Piše: Nidžara Ahmetašević, thebosniatimes.ba
U julu 1992. svijet su potresle slike iz jednog od koncentracijskih logora u Bosni — skupina muškaraca, mršavih do kostiju, gladnih i uplašenih, šćućurena iza bodljikave žice.
Bazirane koncentracijske logore Omarska i Trnopolje osnovao je ratni zločinac Radovan Karadžić, ratni predsjednik Republike Srpske, kako bi istrijebio Bošnjake i bosanske Hrvate tokom genocidne kampanje u agresiji Srbije na Bosnu I Hercegovinu.
U blizini, u općini Prijedor, nesrbi su bili prisiljeni isticati bijelo rublje na svojim domovima i nositi bijele trake oko ruku u javnosti. Tako su se koncentracijski logori vratili u Evropu samo nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata I nakon što su ljudi čuli političare kako obećavaju ‘nikada više ‘.
To “nikad više” sada je u Gazi
Trideset dvije godine kasnije, sredinom maja ove godine, CNN je objavio slike izraelskog zviždača iz objekta Sde Teiman, vojne baze između Beershebe i Gaze u južnoj regiji Negev.
Objekat je pretvoren u logor za mučenje Palestinaca, uključujući otete iz Gaze prije nego što su prebačeni u druge zatvore.
Poput bosanskih koncentracioni logora Omarska i Trnopolje, muškarci su bili zbijeni iza bodljikave žice, zavezanih očiju, pretučeni, s rukama iznad glave. Bili su prisiljeni klečati na šljunku i asfaltu ili stajati 20 sati uzastopno, tukli su ih ako bi se pomaknuli i onemogućavali im spavanje stalnim izlaganjem svjetlu.
Palestinska skupina za prava zatvorenika Adameer rekla je kako postoji “razumna osnova za tvrdnju da okupacijske snage čine ratne zločine i zločine protiv zatvorenika iz Pojasa Gaze”, uz tvrdnje o mučenju i zlostavljanju od strane +972 i CNN-a koje je kasnije potvrdila UNWRA, koja bi prikupio podatke od stotina zatočenih Palestinaca od početka izraelskog kopnenog napada.
Ovo je jedna od mnogih sličnosti između Palestine sada i Bosne s početka 90-ih. Gradovi pod opsadom, (ne)sigurne zone, kažnjavanje civila, izgladnjivanje, napadi na bolnice, škole, vjerske i kulturne objekte.
Kao bosanskohercegovačka novinarka koja je godinama izvještavala o genocidu, svjedočanstva koja dolaze iz Gaze umnogome me podsjećaju onima iz Bosne: premlaćivanja, mučenja, ponižavanja i bol. Ali nemorate to samo uzeti od mene, uzmite to od nekoga tko je proživio oboje.
Dr. Mohammed al-Ran, Palestinac s bosanskohercegovačkim državljanstvom, svjedok je oba genocida. Nakon studija medicine u Jugoslaviji, ostao je živjeti u Sarajevu, gdje je preživio opsadu. Nakon rata, Mohammed se vratio kući u Gazu.
U oktobru 2023. bio je voditelj hirurške jedinice u indonezijskoj bolnici u sjevernoj Gazi. U prosincu je Mohammed odveden u mučilište Sde Teiman gdje je držan 44 dana. Tamo su ga skinuli, stavili povez preko očiju, lisice na ruke i nagurali u kamion s drugim zatočenicima prije nego što su ga prevezli u pritvor.
“Dio mog mučenja bilo je to što sam mogao vidjeti kako su ljudi mučeni”, rekao je dr. Mohammed al-Ran za CNN. “Dani su nam bili ispunjeni molitvom, suzama i prošnjama. To nam je olakšalo agoniju.”
U Bosni pravda nije vratila mrtve
U slučaju Bosne i Hercegovine, preživjeli logoraši morali su čekati više od 20 godina da vide Radovana Karadžića na sudu, a nekoliko srpskih stražara, nižih policijskih i vojnih dužnosnika osuđeno je prije nego što mu je suđeno.
Suci su zaključili da koncentracioni logori — kojih ima najmanje 400 diljem Bosne i Hercegovine — oko Prijedora, uključujući Omarsku, Keraterm i Trnopolje, nisu uspostavljeni slučajno, već su rezultat namjerne politike nametanja sistema diskriminacije nesrba.
Ali ovo je bila slaba utjeha Bosancima i sigurno im nije vratilo mrtve. U razgovoru s Edom Villiamyjem — jednim od trojice novinara koji su snimili slike iz jula 1992. — jedan od preživjelih je rekao: “Možemo izgraditi naše kuće, možemo im pokazati da smo se vratili, da je ovo naša zemlja, ali nikada ne možemo dobiti vratiti naše živote kakvi su bili prije. Karadžić nam neće vratiti naše mrtve.”
Do sada su u Izraelu otkrivena najmanje tri mjesta zatočenja, a sva su dio infrastrukture izgrađena na osnovu izraelskog Zakona o nezakonitim borcima, usvojenog kroz Knesset u prosincu 2023., koji izraelskoj vojsci omogućava pritvaranje ljudi na 45 dana bez naloga za hapšenje. Koliko se ljudi nalazi u tim objektima ostaje nepoznato.
Dok ovo pišem, svijet čeka da pretprocesni suci Međunarodnog kaznenog suda (ICC) odluče nakon što je tužilaštvo izdalo nalog za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i ministra obrane Yoava Gallanta, zajedno s trojicom vođa Hamasa. Iako je dobrodošao predah, tek treba vidjeti je li ova dobra vijest samo još jedna lažna zora.
U slučaju Bosne i Hercegovine naučili smo da je pravda vrlo spora, ali da na kraju ipak dođe. Izgubljeni životi izgubljeni su zauvijek. Traume zauvijek ostaju u svim preživjelima. Nalog MKS-a daje nadu kao prvi korak prema pravdi, ali mora se učiniti mnogo više.
Kao što vidimo u Gazi, lekcije naučene iz Bosne i Hercegovine nisu bile dovoljne. ‘Nikad više’ se ponovilo.
Nadajmo se da će generacije koje dolaze, uključujući one koji vode mirovne proteste diljem svijeta, naučiti ili već jesu naučile lekciju da je dosta. Vrijeme je da počnemo graditi svijet u kojem su koncentracioni logori, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i genocid samo za udžbenike povijesti. Inače, nema nade.
(TBT,THE NEW ARAB)
