvim Murselima i Farucima, jer kad ukucate imena Latića, Imamovića, Vreće na Google pretraživaču, isti izbaci ozbiljne reference i bilješke, te vidiš da ih prepoznaje i Wikipedia, a kad ukucaš Drina Faruka i Filip Mursela, nema ništa sem spinova i ubleha žute štampe i jeftinih Stavova. Šta bi tek bilo i šta bi se otkrilo, kad bi ušli u pozadinu desetljeća istraživačkih medijskih natpisa i sadržaja, pa krenuli tragom nestalih donacija, fondova i projektno-finansijskih portfolia, koje su vodila ova dva nosača, jedan instrumenata a drugi kartonskih kutija.
Bosna je jedina država u kojoj Stav udara kontra svakog razuma, a uz to ga još neko za to bogato finansira. Što je više Mursela i Faruka a manje Latića, Vreća i Imamovića, to je druže Bakire manje Bosne, ako nije bilo nikog drugog da ti ranije kaže“, piše profesor Skelić.
(TBT,VBR.ba)
