Piše: Aicha el Basri, thebosniatimes.ba
Oni koji su upoznati s biografijom Karima Khana kao tužioca Međunarodnog kaznenog suda (ICC) vjeruju da su njegovi nalozi za hapšenje za ratne zločine u Gazi dramatičan zaokret u odnsu na prošlost.
Otkako je Khan preuzeo dužnost u ljeto 2021., bio je uglavnom neaktivan u istraživanju izraelskih zločina u Palestini, odugovlačeći postupke i općenito pokazujući izrazito nezainteresiranost za žrtve izraelske okupacije.
Ova ekivirajuća apatija, njegova srevilnost prema SAD-u, kao i njegova pristranost prema Izraelu priskrbili su mu reputaciju da je bliži tiranima i zločincima koje progoni nego žrtvama koje bi trebao štititi. Pa čemu pomak i zašto sada?
Vjerujem da su nalozi za hapšenje protiv izraelskih vođa nedvojbeno politički i da ih Karim Khan sigurno ne bi sam izdao. Ovakve spoznaje je nagovijestio izraelski Channel 12 nakon što su se pojavile vijesti da bi nalozi za hapšenje mogli biti izdani protiv Netanyahua i Gallanta.
Televizija je citirala istaknutog izraelskog novinara Amita Segala koji je rekao da su mu njegovi izvori povezani s ICC-om rekli da se Khan ne bi usudio poduzeti ovaj korak bez zelenog svjetla iz Washingtona.
Valja napomenuti da su SAD podržale kandidaturu Karima Khana za čelnu dužnost, a britanski tužilac se nekoliko puta odužio obustavom istrage o zločinima koje su počinili američki vojnici u Afganistanu i poštivanjem naredbi Washingtona u vezi s Ukrajinom — uključujući i raspisivanje potjernica za ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u rekordnom roku.
Khan se također više puta sastao s donosiocima odluka u Washingtonu, čak je ugostio izaslanstvo Kongresa iz SAD-a u Haagu kako bi razgovarali o svom pristupu Ukrajini i drugim pitanjima. Kako čudno s obzirom na to da SAD nije stranka u ICC-u i da je uvijek bio neprijateljski raspoložen prema njemu.
SAD nalozima za hapšenje ICC-a ubija više muha jednim udarcem
Khanov iznenadni potez, iako se činio usmjeren na zločine koji su u toku u okupiranoj Palestini, čini se da je postigao više od jednog cilja. Na vrhu je želja Washingtona da obuzda Netanyahuovu i Gallantovu eskalaciju u Gazi — i njihovo otvoreno prkošenje Bidenu — koji se protivio velikoj kopnenoj invaziji na Rafah, preferirajući daljinski vođeno bombardiranje i pokolj – takoreći “svjetlost” istrebljenja.
Ovakav pristup, po Bidenovoj procjeni, manje bi ugrozio njegove šanse za pobjedu na predstojećim izborima, a ne bi riskirao da i njega osobno izloži krivičnom progonu za suučesništvo u genocidu.
Još jedan razlog zbog kojeg je Washington ljut na Netanyahua je njegov nedavni pokušaj da uključi Bidenovu administraciju u izravan rat s Iranom, što je Washington odbio jer se želi i dalje usredotočiti na svoje vanjskopolitičke prioritete: Kinu i Rusiju. I ne samo to, Netanyahu koči dogovor sa Saudijskom Arabijom zbog svog odbijanja i prekida vatre i rješenja s dvije države.
Netanyahu je sada problem za Bidenovu vladu koja je instrumentalizirala ICC kao sredstvo za vršenje pritiska kako bi ga prisilila da promijeni svoju politiku.
Ako se Netanyahu ne prilagodi, Bidenova strategija dodatno će ga politički marginalizirati, otvarajući prostor za drugo, serevilnije vodstvo prema Washingtonovom mišljenju poput generala Bennyja Gantza — čiji kriminal nije ništa manji od drugih u trenutnoj genocidnoj vladi.
Vidjet ćemo kako će Netanyahu i Gallant odgovoriti na pritisak ICC-a u narednom razdoblju nakon što protiv njih budu izdani međunarodni nalozi za hapšenje, a malo je vjerojatno da će Predraspravno vijeće I ICC-a odbiti zahtjev.
Sada kada su dva najistaknutija pokrovitelja izraelskog genocida u vruhu su zanimanja međunarodnog pravosuđa, moramo priznati da je zahtjev za hapšenjem bio majstorski potez; ubija više muha jednim udarcem.
Osim pokušaja obuzdavanja Netanyahua i onih oko njega, nalozima se nastoji spasiti ugled samog ICC-a.
Sud se od svog osnivanja 2002. usredotočio na procesuiranje Afrikanaca, Arapa, Rusa i drugih nacionalnosti, dok je brižno osiguravao da se zapadne države drže podalje od pokušaja da ih se pozove na odgovornost, na primjer kada je odbio istražiti zločine britanskih vojnika u Iraku.
Danas se zahtjev za izdavanjem naloga za hapšenje izraelskih vođa smatra prvim takvim korakom ikada poduzetim protiv tako važnog saveznika Zapada. To je omogućilo Khanu da svijetu objasni nezavisnost i nepristranost međunarodnog pravosudnog sistema koji prema svima postupa jednako.
Za neke je čak postao heroj palestinske stvari, budući da ovaj čin vide kao razbijanje izraelske povlaštenosti, iako bi zasluge za to trebale pripasti pravnom sporu koji je Južnoafrička Republika pokrenula protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ).
Trojanski konj Karima Khana
Također je vjerovatno da će potez ICC-a potaknuti ICJ da riješi najspornije pitanje između advokata suda — izdavanje privremene naredbe kojom se od Izraela zahtijeva da zaustavi svoju vojnu operaciju i da se povuče iz Gaze.
To bi također moglo uzrokovati produbljivanje međunarodne izolacije Izraela i pojačati pravne slučajeve koje su pokrenule civilne organizacije u SAD-u, Njemačkoj i Velikoj Britaniji koje žele zabraniti prodaju oružja Izraelu.
Međutim, brzi pregled onoga što nedostaje u naloguza hapšenje naglašava otrov koji je Khan sakrio u svim tim pozitivnim stranama koje bi mogle uzrokovati ozbiljnu srednjoročnu i dugoročnu štetu cijelom pitanju. To se može sažeti u nekoliko točaka.
Prvo, zločin počinjenja “genocida” nedostaje na popisu optužbi usmjerenih protiv izraelskih vođa, te je prebačen na “istrebljenje” – optužba koja se također odnosi na figure Hamasa. Stoga je povučena potpuna istovjetnost između zločina koji se pripisuju višim zločincima okupacijske države i pripadnicima pokreta otpora.
Koristeći ovu vještu spretnost, Khan nastoji spasiti Netanyahua i Gallanta od optužbe za genocid – zločin nad zločinima – u Gazi.
Prema Rimskom statutu, “istrebljenje” uključuje “namjerno nametanje životnih uvjeta […] uskraćivanje pristupa hrani i lijekovima, sračunato na uništenje dijela populacije” i počinjeno je u okviru širokih ili sistekmskih napada usmjerenih na civile.
Tanka linija koja razlikuje “istrebljenje” od “genocida” definirana je u bivšoj presudi ICC-a protiv srpskog generala Radislava Krstića iz 2001. godine, protiv kojeg je dokazana optužba za genocid u Srebrenici.
Sud je tvrdio da se čin “istrebljenja” može razlikovati od “genocida” jer nije počinjen na temelju nacionalne, etničke, rasne ili vjerske pripadnosti i nije zahtijevao postojanje bilo kakve posebne namjere da se uništi skupina, u cijeli ili djelomično.
Khan čini veliku uslugu Izraelu i njegovim saveznicima uklanjanjem optužbi za genocid s izraelskih vođa. Štoviše, prihvaćanjem optužbe za “istrebljenje” umjesto “genocida”, mogao bi utjecati na one suce ICJ-a koji traže način da izbjegnu donošenje presude o genocidu protiv Izraela u slučaju Južne Afrike, što je uzrokovalo da Tel Aviv i njegovi saveznici imaju neprospavane noći.
Još jedna opasnost u Khanovom pristupu je to što on to ne čini proširenjem istrage koju je njegova prethodnica Fatou Bensouda pokrenula u proljeće 2021., a koja je stavljena u kontekst izraelske okupacije palestinske zemlje; istražujući zločine povezane s prirodom doseljeničkog režima, uključujući dva zločina naseljavanja i apartheida — oba su dio izraelske državne politike.
Khanov pristup, međutim, neće zahtijevati nikakvu istragu na terenu i on se neće graditi na Bensoudinoj istrazi.
Britanski tužilac Ahmadi nastojat će držati slučaj odvojenim od njegovog šireg konteksta okupacije, kako bi lišio palestinske vođe prava na oružani otpor – pravo koje podržavaju mnoge rezolucije Generalne skupštine UN-a, Haške konvencije i Treća ženevska konvencija.
Međutim, najpodmukliji aspekt skriven u ovom slučaju je potencijalni Khanov pristup koji se otvara za ICC da povuče svoje naloge protiv izraelskih vođe ako izraelske vlasti pristanu goniti Netanyahua i Gallanta pred svojim sudovima za iste optužbe.
To je zato što Rimski statut daje sekundarnu nadležnost ICC-u nakon nacionalnih sudova, i može djelovati samo ako relevantne države ne žele ili nisu u mogućnosti procesuirati zločine unutar svoje nadležnosti, prema “načelu komplementarnosti”.
Znakovito je da je, kada je američki državni sekretar Antony Blinken kritizirao ICC, optužujući ga za miješanje u poslove zemlje s “nezavisnim, legitimnim, demokratskim pravosudnim sustavom”, ured tužitelja ICC-a izjavio da Khan nije dobio informacije od Izraela koje dokazuju istinsku zakonitost u toku su mjere na rasvjetljavanju navedenih krivičnih djela.
Ovo je bio nagovještaj da Khan samo čeka signal iz Tel Aviva da povuče optužbe.
Dok postoji šansa da se mehanizmi međunarodne pravde predviđeni Rimskim statutom ovako zaobiđu za Izrael, Palestinci se suočavaju s mnogo gorim scenarijem: nema šanse da se načelo komplementarnosti primijeni u slučaju vođa Hamasa, za koje mogli su se izdati nalozi za hapšenje.
Dakle, nakon što su Palestinci poduzeli korak, s kojim se složilo vodstvo Hamasa, da se obrate ICC-u kako bi postigli pravdu, danas su se našli kao optuženi na optuženičkoj klupi – u slučaju u kojem je Khan povukao potpunu jednakost između moćnih, viših zločinaca — vođa nuklearno naoružane okupacijske države i narodnog pokreta otpora. Između ubijanja stotina Izraelaca i desetaka tisuća Palestinaca.
Nadalje, zahvaljujući njegovoj proizraelskoj pristranosti, broj optuženih Palestinaca nadmašuje broj Izraelaca. Štoviše, Khan je iznio osam optužbi protiv Sinwara, Deifa i Haniyeha, za razliku od samo sedam protiv Netanyahua i Gallanta. Pet optužbi za zločine protiv čovječnosti podignuto je protiv Hamasa, dok su samo tri protiv izraelske strane.
Uistinu, stavljanje Netanyahua i Gallanta na listu najvećih zločinaca dvadeset i prvog stoljeća događaj je vrijedan svake pohvale, unatoč zakašnjenju. Međutim, to ne bi trebalo ocrniti Khana i njegovu otrovnu vrstu pravde.
/Dr. Aicha el Basri marokanska je spisateljica i novinarka. Bivša je glasnogovornica Afričke unije i misije Ujedinjenih naroda u Darfuru, te dobitnica američke nagrade Ridenhour za slobodu govora 2015. godine.
(TBT,THE NEW ARAB)
