KOLUMNA
Poslije 30 ili 40 godina nepodijeljene i
neupitne hegemonije neoliberalne filozofije u zemlji velikih očekivanja – a
zaslugom njenih neoliberalnih vladara i jednako velikih frustracija – Trumpova
izborna pobjeda je bila praktično neizbježna
Piše: Zygmunt Bauman, thebosniatimes.ba
Još dobro pamtim stvari kojih se danas
sjeća mali i s prolaženjem vremena sve manji broj ljudi: sjećam se riječi koje
je Nikita Hruščov upotrebio da opiše moralno sljepilo i nečovječnost kada je
najzad odlučio da javno raskrinka i osudi zločine sovjetskog režima da se takvi
zločini ne bi ponovili: nazvao ih je „skretanjima i greškama“ koje je počinio
Josif Staljin u procesu inače uspješnog sprovođenja jedne suštinski zdrave,
ispravne i duboko moralne politike.
U Hruščovljevim višesatnim govorima nije sa
našlo mjesta ni za trunku sumnje da je morala postojati nekakva dublja
nepravda, neljudskost i zloćudna izopačenost koja je tu politiku trovala od
samog početka i – u odsustvu mehanizama kontrole i revizije – nužno vodila u
užase koji su naknadno osuđeni i odbačeni. Normalnost sistema je očuvana,
počinjene greške su delo samo jednog čovjeka, možda u saradnji sa još
nekolicinom, koji se također mogu imenovati.
Dobro se sjećam i reakcija na Hruščovljeve
riječi. Oni koji su odrastali i bili vaspitavani pod direktnim starateljstvom
sovjetskog ministarstva istine spremno su prihvatili i prigrlili proglas
odozgo, možda uz izvjestan osjećaj nelagode. Neki su zajecali i ponovo oplakali
historijsku dramu svojih života – ovoga puta svedenu na nivo (nehotičnih,
svakako nenamjernih) grešaka i previda inače bezgrešnog čovjeka od integriteta
koji je samo pokušavao da ostvari nesumnjivo plemenit cilj. Ali većina se
smijala, iako je smijeh bio gorak.
Ne sjećam se tih davnih događaja samo zato
što su ljudi mojih godina skloni prebiranju po sjećanjima, pa i zavisni od njih
– već i zato što primjećujem neprijatnu sličnost sa reakcijama poražene strane
i njenih simpatizera poslije brodoloma koji su pretrpjeli Hillary Clinton,
Demokratska partija koju ona predstavlja i neoliberalne politike koje su
neodgovorno sprovodili i obećavali da će je nastaviti i poslije izborne
pobjede. U opticaju su čak i riječi „greška“ i „skretanje“, uz dopisivanje
imena vinovnika, kao vrhovno, sasvim dovoljno i zadovoljavajuće objašnjenje.
Orban, Kaczynski, Fico, Trump – to je
nepotpun spisak lidera koji su već uspeli ili su na putu da uspiju u nametanju
vladavine čije je jedino (i dovoljno!) utemeljenje i legitimacija volja
vladara; drugim riječima, da steknu suverenu moć (prema definiciji Carla
Schmitta, kandidata za Hitlerovog dvorskog filozofa) „decizionističkom“
vladavinom (vidi njegovu Političku teologiju). Sve je duži spisak onih koji se
dive nesputanoj i bezobzirnoj drskosti novih lidera i čekaju zgodnu priliku da
im se priključe. Avaj, javna podrška za takve lidere i liderske kandidate, pa
tako i za program Ein Volk, ein Reich, ein Führer, koji je Hitler formulisao
1935. i ubrzo potom sproveo u delo, ubrzano raste. Ponuda lidera koji bi
željeli da budu „jedni i jedini“ donedavno je premašivala tražnju, ali
situacija se sad brzo i nezaustavljivo mijenja, pa tražnja premašuje ponudu.
Trump je postao predsjednik SAD, jer je Amerikancima jasno stavio do znanja da
će biti upravo takav vođa kakvog oni danas žele.
Decizionističkim vođama za djelovanje nije
potrebno ništa osim (spontane ili montirane, svojevoljne ili nametnute) javne
aklamacije. Njihove odluke ne poznaju druga ograničenja – čak ni ograničenja
navodno izvedena iz nekih stvarnih ili samo široko prihvaćenih „viših razloga“,
ili nametnuta od nekog vrhovnog, neospornog, nadljudskog autoriteta – kao u
slučaju božanski miropomazanih monarha srednjeg vijeka. Decizionistički lider
nije daleko od apsoluta: kao bog u priči o Jovu, on odbija da objašnjava svoje
postupke i poriče pravo na postavljanje pitanja i očekivanje odgovora. Jedino
potrebno objašnjenje njegovih postupaka, jedino na koje podanici još imaju
pravo, jeste obavještenje da je to volja vladara.
Izvjesnost događanja ili nedogađanja stvari
koje se smatraju važnima za život najveći je san ljudi ugroženih i namučenih
neizvjesnošću (iako se, kao što je William Pitt Mlađi primijetio još 1783, ista
izvjesnost može iskoristiti kao „opravdanje za ograničavanje ljudske slobode“ i
„argument u prilog tiraniji“). Politika utemeljena na decizionističkim načelima
je mesto susretanja slasnih argumenata tirana i beskrajnog apetita njihovih
poklonika. Nova era liberalne demokratije, za koju se Pitt među prvima založio,
trebalo je da onemogući takve susrete, u ime razuma i u korist stvarnih
ljudskih interesa.
U decenijama i vjekovima koji su sledili,
teoretičari i praktičari prava i politički filozofi udružili su snage da taj
cilj ostvare i odlučno odbrane kada jednom bude ostvaren. Tome su posvetili sve
svoje misaone snage. Put do ostvarenja cilja (koji se za praktične svrhe može
opisati kao prenos vlasti sa kraljeva i prinčeva na narod) podrazumijevao je,
prema najšire prihvaćenom mišljenju, izgradnju odgovarajućih institucionalnih
aranžmana: kao što je podjela zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, podjela na
grane koje su istovremeno autonomne i kontrolišu jedna drugu – što ih upućuje
na pregovaranje, na traženje kompromisa i otklanja iskušenja samostalne i
potencijalno apsolutne vladavine.
Tu političku tendenciju dopunjavala je još
jedna – više kulturne nego institucionalne provenijencije – sažeta u sloganu
Liberté, Égalité, Fraternité koji su proklamirali les philosophers doba
prosvjetiteljstva. Francuska revolucionarna armija ga je na svojim zastavama
ubrzo pronijela s kraja na kraj Evrope. Zagovornici te parole su znali da su ta
tri elementa dostižna jedino ako stoje zajedno. Liberté će donijeti Fraternité
jedino ako je tu i Égalité; ako se taj srednji/posredujući postulat isključi iz
trijade – Liberté će najverovatnije završiti u nejednakosti koja vodi u podjele
i međusobna neprijateljstva i sukobe, umjesto u jedinstvo i solidarnost. Ova
trijada samo u svojoj ukupnosti može osigurati mirno i prosperitetno društvo,
dobro integrirano i ispunjeno duhom saradnje.
Eksplicitno ili implicitno, to je stav koji
je u naredna dva vijeka povezivan sa „klasičnim“ liberalizmom, sa konsenzusom
da ljudi mogu biti zaista slobodni jedino ako mogu da svoju slobodu i koriste –
da samo ako su oba kvaliteta prisutna, sloboda i jednakost zajedno, da jedino
tada može nastupiti Fraternité. John Stuart Mill je prateći svoja liberalna
uvjerenja stigao do socijalističkih zaključaka; a lord Beveridge, pokretački
duh i veliki zagovornik univerzalne države blagostanja u Britaniji (koja je
inspirisala ostatak Evrope da pođe sličnim putem), smatrao je da je uređenje
kakvo on predlaže preduslov za ostvarenje zaista liberalnih ideala.
Da skratimo priču: neoliberalizam, danas
hegemona filozofija koju prihvata praktično kompletan politički spektar (a
sasvim sigurno onaj dio koji Trump i njemu slični nazivaju „establišmentom“
predodređenim za propast u talasu narodnog revolta i bunta), distancirao se od
klasičnih predaka i zauzeo suprotan stav, čineći upravo ono što je liberalizam
pokušavao da spriječi i protiv čega se srčano borio: a to je izbacivanje
elementa Égalité iz trojnog proglasa načela i postulata prosvjetiteljstva,
možda ne riječima, ali svakako djelima.
Poslije 30 ili 40 godina nepodijeljene i
neupitne hegemonije neoliberalne filozofije u zemlji velikih očekivanja – a
zaslugom njenih neoliberalnih vladara i jednako velikih frustracija – Trumpova
izborna pobjeda je bila praktično neizbježna. S obzirom na šire historijske
okolnosti, rasprave o greškama i skretanjima koje kreatori javnog mnijenja sada
pomno istražuju i o njima žestoko debatuju, imaju značaja koliko i izlivanje
glazure na već dobro pečen (prepečen?) kolač.
Za samoproglašene nosioce velikih
očekivanja i dobitnike velikih frustracija – za demagoge svih boja, ukratko: za
one koji se proglašavaju i vjeruju da su jaki muškarci i žene čija snaga se
mjeri sposobnošću kršenja a ne poštovanja pravila igre koja nameće i koja slavi
njihov zajednički neprijatelj „establišment“ – za sve njih nove okolnosti su
povod za slavlje. Mi (tu mislim na ljude zabrinute njihovim postupcima i još
više njihovim neostvarenim potencijalima), s druge strane, moramo ostati skeptični prema brzim rješenjima i prečicama
za izlazak iz problema. Utoliko prije što opcije koje nam se pod novim
okolnostima nude spadaju u kategoriju izbora između veoma lošeg i još goreg.
Neposredno pred smrt, veliki Umberto Eco je
poslije brojnih istraživanja teme u briljantnom eseju Izmišljanje neprijatelja
došao do sljedećeg tužnog zaključka: „Važno je imati neprijatelja, ne samo da
bismo definisali vlastiti identitet, već i da bismo osigurali prepreku u odnosu
na koju ćemo mjeriti svoj sistem vrijednosti i demonstrirati vlastitu
vrijednost u pokušajima da prepreku savladamo“. Drugim riječima: potreban nam
je neprijatelj da bismo znali ko jesmo i ko nismo; to je uslov našeg
samoprihvatanja i samopoštovanja. A zatim dodaje: „Zato, ako neprijatelja nema,
moramo ga izmisliti“. Na kraju: „Neprijatelji su drugačiji od nas i poštuju
običaje koji nisu naši. Ovaploćenje te razlike je stranac.“
Problem sa strancem je u tome što on često
jeste stran – ne samo u smislu poštovanja nepoznatih običaja, već i otuda – a
to je ovdje i najvažnije – što živi izvan domena naše suverenosti, pa tako i
izvan našeg domašaja i kontrole. Od takvih ljudi nije uvijek lako napraviti
neprijatelje i sprovesti neprijateljstvo u delo (osim, naravno, ako ne pređu
granicu u namjeri da se nastane među nama). Ako suverenost podrazumijeva
decizionističku sposobnost da se postupa isključivo po vlastitoj volji, onda prema
Ecovoj definiciji mnogi stranci nisu pogodni za ulogu neprijatelja. U mnogim
slučajevima (možda i svim?) bolje je potražiti, pronaći ili izmisliti
neprijatelja koji nam je bliži ili, još bolje, neprijatelja koji je već među
nama. Neprijatelj koji se može vidjeti i dodirnuti je korisniji iz više razloga
(i jednostavniji za kontrolu i manipulaciju), nego pripadnik nekog zamišljenog
totaliteta koji se rijetko vidi ili čuje. Još u srednjem vijeku funkciju
neprijatelja za hrišćanske države odlično su obavljali heretici, Saraceni i
Jevreji – svi već prisutni u domenima dinastija i crkvi koje su ih proglasile
za neprijatelje. Danas, u eri koja prednost daje isključivanju u odnosu na
uključivanje, gdje prvo (ne i drugo) postaje rutinska mera kojoj se gotovo mehanički
pribjegava, izbor unutrašnjeg neprijatelja je još lakši i privlačniji.
Kada je u pitanju odabir neprijatelja (kao
proces nužan za samodefinisanje, integraciju i samoostvarenje, kao što je Eco
objasnio) – što je zaista izbor nad izborima, jer po asocijaciji i porijeklu
određuje sve druge izbore – među postojećim i dolazećim jakim muškarcima i
ženama našeg doba najpopularniji izbor neprijatelja je postojeći poredak,
establišment: zgodno neprozirna i nejasno definisana grupa ljudi čije je
vrijeme prošlo i koji su odavno zaslužili da budu odloženi u historiju i
opisani u njenim analima kao skup sebičnih licemjera koji su uz to bili i
nesposobni. Prostije rečeno: establišment je oznaka za odbojnu i ružnu
prošlost. Novi i jaki muškarci i žene će je poslati na đubrište historije, gdje
joj je i mesto; oni su nove vođe koji će nas povesti u novo doba, glasnici
novog poretka koji će uzdići sve ponižene i uvrijeđene.
(TBT, Social Europe)