Piše: Ahmed Abdeen, thebosniatimes.ba
Svijet su prošle nedjelje šokirale slike razaranja koje je izazvao izraelski zračni napad na palestinske šatore u Rafi, blizu egipatske granice. Ovaj masakr dogodio se u vrijeme kada je zdravstveni sistem u Gazi gotovo kolabirao, što je potaklo službene i narodne apele “sestrinskom Egiptu” da pošalje svoja kola hitne pomoći i prebaci ozlijeđene u svoje bolnice. Na ove molbe službeno je odgovoreno šutnjom.
Nekoliko sati nakon ovog incidenta, val bijesa izbio je na egipatskim društvenim mrežama nakon izvještaja o sukobu između egipatskih i izraelskih snaga na granici, što je rezultiralo smrću dva egipatska vojnika. Gnjev javnosti potakao je službeni odgovor na incident. Dok su informacije pristizale iz izraelskih medija, egipatski mediji, pod kontrolom države kao i obično, čekali su službeni narativ. Glasnogovornik egipatske vojske naposljetku je objavio izjavu u kojoj se navodi da vojska istražuje incident, ne dajući nikakve pojedinosti o ubijenima ili ozlijeđenima.
Tokom dženaze dviju žrtava, država i njezine institucije nastavile su pokazivati ravnodušnost. Vojnik Abdallah Ramadan pokopan je na dženazi u svom selu, a ne uz vojničku ceremoniju, kako je uobičajeno za poginule na dužnosti. Druga žrtva, Ibrahim Islam Abdelrazzaq, ne samo da je ignoriran, nego su službeni izvori demantirali njegovu smrt, unatoč tome što se njegovu dženazu prenosilo putem društvenih medija.
Ova službena egipatska ravnodušnost, u kontrastu s raširenim gnjevom javnosti, u skladu je sa stavom režima od početka izraelskog rata protiv Gaze sedmog oktobra. Strategija režima se vrti oko sporazuma iz Camp Davida, potpisanog s Izraelom 1978. – njegovog jedinog strateškog okvira u vojnoj, političkoj i diplomatskoj areni. Ova strategija dosljedno je koristila režimu, koji ju je u potpunosti iskoristio.
U telefonskom intervjuu saudijskom TV kanalu, Diaa Rashwan, voditelj Državne informativne službe Egipta i neslužbeni glasnogovornik predsjedništva, opisao je odnose s Tel Avivom kao najveću nagradu u historiji izraelske države. Ovo bi mogao biti tačan opis ugovora između dviju zemalja, koji je najveću arapsku državu izbacio iz arapsko-izraelskog sukoba i postupno postao svetinja u egipatskoj strategiji.
Od predsjednikovanja Anwara Sadata, egipatski su režimi usvojili ideju da njihova važnost za američko carstvo leži u održavanju odnosa s Izraelom. Ta se ideja produbila pod Sisijevim režimom, koji je imao koristi od ovog aranžmana od prvog dana i nastavlja to činiti.
Američka podrška nadilazi godišnju pomoć od 1,3 milijarde dolara Egiptu, uključujući indirektnu podršku putem međunarodnih institucija, poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i saveznika u Zaljevu i Evropi. Posljednji primjer bio je paket pomoći MMF-a za sprječavanje ekonomskog kolapsa režima. Izrael je također imao velike koristi od egipatske strategije, ne samo u uklanjanju ključne arapske zemlje iz sukoba, već i u izvozu slike u izraelsku javnost da je egipatski režim podložan, što se vidi po službenoj ravnodušnosti prema ubistvu egipatskih vojnika.
Ova je jednačina mogla biti ključni faktor u olakšavanju trenutnog predsjedničkog mandata Abdela Fattaha el-Sisija, unatoč ozbiljnim i široko rasprostranjenim izbornim kršenjima diljem Egipta, uključujući sprječavanje pristalica opozicionog kandidata Ahmeda Tantawyja da mu daju podršku, uz hapšenje njegovih pristaša. Ova su kršenja prošla uglavnom bez kritika na Zapadu, posebno u SAD-u, a mnoga druga kršenja su također zanemarena, uključujući hapšenje samog Tantawyja u danu kada se dogodio sukob na granici s Rafahom.
Kako bi održao ovaj odnos, Kairo djeluje kao posrednik u pregovorima između Izraela i frakcija palestinskog otpora, nastojeći okončati rat što je prije moguće na bilo koji način. Strah je da bi pogoršanje uvjeta moglo povećati pritisak na Egipat ili utjecati na mirovni sporazum, posebno u pogledu preseljenja Palestinaca na Sinaj. To bi moglo pojačati vojne napetosti duž granice s Izraelom, što režim koristi unutar zemlje u propagandne svrhe kako bi se pretvarao da je branitelj palestinske stvari. S druge strane, Sisijev režim bi mogao pokušati replicirati jednačinu bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka sa SAD-om, ali s novim parametrima. Mubarak se dugo predstvaljao da je jedina alternativa njegovoj vladavini Muslimansko bratstvo – babaroga američke politike, posebno nakon napada 11.septembra.
(TBT, MEE)
