Brojne razvijene države se suočavaju s niskim natalitetom nakon nekoliko desetljeća baby boom-a nakon Drugog svjetskog rata. Ovim trendom su snažno pogođena zapadna Evropa, još više južna Europa (pa i Hrvatska) te Daleki Istok. Vlade su shvatile da ovakav demografski trend, osim ako ne dođe do jakog useljavanja, ugrožava opstanak država te njihovu fiskalnu politiku. Metode su razne, ali se uglavnom svode na razne jednokratne ili višekratne poticaje.
Britanski ekonomsko-liberalni časopis The Economist objavljuje analizu u kojoj objašnjava zašto takve politike nisu efikasne, a često su i štetne. Riječ je o stavu koji promiče radikalno slobodnu trgovinu i što manje uplitanje države u ekonomske tokove. Kao i kada je riječ o ostalim analizama iz drugih medija, ne odražava nužno stavove novinara ili uredništva portala. Analizu prenosimo u cijelosti:
Kako stope nataliteta padaju u mnogim razvijenim zemljama, mnogi političari žele uložiti novac u politike koje bi mogle navesti žene da rađaju više djece. Donald Trump obećao je podijeliti bonuse ako se vrati u Bijelu kuću. U Francuskoj, gdje država već troši 3,5-4% BDP-a na obiteljsku politiku svake godine, Emmanuel Macron želi “demografski naoružati” svoju zemlju.
Južna Koreja razmišlja o poklonima u vrijednosti od značajnih 70. 000 dolara za svaku bebu. Ipak, svi ti pokušaji vjerojatno neće uspjeti, jer su izgrađeni na pogrešnom shvaćanju. Zabrinutost vlada je razumljiva. Stope fertiliteta padaju gotovo posvuda, a razvijeni svijet suočava se s velikim nedostatkom beba.
Uz prevladavajuće stope nataliteta, prosječna žena u zemlji s visokim dohotkom danas će imati samo 1,6 djece tijekom svog života. Svaka bogata zemlja osim Izraela ima stopu fertiliteta ispod razine održivosti od 2,1, na kojoj je stanovništvo stabilno bez useljavanja.
Pad u proteklom desetljeću bio je brži nego što su demografi očekivali. Elon Musk, na primjer, dramatično upozorava da ove promjene prijete samoj civilizaciji. Takva tvrdnja je smiješna, ali je činjenica da će ovakve demografske promjene donijeti duboke društvene i ekonomske promjene.
Održiva stopa fertiliteta društva je 2,1 djece po ženi
Stopa fertiliteta od 1,6 znači da će bez useljavanja svaka generacija biti za četvrtinu manja od prethodne. Godine 2000. bogate zemlje imale su 26% starijih od 65 godina na svakih 100 ljudi koji su između 25-64 godine. Do 2050. taj udio starijih će se vjerojatno udvostručiti.
Najgore pogođena mjesta doživjet će još dramatičnije promjene. U Južnoj Koreji, gdje je stopa plodnosti 0,7, predviđa se pad stanovništva za 60% do kraja stoljeća. Odluka o rađanju djece je osobna stvar i takva treba i ostati. Ali vlade moraju obratiti pozornost na brze demografske promjene. Društva koja stare i smanjuju se vjerojatno će izgubiti ekonomsku dinamiku i vojnu moć.
One će se sigurno suočiti s proračunskom noćnom morom, jer se porezni obveznici bore za financiranje mirovina i zdravstvene skrbi mnoštva (i sve više) starijih. Mnoge pronatalitetne politike imaju učinke koji su sami po sebi vrijedni.
Prilozi za siromašne roditelje smanjuju siromaštvo djece, na primjer, a majke koje si mogu priuštiti brigu o djeci vjerojatnije će raditi. Međutim, vlade su u krivu kada misle da je u njihovoj moći povećati stope plodnosti. Kao prvo, takve se politike temelje na lažnoj dijagnozi onoga što je dosad uzrokovalo demografski pad. S druge strane, takve politike bi mogle koštati više od problema za koje su dizajnirani da ih riješe.
Odgađanje rađanja
Jedna uobičajena pretpostavka je da pad stope plodnosti proizlazi iz toga što žene koje rade na karijeri odgađaju rađanje djece. Ideja da im ponestaje vremena da imaju onoliko beba koliko žele prije nego što se njihove godine rađanja približe kraju, objašnjava zašto se politike usredotočuju na nuđenje poreznih olakšica i subvencionirane skrbi za djecu. Na taj način, tvrde, žene ne moraju birati između obitelji i karijere.
Fakultetsko obrazovane žene doista imaju djecu kasnije u životu, ali razlike nije ogromna. U Americi njihova prosječna dob pri rođenju prvog djeteta porasla je s 28 godina 2000. na sadašnjih 30 godina. Ove žene imaju otprilike isti broj djece kao njihove vršnjakinje prije jedne generacije. To je malo ispod onoga što kažu da je njihova idealna veličina obitelji, ali razlika nije velika. Umjesto toga, glavnina pada stope nataliteta u bogatim zemljama je među mlađim, siromašnijim ženama koje odgađaju početak rađanja djece.
Više od polovice pada ukupne stope natalitet u Americi od 1990. uzrokovano je padom rađanja žena mlađih od 19 godina. To je djelomično zato što više njih ide na sveučilište. Ali čak i one koje napuste obrazovanje nakon srednje škole kasnije rađaju djecu. Godine 1994. prosječna dob majke koja je prvi put rodila bez sveučilišne diplome bila je 20 godina. Danas oko dvije trećine žena bez diplome u 20-ima tek treba roditi svoje prvo dijete.
Neki bi političari mogli iskoristiti ovo kako bi usmjerili politiku povećanja broja djece na vrlo mlade žene. Mogli bi biti u iskušenju, također, kratkoročnim rezultatima i kratkovidnim politikama zbog dokaza da siromašnije žene više reagiraju na financijske poticaje. Ali fokusiranje na mlade i siromašne žene kao skupinu od koje se očekuje da više rađa bilo bi loše i za njih i za društvo.
Tinejdžerska trudnoća povezana je sa siromaštvom i lošim zdravljem majke i djeteta. Ciljani poticaji vratili bi desetljeća napora da se suzbije neželjena tinejdžerska trudnoća i potaknu žene na studiranje i rad. Ti napori, zajedno s programima za poboljšanje ravnopravnosti spolova, ubrajaju se među najveće trijumfe javne politike poslijeratnog doba.
Neke neliberalne vlade, poput onih u Mađarskoj i Rusiji, mogle bi odlučiti ignorirati ovaj napredak. Ipak, suočavaju se s praktičnim problemom, jer se čini da vladini poticaji ne donose mnogo dodatnih beba. Švedska nudi izuzetno velikodušan program skrbi o djeci, ali je njezina ukupna stopa plodnosti još uvijek samo 1,7. Za poticanje rađanja svake dodatne bebe potrebne su ogromne količine novca. A poticaji idu za svako dijete, od kojih bi mnoga bila rođena i da nije bilo potcaja. Pitanje je koliko poticaji zaista utječu na odlučivanje ljudi.
Programi u Poljskoj i Francuskoj koštaju državu od 1 do 2 milijuna dolara po dodatnom rođenju. Samo mali broj građana može generirati fiskalne beneficije kojima bi nadmašio tu količinu novaca. Zbog niske društvene pokretljivosti samo 8% američke djece rođene od roditelja bez prvostupničke diplome na kraju i sama dobije takvu diplomu.
Što onda vlade mogu učiniti?
Imigracija visokokvalificiranih radnika može zatvoriti fiskalne nedostatke, ali ne na neodređeno vrijeme, s obzirom na to da natalitet pada na globalnoj razini. Većina će se privreda stoga morati prilagoditi društvenim promjenama, a na vladama je da olakšaju put.
Trebat će ponovno razmisliti o smanjivanju koncepta država blagostanja (“welfare state”): stariji će ljudi morati raditi kasnije u životu, na primjer, kako bi smanjili teret na javnoj blagajni. Trebat će poticati izume i usvajanje novih tehnologija. To bi moglo olakšati demografsku tranziciju pokretanjem rasta produktivnosti u cijelom gospodarstvu ili pomaganjem u skrbi za stare.
Nove tehnologije u kućanstvu mogle bi pomoći roditeljima, kao što su to učinile perilice posuđa i rublja sredinom 20. stoljeća. U usporedbi s tim, politike stimulacije bebe su skupa i društveno retrogradna pogreška.
(TBT, THE ECONOMIST)