FELJTON
Historijsko-pravna analiza „Akcije Raduša“,
kako su vojno-policijske službe Jugoslavije operativno nazvale događaj iz ljeta
1972. godine, kada je grupa od 19 članova ekstremne emigrantske
organizacije (HRB) ubačena na teritorij
Jugoslavije s ciljem uspostavljanja nezavisne hrvatske države, može poslužiti i
za pozadinu nastanka paratvorevine Herceg Bosne
FOTO: (public)
Konačni cilj Hrvatskog revolucionarnog
bratstva bio je upad na teritorij Jugoslavije i uspostavljanje hrvatske
države. Nakon neuspjelih pokušaja iz
‘63, ‘66 i ‘67, vodstvo viktorijanskog
stožera HRB-a obraća se početkom 1968. godine Glavnom stanu HRB-a sa
zahtjevom da im se odobri organizovanje nove diverzantsko-gerilske akcije u
Jugoslaviji. U obrazloženju zahtjeva navodi se da će bolja i temeljitija
organizacija ove akcije, kao i činjenica da će je provoditi vođe i članovi viktorijanskog
stožera lično, doprinijeti većim šansama za uspjeh u odnosu na prethodne
pokušaje. Glavni stan u narednom periodu daje odobrenje za pripremu i izvršenje
akcije.
Priprema i početak „Operacije Fenix ‘72“
Pripreme za akciju počinju odlaskom u Evropu
prvo vođa viktorijanskog stožera a potom i drugih članova. Kako bi se što veći
broj članova uspio neopaženo izvući iz Australije sve druge akcije HRB-a u toj
državi se obustavljaju. Odlasci u Evropu
započinju već krajem 1969. godine kada braća Andrić i Pavo Vegar ilegalnim
putem odlaze u Francusku. Sredinom 1970.
i početkom 1971. godine Andrićima i Vegaru pridružuju se i Horvat, Glavaš i
Keškić. Vlasnović Mirko i Ilija Lovrić,
zajedno sa još dva člana HRB-a, koja na kraju nisu učestvovala u akciji, dolaze
u Evropu početkom juna 1972. godine.
Osim članova koji dolaze iz Australije, u
toku 1971. godine vrbuju se i novi članovi, nastanjeni prvenstveno u Salzburgu
ali i drugim dijelovima Austrije i Njemačke, za učešće u predstojećoj akciji.
Na ovaj način vrbovan je Pavlović Ludvig koji je u vrijeme izvršenja „Operacije
Feniks“ imao tek dvadeset godina. Pavlović je u izlazio u lokale u kojima su se
okupljali emigranti i na taj način je došao u kontakt sa HRB-om. U toku marta i
aprila Pavlović je prisustvovao predavanjima, većinom održanim u stanu Vidaka
Buntića, na kojima su prisutni upoznati sa ciljom i djelovanjem HRB-a a posebno
sa predstojećom akcijom. Na posljednjem, šestom predavanju prisutni su se
izjašnjavali o tome ko želi da učestvuje u akciji a ko odbija nakon čega su
vršene daljnje pripreme i obuka onih koji su pristali da učestvuju.
Nekoliko dana nakon sjednice Predsjedništva
CK SKJ u Karađorđevu organizatori akcije u Strasbourgu donose odluku da se se
pripreme za diverzantsko-gerilsku akciju intenziviraju kao i da će akcija
započeti početkom ljeta 1972. godine.
Intenzivne pripreme počinju oko Uskrsa
1972. godine kada Horvat, zbog blažih kontrola na granici, dolazi u Salzburg
nakon kraćeg boravka u Melbourneu.
Glavaš i Horvat dobijaju zadatak da pronađu mjesto za prelaz
jugoslovenske granice. Glavaš je potom trebao da automobilom preveze oružje
kojim organizacija raspolaže (HRB je u Evropi imao više baza u kojima je bilo
smješteno oružje i druga oprema. Jedna od tih baza bila je napušteni dvorac u
blizini Nice. ) do mjesta gdje će biti kamp grupe do prelaska granice. Adolf je
trebao pripremiti otrovne metke a Vegar pronaći uniforme. Većinu oružja je u
Belgiji nabavio Adolf Andrić. U ovo vrijeme plan je bio da grupu čini 35 ljudi.
Planirano je da grupa pređe
austrijsko-jugoslovensku granicu između 20. i 22. juna. Međutim, zbog diverzije
UDBE, o kojoj će više riječi biti u nastavku, grupa je krenula ranije između
17. i 18. juna.
Za naziv akcije Ambroz Andrić odabire ime
„Operacija/Akcija Feniks“ prema
mitološkoj ptici koja se nakon smrti ponovo rađa iz pepela kao što će se
hrvatska država dići iz pepela Nezavisne države Hrvatske.
Sastav
grupe Feniks ‘72
Broj članova grupe koji će učestvovati u
operaciji prilično je varirao. U jednom od razgovora prilikom pripreme akcije
Vegar je predlagao da grupu čini oko 200 do 300 ljudi. Adolf je međutim smatrao
da je potrebno da grupa bude manja, oko 60 do 70 ljudi, kako bi se mogli
neopaženo kretati. Iz ovih razloga, ali
i zato što regrutacija članova spremnih da učestvuju u akciji nije bila u toj
mjeri uspješna, ovaj broj je u proljeće 1972. godine pao na 35. Razlog donekle
neuspješne regrutacije bio je i taj što je u proljeće 1972. godine SDB
plasirala priču o navodnoj saradnji braće Andrić sa SDB-om što je kod nekih
emigranata izazvalo odbojnost prema HRB-u i njihovom djelovanju.
Neposredno pred polazak plan je bio da
grupu čini dvadesetosam članova. Iz Australije grupi Feniks ‘72 trebali su se
pridružiti Ante Miličević, Šimun Šarić, Zdenko Marinčić, Ante Šuto i Blaž
Kraljević. Miličević i Šarić stigli su u Evropu ali nisu uspjeli uspostaviti
kontakt sa vođama grupe. Miličević je na svoju ruku otputovao u Jugoslaviju
gdje ga je UDBA uhapsila i likvidirala. Šuto je od akcije odustao nekoliko
sedmica prije nego je trebao otputovati za Evropu. Vodstvo HRB-a nije
prihvatilo njegove razloge za odustanak te je poslije ovog događaja „stavljen
na led“.
Kraljević je dan prije planiranog odlaska u
Evropu uhapšen u svom lokalu u St. Albansu pod optužbom da je ilegalno točio
alkohol. Nakon što je „Akcija Feniks“ propala vodstvo HRB – a počelo je
sumnjati da je Kraljević, uz pomoć svojih veza sa australskom saveznom
policijom, iscenirao svoje hapšenje kako bi izbjegao učešće u akciji. Nakon
ovoga Kraljević je, kao i Šuto, „stavljen na led“.
Grupi se nije pridružilo još nekoliko
članova. Prema Vukušiću, član skupine trebao je biti Marko Logarušić koji je od
akcije najvjerovatnije odustao pod utjecajem Joze Vrbića čiju finansijsku pomoć
od tri miliona dolara organizatori akcije nisu prihvatili jer je Vrbić želio da
operaciju prilagode nekim njegovim sugestijama. Ovi su navodno shvatili da
Vrbić radi za neku stranu službu i odbili njegovu ponudu. Izjave koje su uhapšeni članovi Bugojanske
skupine dali jugoslovenskim istražnim organima ne potvrđuju Vukušićeve navode.
Prema Horvatovoj izjavi Andrići su željeli vrbovati Vrbića za HRB upravo zato jer
su znali da radi za CIA i Vrbić je pristao da se pridruži HRB-u međutim ovo se
nije desilo jer je kasnije došlo do neslaganja između Vrbića i članova
HRB-a. Horvat također navodi da je
Andrićima CIA ponudila četiri miliona dolara za akciju koju su ovi odbili
obzirom da je CIA željela da u akciji učestvuje veći broj članova a nije bilo
dovoljnog broja dobrovoljaca. Prema
Pavlovićevoj izjavi dio oružja za akciju HRB je dobio od CIA-e. Nije sigurno da li je ova tvrdnja tačna
obzirom da Pavlović nije bio toliko dobro upućen u poslove HRB-a. Ova izjava
međutim potvrđuje da je svim članovima
HRB-a bilo poznato da HRB ostvaruje određenu saradnju sa CIA-om.
Uz devetnaestoricu koji su na kraju otišli
u Jugoslaviju u kampu su u jednom trenutku bile još četiri osobe i to Frane
Peričić, Stjepan Crnogorac, Marko Mudronja i Marko Logarušić. U skladu sa
Vukušićevim tvrdnjama, Peričić, Glavaš i Crnogorac 10. juna odlaze u Strasbourg
na sastanak sa Ambrozom Andrićem gdje su trebali dočekati još tri člana sa
kojima su se trebali vratiti u kamp. U ranim jutarnjim satima 9. juna međutim
eksplodirala je naprava na ulazu zgrade u Strasbourgu u kojoj je ranije
stanovao Ambroz Andrić. Ovu napravu podmetnula je UDBA koja je znala da HRB
priprema značajniju akciju protiv Jugoslavije a, obzirom da nisu mogli locirati
vođe skupine Feniks, na ovaj način željeli su alarmirati njemačku i francusku
policiju. Ovaj plan je donekle uspio i Peričić, Glavaš i Crnogorac bili su
uhapšeni a potom protjerani. Peričić se vraća u Australiju a vodstvo HRB-a
odlučuje da Crnogorac ostane u Austriji i bude vođa druge grupe koja će ući u
Jugoslaviju nakon prvih uspjeha grupe na čelu sa Andrićima. Glavaš se uspijeva
vratiti u kamp gdje obavještava grupu o onome što se desilo nakon čega grupa
odlučuje preći granicu nekoliko dana ranije nego što je planirano.
Grupa Feniks ‘72 u konačnici je bila
sastavljena od devetnaest članova: Andrića Ambroza, Andrića Adolfa, Glavaša
Ilije, Vegara Pave, Bakule Petra, Ljubasa Stipe, Prlića Ivana, Lovrića Ilije,
Keškića Vejsila, Kancijanića Viktora, Kneza Vinka, Antunca Nikole, Buntića
Vidaka, Bešlića Filipa, Horvata Đure, Eršega Vilija, Miletića Vlatka,
Vlasnovića Mirka i Pavlovića Ludviga. Devet članova bilo je iz Australije,
sedam iz Austrije i tri iz SR Njemačke. Sedam članova su bili „pasošari“ tj.
imali su jugoslovenske pasoše.
„Operacija Matilda“
Keškić Vejsil, koji je u Evropu upućen
sredinom septembra 1970. godine, preko granice je prenio i dvije figure u
kojima je bio sakriven otrov namijenjen za „Operaciju Feniks“. Otrov je po
dolasku u Evropu predao Ambrozu. Dio
otrova bio je namijenjen za trovanje metaka koje će, uz ostalu municiju,
koristiti grupa Feniks, dok će preostalim dijelom jedan od članova HRB-a
zatrovati vodovod u Beogradu neposredno pred ulazak grupe Feniks na teritorij
Jugoslavije.
Operacija trovanja beogradskog vodovoda
dobila je naziv „Operacija Matilda“. Andrići su smatrali da će trovanje vode
dovesti do smrti velikog broja ljudi i biti svojevrsna odmazda Srbima, izazvati
paniku u narodu i nanijeti materijalnu štetu Jugoslaviji obzirom da će se
negativno odraziti na njihov turizam. Uz to, „Operacija Matilda“ trebala je
pogodovati upadu grupe Feniks na teritorij Jugoslavije. Izvršenje „Operacije
Matilda“ povjereno je Marku Mijiću kojem je dato i određeno vrijeme da ispita
teren obzirom da emigrantima nije bilo poznato gdje se u Beogradu nalaze
rezervoari pitke vode. Mijić je već u
decembru 1971. godine bio u Jugoslaviji.
Po povratku u Jugoslaviju međutim Mijić je,
prema svojoj izjavi, „shvatio štetnost HRB-a“, preuzeo otrov zato da ga ne bi
uzeo neko drugi i zatim se predao jugoslovenskim vlastima.
Uporedo sa „Operacijom Matilda“, prema
svjedočenjima Đure Horvata i Keškić Vejsila, postojao je dogovor između Andrića
i Barišić Josipa, inženjera iz Hrvatske, da sa svojim saradnicima izvede
diverziju na zagrebačkim trafo-stanicama. Barišić se u početku protivio ovoj
ideji jer je smatrao da se ne bi trebala uništavati hrvatska imovina. Ambroz mu
je međutim rekao da će se, nakon što se uspostavi nezavisna Hrvatska,
trafo-stanice iz Srbije prenijeti u Hrvatsku tako da Hrvatska neće biti
oštećena.
Cilj „Operacije Matilda“, kao i diverzije u
Zagrebu, bio je da se skrene pažnja policijskih organa i UDBE dok grupa Feniks
neometano djeluje na teritoriju Bosne i Hercegovine. Pavlović je tokom boravka grupe u kampu načuo
razgovor Ambroza, Mudronje i Pećara gdje je Ambroz rekao „ako upali Matilda i
„Joža“ ostavi Zagreb bez svjetla onda će sve biti uredu“.
Postoji mogućnost da Barišić zaista nije
planirao minirati zagrebačke trafo-stanice ali da su Andrići drugim učesnicima
tvrdili da će se diverzije u Zagrebu izvesti, kako bi ove uvjerili u uspjeh
akcije i ohrabrili ih obzirom da, izuzev Andrića, Glavaša i Vegara, drugi
članovi grupe nisu slijepo vjerovali u ideale HRB-a i cilj same „Operacije Feniks“.
Moguće je međutim i da je Barišić planirao pa odustao od izvršenja diverzije.
Devetnaestočlana grupa kamp napušta 18.
juna i polazi prema austrijsko-jugoslovenskoj granici. Prije polaska predali su
svoje lične stvari Marku Mudronji koji ih je zakopao u dvije plastične vreće
pod stijenu u blizini kampa. Putovali su
noću, pretežno šumom, dok su danju odmarali. Na granicu stižu u zoru 20. juna
1972. godine.
Plan grupe bio je da ukradu kamion kojim će
se odvesti u pravcu Bosne. Kamionom je upravljao Ilija Glavaš koji je, prema
Horvatovom svjedočenju, vozio brzo i opasno. Kada su ostali bez goriva Glavaš
je pokušao platiti njemačkim markama koje na benzinskoj pumpi nisu htjeli
prihvatiti tako da je otišao do obližnjeg mjesta i zamijenio novac. Kada se vratio
grupi je pričao kako je zaustavljao prolaznike i pitao ih gdje može zamijeniti
novac uključujući i dva policajca.
Grupa nije imala problema sa vozačem.
Ambroz mu je, nakon što su ga zarobili, rekao ko su, da se ne plaši i da će ga
pustiti. Kada su se iskrcali vozaču su dali 100 DM i rekli mu da vozi u pravcu
Slovenije i ne zaustavlja se dok ne dođe do kuće kada može ispričati šta se
desilo. Ambroz je čak predlagao da
opljačkaju neku banku i isplate vozača čemu se Adolf suprotstavio.
Grupa se iskrcala iz kamiona 24. juna oko
00.30 sati u blizini sela Gračanica kod Gornjeg Vakufa i krenula prema šumi
iznad sela Lužani, rodnog mjesta Ilije Glavaša.
Glavaš je, zajedno sa Ambrozom, sutradan otišao u selo iz kog su
donijeli hranu. Tom prilikom su obavijestili ostatak grupe da će ih žene koje
su im dale hranu posjetiti navečer jer žele vidjeti hrvatsku vojsku. Žene su
zaista i došle navečer, donijele im hranu i rakiju, izrazile svoju podršku
„Operaciji Feniks“ te im rekle kako su na istom mjestu sakrivale i hrvatske
križare. U posjetu im je došao i Glavašev rođak koji je razgovarao nasamo sa
Glavašem. Prema Horvatovom svjedočenju Glavaš se vratio neraspoložen sa ovog
sastanka obzirom da mu je rođak rekao da
im je operacija neisplativa i da bi trebali odustati. Za vrijeme boravka u šumi iznad Glavaševog
rodnog sela jedan od mještana susjednog muslimanskog sela Zanesenovići dao im
je ovcu koju su za ručak ispekli na ražnju a drugi mještanin dao im je konja za
prijenos oružja i opreme. Jugoslovenska
literatura, koja insistira na tezi da je cjelokupni narod bio protiv grupe
Feniks, tvrdi da je grupa ukrala ovcu i konja jer im niko nije želio
pomoći. Obzirom da Vukušić označava
osobe koje su im stoku poklonile imenom i prezimenom vjerovatnije je da je
njegova verzija tačna.
25. juna grupa se kretala u pravcu Vran
planine kada su susreli lovce koje su zarobili. Lovac Frano (koji je jedini bio
hrvatskog porijekla – ostali su bili Muslimani) rekao im je da je Bugojno grad
ljudi različitih nacionalnosti odanih jugoslovenskim vlastima. Horvat je grubo
ispitivao jednog od lovaca govoreći mu ono što je pročitao u emigrantskoj
štampi. Prema Horvatovom vlastitom svjedočenju, lovac kojeg je ispitivao
izgledao je inteligentno te kada mu je ovaj rekao da ne zna ništa tome o čemu
mu govori i sam je posumnjao u svoje ideale. Grupa je provela nekoliko sati sa
lovcima pokušavajući ih nagovoriti da se pridruže njihovoj ideji. Kako nisu
uspjeli u ovim nastojanjima podijelli su im letke, vratili im oružje bez
municije i pustili ih. Prema Horvatu
nikada nije bilo priče o tome da lovce ubiju.
Prema Keškićevom svjedočenju međutim neki članovi su se bunili što su
lovce samo pustili nakon što su izgubili toliko vremena sa njima.
Grupa je lovce srela u mjestu Nišan u
podnožju Raduše. Nakon što su lovce oslobodili nastavili su se uspinjati uz
Radušu. Put je bio težak obzirom da su bili gladni, žedni i često se gubili. U
jednom od obližnjih sela pored kog su prolazili kupili su hranu od seljaka
kojima su rekli da su planinari.
Suprotno Vukušićevim tvrdnjama o tome da je grupa bila složna i
nepokolebana cijelim putem, prema Horvatovom svjedočenju na putu prema Raduši
izbila je svađa u grupi koju je izazvao Adolf koji je provocirao cijelu grupu
uključujući i njega. Adolfove prvokacije dovele su do toga da je Lovrić rekao
da će napustiti grupu nakon čega mu je Ambroz pištoljem zaprijetio da ga neće
pustiti.
Sukob na Raduši
25./26. juna 1972. godine grupa je
prenoćila kod toponima Šarića kuće na sjeverozapadnom podnožju Raduše.
Uprava javne sigurnosti Maribor primila je
20. juna informaciju o pojavljivanju trojice nepoznatih osoba na području
karaule Bistriški jarak, međutim smatrala je da je riječ o uobičajnom
pograničnom incidentu obzirom da su se tri osobe vratile na teritorij Austrije.
Nije se sumnjalo na emigrante i zato jer su lica bila obučena u uniforme.
Prve vijesti o otmici kamiona dobivene su
od vozača Franca Nabernika koji je 24. juna javio svom preduzeću Autoprijevoz u
Drvogradu da ga je otela grupa naoružanih ustaša. Vukušić je za potrebe svoje knjige razgovarao
sa Nabernikom koji mu je rekao da mu poslodavac nije vjerovao jer je mislio da
je ukrao kamion i pobjegao. Nabernik je po dolasku na parking svog preduzeća
odveden u policijsku stanicu na ispitivanje. UDBA nije bila sigurna da li je
Nabernikova priča istinita ili je možda sarađivao sa svojim navodnim
otmičarima. Zbog ove sumnje Nabernik je sljedećih dana dugotrajno ispitivan
nakoliko puta uključujući i izvođenje na lokaciju gdje je kamion otet. UDBA ga
je i nakon potpunog uspjeha „Akcije Raduša“ nastavila nadzirati i posjećivati.
Komanda Sedme armije je, nakon što je od
SUP-a BiH dobila prve podatke o ubacivanju grupe na teritorij Jugoslavije,
stavila u pripravnost oko 350 vojnika i starješina 7. Armije, oko 300
pripadnika milicije i SUP-a, te mobilizirala oko 3400 lica u teritorijalne
jedinice. Poduzete su brojne mjere u cilju prikupljanja i utvrđivanja podataka
o prisustvu i aktivnosti grupe, njihovim planovima i trenutnoj lokaciji.
Obzirom da se pretpostavljalo da se diverzantska grupa nalazi na području
planine Raduša, četiri grupe od po trideset ljudi (od kojih deset milicionera)
kojima je dodijeljen po jedan pripadnk SUP-a sa radio-vezom i jedan lokalni
mještanin kao vodič, upućene su na područje Raduše na međusobnom rastojanju od
više kilometara. Zadatak grupa bio je da lociraju i stupe u kontakt sa ubačenom
diverzantskom grupom.
Grupa kojom je zapovijedao komandir čete
Vojne policije, kapetan I klase Miloš Popović kretala se pravcem Pelovac –
Glava – Nišan – Raduša Kam. Upravo je ovo bio i pravac kretanja grupe Feniks.
Grupa Vojne policije je izlaskom iz šume na proplanku ispred sebe ugledala
začelje kolone diverzantske grupe. O ovome su obavijestili Popovića koji grupu
Vojne policije razvija u streljački stroj koji otvara vatru svim raspoloživim
sredstvima u pravcu diverzanata dok sam Popović nastavlja koračati prema
diverzantskoj grupi. Grupa sa Popovićem brzo je pretrčala prostor do
diverzantske grupe. U bliskoj borbi na udaljenosti od nekoliko metara poginuli
su kapetan Popović i vojnik-policajac Branko Blečić dok su ranjeni
vodnik-stažist i jedan vojnik. Nakon Popovićeve smrti ostatak jedinice napustio
je mjesto borbe a vodič grupe Nikica Šimić je kidnapovan. U ovoj borbi poginuo
jei Adolf Andrić dok su se Ivan Prlić, Nikola Antunac i Vinko Knez odvojili od
grupe kojoj se više nisu uspjeli priključiti.
Prva uprava Glavnog štaba Jugoslovenske
narodne armije u svom izvještaju o ovom sukobu ocijenjuje da su Popovićeva
naređenja i postupci taktički bili loši obzirom da je prebrzo otkrio prisustvo
svoje jedinice i izgubio kontrolu nad istom. Posebno se ističe da jedinica niti
sam Popović nisu bili sigurni da li trebaju pucati na diverzante s ciljem da ih
ubiju ili ih uhvatiti žive. U izvještaju se navodi da je ova prva akcija
pokazala nedlučnost, nesnalažljivost i nedostatak hrabrosti grupe Vojne
policije. Sve ove okolnosti dovele su do prilično loših rezultata prve akcije
jugoslovenskih vlasti protiv grupe Feniks obzirom da im je grupa diverzanata
umakla a gubici na njihovoj strani negativno su utjecali na odlučnost pojedinih
jedinica i izazvali strah pa i primjetno izbjegavanje direktnog sukoba sa
diverzantima. Generalni štab JNA u izvještaju također priznaje da se
diverzantska grupa u ovom sukobu brzo snašla i učinkovito oduprla, dobrim
korištenjem zemljišta i vatre u bliskoj borbi kao i slabosti Vojne policije.
Prema Horvatovom svjedočenju, kada je grupa
shvatila da su otkriveni, Adolf je izdao naređenje da oni sa automatskim
naoružanjem direktno otvore vatru a ostali krenu lijevo i dođu iza leđa grupe
Teritorijalne odbrane sa kojom su se obračunavali. U prvom trenutku po okončanju sukoba grupa je
mislila da su svi preživjeli. Horvat je taj koji je otkrio Adolfovo beživotno
tijelo. Prema dopisu Vojnog suda u
Sarajevu upućenom matičnom uredu Općine Tuzla Andrić je poginuo 23. juna što nije tačno obzirom da u to vrijeme
jugoslovenske vlasti nisu ni znale da je grupa Feniks ušla na teritorij
Jugoslavije.
Obzirom da je grupa Feniks, iako brojčano
nadjačana,u ovom prvom sukobu nanijela težak udarac jugoslovenskim snagama i
ponizila ih, jugoslovenska literatura očekivano u potpunosti manipuliše
činjenicama i sukob na Raduši prikazuje kao hrabri juriš ujedinjenog naroda
koji nanosi težak poraz teroristima.
Ipak, grupa Feniks je u sukobu kod Raduše razbijena i onesposobljena za
izvršenje zadatka zbog kog je ušla na teritorij Jugoslavije.
Ivan Prlić, koji se odvojio od grupe u toku
sukoba, uhapšen je u ranim jutarnjim satima 27. juna na sjeveroistočnom
podnožju Raduše pokraj Vilić gumna. Istog dana iznad Ploča na sporednoj
paralelnoj cesti Gornji Vakuf – Gračanica uhapšeni su Vinko Knez i Nikola
Antunac. Sva trojica su likvidirana bez suđenja. U dopisima Vojnog suda u Sarajevu od
14.05.1973. godine upućenim matičnim uredima opština Karlovac, Grude i
Slovenska Požega, kao dan Knezove smrti navodi se 28.06.1972. godine a Antunaca
i Prlića 30.06.1972. godine.
Zarobljeni Šimić pobjegao je nakon što je
grupa krenula prema mjestu Rumboci. Šimić je Vukušiću posvjedočio kako su kod
kuća, do kojih se spustio sa Viktorom Kancijanićem kako bi nabavili vodu za
grupu, sreli stariju ženu sa kojom je Kancijanić započeo razgovor. Šimić je
uvjeren da mu je Kancijanić namjerno okrenuo leđa kako bi mu dao priliku da
pobjegne. Kao i u slučaju Nabernika, policija i SDB sumnjale su da je Šimić
sarađivao sa grupom Feniks te je odveden u zatvor u Bugojnu i nekoliko puta
vođen na prepoznavanje (lica koja je trebao prepoznati najvjerovatnije su bili
Prlić, Knez i Antunac). U Bugojnu ga je sudac za prekršaje osudio na šezdeset
dana zatvora koje je odslužio u Zenici.
Ništa ne upućuje na to da je Šimić zaista sarađivao sa grupom Feniks.
Sukob iznad Ramskog jezera
Prema svjedočenju zarobljenog vodiča Nikice
Šimića Adolf Andrić je, nakon održane molitve za poginulog brata, dao naređenje
da se šumovitim dijelom krene prema vrhu Raduše. Kada su stigli do Raičevih
staja međutim vidjeli su kako mjesto sukoba nadlijeću helikopteri JNA pa su se
privremeno pritajili a potom nastavili put. Oko 22 sata stigli su do mjesta
Prodojnica gdje su prenoćili.
Prema Vukušiću, koji do ovog zaključka
dolazi analizom elaborata SDB-a i KOS-a, nakon sukoba na Raduši jugoslovenske
vlasti donose odluku da se u daljnjim operacijama ne angažuju specijalizirane
jedinice JNA i milicije već da se mobilizira što veći broj lica iz rezervnih
jedinica JNA (Narodna odbrana/Teritorijalna odbrana) i to kako bi se
profesionalne jedinice vojske i policije zaštitile od daljnjih gubitaka i
sramote ali i kako bi se angažovanjem naroda u borbi protiv grupe Feniks,
tačnije pogibijom na strani rezervista prilikom ovog sukoba, izazvao
antagonizam naroda prema grupi. Postoji
osnov da se ovaj zaključak, iako možda preuveličan, prihvati kao tačan obzirom
da sva jugoslovenska literatura koja piše o „Akciji Raduša“ intenzivno forsira
ulogu naroda u pobjedi nad teroristima, njihov polet, entuzijazam i aktivno
angažovanje u cilju uništenja grupe. Često se ističe da je „Akcija Raduša“
potvrdila koncept općenarodne odbrane odnosno „da je sav narod – vojska“. U stvarnosti, iako je vjerovatno bilo i
dobrovoljaca, domaće stanovništvo je uglavnom prisilno mobilizirano. Nije
međutim u potpunosti isključeno učešće vojske i policije kako to Vukušić
insinuira.
Prisustvo grupe Feniks u šumi Bukovac
otkriveno je 27. jula u ranim jutarnjim satima i to nakon što je Kancijanić sa
zarobljenim vodičem sišao na izvor iznad sela Rumboci po vodu. Tačan položaj
grupe je međutim utvrđen tek oko podne obzirom da je grupa, zahvaljujući
ponajviše Lovrić Iliji, koji je bio porijeklom iz obližnjeg sela Varvari, pronašla povoljno mjesto za sakrivanje.
Djelovanja jugoslovenskih snaga, sastavljenih prvenstveno od rezervista, ali i
pripadnika policije, počinju oko 16 sati. Cilj je bio sužavanje obruča oko
grupe i njeno uništenje.
Uprkos značajnoj brojnoj nadmoći
jugoslovenskih snaga sukob kod Ramskog jezera rezultirao je velikim gubicima na
njihovoj strani – osam mrtvih i šest ranjenih. U početku je izgledalo da će
jugoslovenske snage u potpunosti savladati grupu obzirom da se Vili Eršeg brzo
predao a ostatak grupe ostao je na malom prostoru napadnut jakim snagama.
Međutim, obzirom da se veliki broj vojnika našao na brisanom prostoru
pokušavajući da spasi ranjenog druga, da nisu imali adekvatno naoružanje, te da
nisu mogli ostvariti međusobnu vezu uslijed nedostatka radio stanica i samim
tim ni jedinstveno zapovijedanje jedinicama, došlo je do pogibije velikog broja
vojnika. Ovi gubici negativno su utjecali na djelovanje jugoslovenskih jedinica
koje odustaju od daljnjih napada. Dakle, iako je diverzantska grupa okružena i
napadnuta, nije došlo do njene likvidacije. Čak šta više, grupa se, doduše
podijeljena na dvije podgrupe, uspjela izvući u toku naredne noći bez gubitaka.
Elaborat Prve uprave Glavnog štaba JNA,
koji Vukušić prenosi u svojoj knjizi, priznaje da se grupa terorista odlično
snašla u ovom sukobu obzirom da su sve vrijeme pratili približavanje
jugoslovenskih snaga, nisu se otkrivali i gađali su samo na bliskom odstojanju
kada je pogodak bio siguran. S druge strane kritikuje se nesinhronizovano
djelovanje jugoslovenskih snaga kao i njihovo neravnomjerno sužavanje obruča
oko diverzantske grupe. U elaboratu se ističe i da su se u zapovjedništvo nad
snagama miješale nenadležne osobe te da jedinicama nisu dati jasni i precizni
zadaci. Slabost jugoslovenskih jedinica bila je i nedovoljna obučenost te slabo
iskustvo Teritorijalne odbrane. Ipak, elaborat zaključuje, tokom ovog napada
grupa je bila razbijena i onesposobljena za izvršenje cilja sa kojim je došla
na teritorij Jugoslavije iako joj nisu bili nanijeti fizički gubici.
Kao i u slučaju sukoba na Raduši,
jugoslovenska literatura sukob kod Ramskog jezera prikazuje kao potpuni uspjeh
naroda odlučnog da uništi grupu ustaških terorista. Ono što je međutim
značajnije je činjenica da se u jugoslovenskoj literaturi konsistentno tvrdi
kako je Vili Eršeg poginuo na samom početku sukoba kada je pokušao doći do
tijela poginulog milicionera Luke Bošnjaka.
Ova tvrdnja je u potpunosti neistinita.
U elaboratu Prve uprave Glavnog štaba JNA
izričito stoji kako se jedan od terorista predao. Vukušić je za potrebe svoje
knjige intervjuisao Tomu Tošu Jozića, tadašnjeg pripadnika Teritorijalne
odbrane, koji je Eršega zarobio. Jozić je zbog ovog čina dobio „Medalju za
vojne zasluge“. Obzirom da je, nekoliko dana nakon zarobljavanja Eršega, u
novinama pročitao da je Eršeg navodno poginuo u sukobu, Jožić je nakon
ceremonije pitao jednog od generala za ovo nakon čega mu je orden oduzet a
sljedećih desetak dana on i njegova porodica proveli su u kućnom pritvoru.
Izvršenje kazni
Vijeće Vojnog suda u Sarajevu na čelu sa
pukovnikom Dragoljubom Čučkovićem izjasnilo se 07.02.1973. godine na upućene
molbe za pomilovanje. Vijeće je predložilo da Predsjedništvo SFRJ molbe odbije
obzirom da su osuđeni Horvat, Keškić, Vlasnović i Pavlović izvršili niz
najtežih krivičnih djela protiv naroda i države, pri izvršenju ispoljili
naročitu odlučnost, upornost i bezobzirnost kao i da su posljedice njihove
zločinačke djelatnosti veoma teške.
Odlukama Predsjedništva od 05.03.1973. godine odbijene su molbe Horvata,
Keškića i Vlasnovića dok je Pavlovićeva molba uvažena i smrtna kazna
zamijenjena kaznom strogog zatvora u trajanju od dvadeset godina. Interesantno je da su tvrdnje osuđenih iz
žalbi iz molbi za pomilovanje, izjavljene u trenutku kada su osuđeni bili
očajni u nastojanjima da izbjegnu smrtnu kaznu, postale okosnica kasnijih
pisanja jugoslovenske režimske literature o „Operaciji Feniks“/„Akciji Raduša“
iako su pravosudni organi a zatim i Predsjedništvo SFRJ sve ove tvrdnje
odbacili kao netačne i neosnovane kada se odlučivalo o kazni za četvoricu
optuženih. Ovakvo postupanje jugoslovenskih vlasti slikovit je primjer
manipulacije informacijama i činjenicama kada je u pitanju ovaj događaj.
Đuro Horvat, Vejsil Keškić i Mirko
Vlasnović streljani su 17. marta 1973. godine. Prema Zapisniku o izvršenju
smrtne kazne Okružnog suda u Sarajevu broj VI SU 242/73, koji Vukušić u svojoj
knjizi prenosi u cjelosti, izvršenje kazne započelo je malo iza ponoći a
završeno je iza dva sata ujutro. Horvat, Keškić i Vlasnović streljani su na
području Rakovice od strane pripadnika milicije a na istom mjestu je odmah
nakon strijeljanja izvršena i sahrana ubijenih. Otac Vejsila Keškića je tvrdio
da mu je posljednja želja pred smrt bila da posjeti Begovu džamiju i da se
napije vode sa šadrvana u haremu te džamije, što mu je i udovoljeno.
Pavlović je s druge strane, nakon što mu je
kazna postala pravosnažna, prebačen iz Vojnog zatvora u Sarajevu u
kazneno-popravni dom u Zenici gdje je
bio smješten u samicu i gdje je u izolaciji ostao do 1975. godine kada je
prebačen u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Zanimljivo je da je 1987. godine Pavlović imao fizički
sukob sa Željkom Ražnatovićem nakon čega je smješten u samicu na osam
mjeseci. Pavlovićeva majka je u više
navrata pisala molbe za pomilovanje koje su odbijene iz razloga društvene
opasnosti djela i lošeg ponašanja osuđenog.
21. decembra 1991. godine Pavlović je
prebačen u poluotvoreni zatvor u Lipovici u Hrvatskoj. Tri mjeseca kasnije, 01.
marta 1991. godine, hrvatske vlasti su ga oslobodile daljnjeg izdržavanja
kazne. Odmah po izlasku iz zatvora Pavlović se uključio u ratne pripreme za
odbranu Hrvatske. 18. sepembra 1991. godine Ludvig Pavlović je poginuo na
području usjeka Studena vrila iznad Posušja prema Tomislavgradu gdje je
sudjelovao u akciji napada na konvoj samohotki i tenkova JNA koji je išao od
Kupresa prema Mostaru. Postoje špekulacije da je Pavlovića zapravo likvidirala
UDBA. Vukušić odbacuje ove teorije. U
svakom slučaju Pavlović se smatra jednom od prvih hrvatskih žrtava minulog rata
i posthumno je više puta odlikovan.
(Kraj)
(TBT)
