KOLUMNA
Vladavina ekonomskog liberalizma na Zapadu vodi do smrti političkog
liberalizma. Sve veći broj ključnih zemalja ne prolazi kroz iskustvo izbora,
već plebiscita o liberalnoj demokratiji – plebiscita koji se odlučuju glasovima
onih koji su uskraćeni zbog liberalne demokratije
Piše: Slawomir Sierakowski, thebosniatimes.ba
Izbor Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Država predstavlja kaznu
za establišment koji je zanemario zahtjeve sudionika protesta Okupirajmo Wall
Street 2011.
Sljedeći izazov establišmenta biće da sačeka Italiju, gdje bi referendum o
ustavnim reformama 4. decembra mogao da odredi sudbinu talijanskog premijera
Matea Renzija. To glasanje će biti uvertira u predsjedničke izbore u Francuskoj
na proljeće, gdje bi pobjeda ekstremno desnog Nacionalnog fronta Marine le Pen
gotovo sigurno dovela do konačne propasti Evropske unije, ako ne i do
cjelokupnog geopolitičkog Zapada.
Kakav god bio ishod tog glasanja, Brexit i Trump dokazuju da je liberalna
demokratija prestala da bude kanon zapadne politike. A to ima dalekosežne
posljedice. Kako mogu “sving države” poput Poljske da ostvare
liberalnu demokratiju sada kada zapadna referentna tačka nestaje? Istočna
Evropa nije nikad profitirala kada se pogoršavaju politički odnosi na Zapadu.
Trump nije samo razdražljivo dijete koje se igra nuklearnim šibicama; on
je također opasno ambiciozan, a zbog njegovih prijedloga u vezi sa vanjskom politikom
mogli bi da se razjedine fundamentalni savezi i da se destabilizuje međunarodni
poredak. Naravno, niko, pa čak ni sam Trump, ne zna hoće li on održati obećanja
iz kampanje. Ali upravo je u tome suština – nepredvidljive vlade su loše za
globalnu geopolitiku. Za Poljsku i druge istočnoeuropske zemlje, čija su
nezavisnost i demokratija zasnovane na aktuelnom globalnom statusu kvo, to može
da bude pitanje života i smrti.
Trump ne griješi u vezi s jednom stvari – Amerika ne može da priušti
promoviranje demokratije u inostranstvu. Sjedinjene Države ne mogu da nadziru
stanje ljudskih prava ili napredak liberalno demokratskih principa izvan svojih
granica. Da je novac investiran u sve američke vanjske intervencije bio
preusmjeren na promoviranje prosperiteta na domaćem terenu, Trumpova
kandidatura nikada ne bi bila toliko prihvaćena.
Umjesto toga, Amerikanci su decenijama bombardirani izvještajima o
stagnaciji plata, padu prihoda domaćinstava i sve većoj nejednakosti – sve
vrijeme slušajući o troškovima rata u Iraku od tri biliona dolara. Trump
predstavlja prolongiranu kaznu za establišment.
Za Trumpa ne postoji kontradiktornost između izolacionizma i obećanja da
“će učiniti Ameriku ponovo velikom”. Sjedinjenim Državama bi se bolje
služilo ako se ne bi govorilo u ime globalnih interesa, već samo u vlastito, i
ako bi se prestalo da se forsira demokratija širom svijeta. One će više uticaja
dijeliti s Rusijom i Kinom, ali će za sto doći kao najjači igrač, usredotočen
na vlastiti prosperitet. Zar to ne zvuči razumno? Izolacionizam je ekvivalent
prosperitetu.
Čak i ako ta logika zakaže i Trump izazove recesiju, Amerika to može da
priušti, baš kao što Ujedinjeno Kraljevstvo može da priušti Brexit. SAD će
preživjeti finansijske gubitke; zapravo, one će biti sigurne. Nije slučajno što
se nervozni investitori okupljaju oko dolara iako su nervozni upravo zbog
izbora Trumpa.
U geopolitičkom smislu, SAD i Britanija su ostrvske zemlje naoružane
nuklearnim oružjem. Njihov jezik se koristi širom svijeta. Štagod da Trump uradi,
SAD će i dalje biti najveći proizvođač nove tehnologije, masovne kulture i
energije, i dalje će imati najviše Nobelovih laureata, najboljih univerziteta
na svijetu i najraznolikije društvo Zapada. Ako prestane da zabada nos u
konflikte u inostranstvu, i dalje će imati prijatelje širom svijeta.
Najveći gubitnik američkih izbora jeste EU, koju pogađaju unutrašnji
sukobi i koja ne može da se uhvati u koštac sa ekonomskim, demografskim i
izbjegličkim krizama. Rezultat Trumpove pobjede možda je nešto slično Koncertu
Evrope, koji je stabilizovao kontinent između 1815. i Prvog svjetskog rata. Ali
taj sistem je isključio mnoge zemlje, od kojih je jedna bila Poljska. Kao
nekompletna, tehnokratska tvorevina, EU je idealna meta za populističke napade.
Do sada nije uspijevala da se dovoljno integriše da bi spriječila vlastitu
propast, a njena reakcija na Brexit jeste odugovlačenje.
Iako bogata Njemačka ne želi da proširi svoju pomoć na zemlje južne EU,
nove suverene postkomunističke zemlje odbacuju izbjeglice i odbijaju da pokažu
solidarnost sa Zapadnom Evropom. U međuvremenu, EU je bogata koliko i SAD u
cjelini, a ipak, nema vojsku i u potpunosti zavisi od SAD kada je riječ o
odbrani. Postavlja se pitanje zašto su EU bile potrebne višestruke
transatlantske katastrofe da bi shvatila da mora sama da brine za vlastitu
sigurnost.
Ruski uticaj će značiti povlačenje NATO iz Istočne Evrope. Zapadna Evropa
će i te kako željeti da se također povuče, koristeći priliku da skine s grbače
susjede koji su na sve većem teretu kao što je Poljska, koja se, uprkos tome
što je najveći primalac fondova EU, protivi daljoj integraciji, nije usvojila
euro, želi da sagorijeva ugalj i svađa se s Njemačkom, Francuskom i vladajućim
institucijama EU.
Budući da uticaj Zapada slabi, istočnoeuropske zemlje će najverovatnije
učvrstiti svoje ekonomske i diplomatske veze s Rusijom. Proruska Partija centra
u Estoniji samo što ne uđe u vladajuću koaliciju. A nakon Baltika će na red
doći istočnoevropske zemlje. Onim zemljama koje već nisu prihvatile ruskog predsjednika
Vladimira Putina neće preostati ništa drugo osim da to učine.
Poljska nema šta da dobije od takvog saveza. Poljaci svoje aktuelne
granice smatraju svetinjom, a ne usudom, kao u Mađarskoj. Samo bi se politički
idiot poput mađarskog premijera Viktora Orbana kockao sa savezom s revizionistima.
Nažalost, kao što izbor Trumpa veoma jasno pokazuje, neliberalan idiotizam
konstantno zamjenjuje liberalnu demokraciju kao vladajuću doktrinu zapadne, a i
poljske politike današnjice.
/Autor je osnivač pokreta Politička kritika, direktor je Instituta za
napredne studije u Varšavi/
(TBT, Project Syndicate)
