KOLUMNA
Sukob je
rasplamsalo jedno pismo koje su mu poslali kardinali Burke, Brandmüller,
Caffara i Meisner
Piše: Inoslav
Bešker, thebosniatimes.ba
Ima kardinala
koji insinuiraju da je Papa heretik, a on ih okolišno optužuje za unošenje
podjele u Katoličku crkvu. Prerano bi bilo reći da je ta Crkva na rubu raskola,
shizme, tim prije što je i posljednji takav slučaj, kad je sv. Ivan Pavao II
izopćio nadbiskupa Marcela Lefebvrea, njihov raskol ostao zapravo komornih
dimenzija, nazočniji u medijima gladnima senzacija nego u vjerničkoj zbilji.
Nema, međutim,
sumnje da su razlike prerasle u sukob (što se vidjelo kad je papa Frane
korifeja opozicije kardinala Raymonda Lea Burkea maknuo s dužnosti prefekta
Vrhovnog sudišta Apostolske signature na ceremonijalnu dužnost patrona
Malteških vitezova), pa u razdor. I nedavno dovođenje kardinala Burkea u
Hrvatsku, na Festival tradicije i konzervativnih ideja, može biti razmatrano i
u svjetlu razdora s Papom.
Jabuka tog
razdora je pismo koje su poglavaru Katoličke crkve poslali kardinali Burke
(67), Walter Brandmüller (87), Carlo Caffara (76) te Joachim Meisner (82). Ta
četvorica kardinala optužuju Papu da je izazvao veliku zbunjenost i smetenost
vjernika VIII poglavljem enciklike Amoris laetitia, pa od njega, “sinovski
pokorno”, zahtijevaju da objasni što je zaista mislio nekim od stavova u
toj enciklici. Vele da je odluka o pričešćivanju grešnika s obzirom na
okolnosti – razaranje crkvenih doktrinarnih apsoluta, pa Frane mora razjasniti
te i takve dvojbe jer inače posljedice mogu biti veoma ozbiljne. Po formi, a i
po mogućem dosegu, to nije samo neslaganje s Papom. Svoja gledišta su ta
četvorica kardinala, a s njima tada i prefekt Kongregacije za nauk vjere
Gerhard Ludwig Müller, iznijeli uoči drugog zasjedanja Biskupske sinode o
obitelji, knjigom koja je objavljena i u Hrvatskoj pod naslovom “Ostati u
Kristovoj Istini”.
Naslov te knjige
sugerira da oni koji se s njima ne slažu napuštaju Kristovu Istinu. A
napuštanje Kristove Istine je krivovjerje, hereza. Pismom su četvorica otišli
korak dalje: papi Frani postavljaju precizna inkvizicijska pitanja. Papa nije
odgovorio, ali oni nisu ni čekali dugo: nakon nepuna dva mjeseca objavili su u
ponedjeljak pismo kao otvoreni izazov. I kao prijetnju. Nju je zaoštrio
kardinal Burke u intervjuu koji je u utorak objavio National Catholic Register:
ako Papa ne predoči objašnjenje, mogao bi uslijediti “formalni akt
korekcije ozbiljne pogreške”. U isti mah su katolički krugovi u Americi,
bliski konzervativcima, počeli tumačiti da je to osnova kako Papu optužiti za
herezu.
Papa Bergoglio u
intervjuu Avvenireu u petak odvraća da “znaju misliti samo bijelo ili
crno”, dok je život pun nijansi. “To nam je rekao i Koncil, ali
povjesničari kažu da Koncilu, da bi ga usvojili, treba cijelo stoljeće… Na
pola smo puta.” U istom intervjuu Papa opetuje da je milosrđe poruka
Evanđelja, a neimenovane protivnike optužuje za “stanoviti legalizam, koji
može biti ideološki”. Upitan kako ocjenjuje optužbu da
“protestantizira Katoličku crkvu”, Papa je posprdno odgovorio:
“to mi ne oduzima san”.
“Kad je
riječ o mišljenjima drugih, vazda valja razložiti duh u kojemu su iznesena. Ako
nisu dana u zloj vjeri, pomažu ići naprijed.” Ako tuku da bi opravdali
predrasude “nisu poštena, djeluju u zloj vjeri da bi sijala podjelu”.
I reže da je “stanoviti ‘rigorizam’ posljedica nekog nedostatka, želje za
skrivanjem u oklop vlastitog nezadovoljstva”. Kanon 194 Zakonika kanonskog
prava kaže: “Po samom pravu uklanja se s crkvene službe (…) 2. ko javno
otpadne od katoličke vjere ili crkvenog zajedništva”. Četvorica kardinala
postavili su temelje da Papu optuže za otpadanje od “Kristove
Istine”, koja je suština katoličke vjere.
S druge strane,
svojom akcijom otvorili su mogućnost da papa razmotri njihovo uklanjanje (zapravo
samo Burkea, jer ostala trojica su u mirovini) zbog eventualnog otpadništva od
crkvenog zajedništva. Teren je, dakle, krajnje sklizak. U oba slučaja, ako bi
se postavilo pitanje, “uklanjanje (…) može se zahtijevati samo ako je ono
sigurno na temelju izjave mjerodavne vlasti”. Mjerodavna vlast za
kardinale je jasna: Papa.
Ali koja je vlast
mjerodavna za Papu? Kardinalski zbor? Koncil? Samo postavljanje pitanja
podvojilo bi Crkvu, a tako konstruiran Franin nasljednik zaista bi onda lako
mogao biti posljednji papa, osnažujući falsificirano “Malahijino
proročanstvo”. Naravno, to su eventualne, ekstremne posljedice, ishod koji
niko razborit ne bi želio, bio katolik ili ne, jer bi takav razdor u
najmnogobrojnijoj vjerskoj zajednici na svijetu nužno ugrozio stabilnost u
svijetu, ionako prekarnu (baš papa Frane tvrdi da već traje “treći
svjetski rat na rate”). Kažu Kinezi da i put od deset hiljada milja
počinje prvim korakom. A kardinal Burke je taj korak poduzeo, dovodeći u
pitanje Papinu pravovjernost.
(TBT, Jutarnji.hr)