ANALITIKA
Izborom Donalda Trumpa na vlast u Sjedinjenim Američkim
Državama došao je ne samo čovjek koji je osobno rasist, seksist, ksenofob i
šovinist nego i čitava bulumenta ljudi ultranacionalističkih stavova s jasnim
planom kako Ameriku pretvoriti u bastion autoritarnog neofašizma
Piše: Josip Glaurdić, thebosniatimes.ba
U suvremenom političkom diskursu olako se razbacuje
etiketama. Protivnike u Hrvatskoj tako se često zove komunjarama, četnicima ili
ustašama. Na zapadu je posebno izlizana etiketa fašista. Svakom razumnom lako
je vidjeti kako takav diskurs ne pridonosi zdravoj razmjeni ideja, kao ni
gradnji bilo kakve društvene kohezije ili konsenzusa. Ponekad, međutim, znatno
je štetnije stvari ne nazvati pravim imenom. Izborom Donalda Trumpa na vlast u
Sjedinjenim Američkim Državama došao je ne samo čovjek koji je osobno rasist,
seksist, ksenofob i šovinist nego i čitava bulumenta ljudi
ultranacionalističkih stavova s jasnim planom kako Ameriku pretvoriti u bastion
autoritarnog neofašizma.
U danima koji slijede Trumpovu političku platformu nastojat
će se normalizirati i prikazati nastavkom tradicionalnog – iako ovaj put
posebno nabrijanog – političkog natjecanja u SAD-u. Pojedini komentatori već
pokušavaju naglasiti razlike između tri Donalda Trumpa: prvoga iz kampanje za
republikansku nominaciju, drugoga iz kampanje za Bijelu kuću i trećega koji nas
čeka nakon što preuzme poziciju američkog predsjednika. Neki komentatori idu
tako daleko da uspon i platformu Donalda Trumpa uspoređuju s usponom i
platformom Ronalda Reagana s početka osamdesetih. Ljudski um dramatične
događaje prirodno nastoji racionalizirati i usporediti s nečim poznatim i
prihvatljivim. Ovakva argumentacija stoga je potpuno razumljiva. Na žalost, u
ovom slučaju ona je istovremeno pogrešna i opasna.
Mediji nove desnice
Prije svega, politička platforma Donalda Trumpa ne
predstavlja nastavak tradicionalnog izbornog natjecanja u američkom
dvostranačkom sustavu iako je Trump polučio uspjeh među glasačima Republikanske
stranke kakav bi se očekivao i od konvencionalnog kandidata. Pri tome nije od
krucijalne važnosti činjenica da je Trump uspio pridobiti i značajan broj
tradicionalno demokratskih glasača radničke i srednje klase u postindustrijskim
državama Srednjeg Zapada i Istoka poput Michigana, Ohia, Wisconsina ili
Pennsylvanije. Ono što jest ključno su jasni elementi autoritarnosti i rasizma
u njegovoj političkoj platformi, poduprti mašinerijom netradicionalnih medija
nove desnice koja počiva na izmišljanju stvarnosti i teorijama zavjere.
Izbor Donalda Trumpa za kandidata Republikanske stranke, a
potom i za predsjednika SAD-a, predstavlja jasan prekid s tradicijom američke
politike, kao i konačan sunovrat stranke Abrahama Lincolna, Theodorea
Roosevelta i Ronalda Reagana. Teturanje Republikanske stranke na rubu između
demokracije i autoritarnosti, između tolerantnosti i isključivosti, između
patriotizma i šovinizma, traje već neko vrijeme. Prvi jasni znakovi mogućeg
kolapsa postali su očigledni rastom pokreta Tea Party nakon izbora Baracka
Obame za predsjednika 2008. Donald Trump tom je kolapsu dao njegov konačni,
dramatični oblik.
Nadanja kako se ispod takve odiozne vanjštine i retorike u
kojoj su najgore uvrede rezervirane za sve one koji nisu bijeli muškarci nalazi
neki drugi, bolji, umjereniji, sposobniji Donald Trump jednostavno su naivna i
duboko štetna. U pitanju je sedamdesetogodišnjak čija je čitava karijera
obilježena rasizmom, seksizmom i ksenofobijom. Trump je bio rasist ranih
1970-ih kada je diskriminirao Afroamerikance pri iznajmljivanju stanova u
svojim zgradama. Bio je rasist kada je nakon izbora Baracka Obame promovirao
“birther controversy” prema kojoj Obama nije bio rođen u SAD-u, već u Keniji.
Bio je rasist kada je u predsjedničkoj kampanji prozvao meksičke imigrante
silovateljima i kriminalcima, kao i kada je odbio ograditi se od podrške koju
mu je dao Ku Klux Klan. Drugim riječima, Donald Trump bio je i ostao rasist do
kraja. Raspravljati o njegovu seksizmu i mizoginiji – nakon svega što je
isplivalo na površinu tijekom kampanje – valjda nije potrebno. Donald Trump bio
je i ostao seksualni predator i ženomrzac.
Sagledamo li profesionalni i osobni opus Donalda Trumpa kroz
protekla četiri desetljeća njegova javnog života sine ira et studio – dakle
potpuno trezveno i nepristrano – svaka usporedba s bilo kojim suvremenim
američkim liderom postaje nemogućom. Posebno je neshvatljiva tendencija
pojedinih konzervativnih komentatora – i kod nas i u SAD-u – da u Donaldu
Trumpu vide reinkarnaciju Ronalda Reagana. Takva usporedba pokazuje nepoznavanje
američkog političkog razvoja i samog predsjednika Reagana koji se vjerojatno
okreće u grobu od karikature u koju se pretvorila njegova stranka pod vodstvom
čovjeka koji je izabran za njegova nasljednika. Reagan i Trump možda i dijele
neke aspekte konzervativne ekonomske politike (prije svega rezanje poreza) i
naglasak na društvenoj politici “reda i zakona”. Reagan, međutim, nije
vrijeđao, a kamoli psovao u javnom diskursu. Bio je svjestan važnosti
izgovorenih riječi. Njegova vizija uloge žena u društvu bila je konzervativna i
pripadala je svojem vremenu, ali nije bila prostačka ili predatorska. Reagan je
bio gentleman. Što je ništa manje važno, imao je iskustvo izvršne vlasti kao
guverner Kalifornije u dva mandata. Donald Trump, s druge strane, nema nikakvog
iskustva izvršne ili bilo kakve druge vlasti. Konačno, niko nikada Reagana nije
mogao optužiti da je ruski agent spavač. Isto, na žalost, ne možemo reći za
Donalda Trumpa.
Etiketa neofašizma
Zaslužuju li, međutim, Trump i ljudi koji su iznijeli
njegovu kampanju i koji će dobiti uzde vlasti u Washingtonu etiketu
(neo)fašizma? Linija između suvremenog showbusiness populizma i nekakve nove
inkarnacije fašizma vrlo je tanka, ali ipak postoji. Sve ipak upućuje na to da
je ta linija već debelo prijeđena. Iako ne postoji jedna općeprihvaćena definicija
(neo)fašizma, većina autora slaže se da je političke pokrete moguće tako
definirati ako zadovoljavaju tri grupe kriterija. Prije svega, moraju biti
utemeljeni na ultranacionalizmu koji je poduprt mitom o “ponovnom rođenju”
navodno propadajuće i dekadentne nacije, kao i jasnom nativističkom (i
rasističkom) klasifikacijom kojim to društvenim tj. etničkim skupinama nacija
zapravo pripada. Trumpizam taj kriterij zadovoljava u potpunosti. Trumpov
slogan “Make America Great Again” je sama destilacija takve platforme. A val
nasilja protiv pripadnika etničkih i rasnih manjina koji je zapljusnuo SAD
nakon Trumpove izborne pobjede – potaknut Trumpovom retorikom – samo potvrđuje
da su granice društvene isključivosti u Trumpovu pokretu jasno definirane.
Idealizacija vojne moći
Druga grupa kriterija definicije neofašizma vezana je za
percepciju fizičke sile kao legitimnog vida političkog djelovanja – u domaćoj i
međunarodnoj areni. Mnogi politički komentatori smatraju kako je Trumpova
kritika američke politike na Bliskom istoku znak određenog odmaka od
tradicionalnog militarizma republikanske desnice. To je pogrešna interpretacija
Trumpove politike. Idealizacija američke unilateralne vojne moći u Trumpovoj
interpretaciji zapravo je dosegnula neslućenu razinu. Trump ne vidi neke velike
koristi od američkih saveznika i NATO-a, i čini se potpuno spremnim razbiti
tabu korištenja nuklearnog oružja (“Koja je korist od nuklearnog oružja ako ga
ne mogu koristiti?”). Da ne govorimo o njegovu planu dramatičnog povećanja
državne potrošnje na vojnu opremu i oružje. Situacija je još i jasnija
sagledamo li njegovu domaću politiku. Trump i njegovi pristaše na nasilje
gledaju s jasnim odobravanjem. Od nasilničke retorike prema bilo kakvim
demonstrantima protiv Trumpa, preko promoviranja proliferacije osobnog
naoružanja kao legitimnog vida obrane od “kriminalaca i terorista”, pa sve do
kulta maskuliniteta koji napadno izbija iz svake interakcije između Trumpa i
njegovih militanata. Nasilje i nasilnost (verbalno i fizičko) postali su nova
norma političkog života SAD-a pod Trumpom.
Konačno, trumpizam zadovoljava kriterije (neo)fašizma kada
je u pitanju i ekonomska politika. Za razliku od republikanskog mainstreama
koji počiva na maloj državi, niskim porezima, slobodnoj trgovini i državnom neuplitanju
u tokove kapitala, Trump je kreirao koktel gospodarskih politika koje bi se
prije svega mogle nazvati neomerkantilizmom. Međunarodna trgovina, baš kao bilo
koji drugi vid međunarodnih odnosa, u Trumpovoj interpretaciji je igra s nultom
sumom. Linija između privatnog i javnog interesa je zamućena. Od korporacija se
prije svega očekuje da služe američkom nacionalnom interesu, a tek nakon toga
svojim dioničarima. Drznu li se preseliti svoju prozvodnju van granica SAD-a,
dočekat će ih carinska opterećenja, bez obzira koliko se to kosilo s američkim
obavezama prema međunarodnim trgovinskim ugovorima. A odluče li igrati prema
novim Trumpovim pravilima igre, čekat će ih lukrativni dealovi s državom u
novom programu obnove infrastrukture i vjerojatno najvećoj operaciji
“javno-privatnog partnerstva” u povijesti SAD-a.
Temelji režima
Dodamo li na ove tri grupe kriterija i one najočiglednije
karakteristike trumpizma – masovnu mobilizaciju pokreta, kult ličnosti, teorije
zavjere, rat protiv slobode tiska – zaključak je jasan. Svjedočimo postavljanju
temelja neofašističkog režima koji bi vrlo lako – nakon nekog novog
terorističkog napada ili ekonomske krize poput one iz 2008. godine – mogao
preuzeti sve uzde vlasti u svoje ruke i zatrti američku demokraciju. Što je
posebno zabrinjavajuće, svi alati za takvo što već su u rukama Trumpove Bijele
kuće. Senat i Zastupnički dom u rukama su Republikanaca. Vrhovni sud uskoro će
dobiti devetog člana koji će razbiti 4-4 balans između konzervativnih i
liberalnih sudaca. Legislativa donesena za vrijeme Georgea W. Busha nakon
terorističkih napada 11. rujna 2001. predsjedniku daje iznimne ovlasti u
pravosudnoj domeni. Špijunski aparat metastazirao je do neslućenih razina i
lako se može iskoristiti u svrhu kontrole vlastitih građana. Policijske snage
diljem SAD-a prolaze kroz zabrinjavajući proces militarizacije kao odgovor na
rastuće konflikte s manjinskim etničkim i rasnim zajednicama. A sam FBI već se
jasno stavio u Trumpovu službu za vrijeme predsjedničke kampanje. Pouzdati se u
moć američkih glasača i javnosti da zaustave konačni preobražaj trumpizma u
funkcionirajući neofašizam u ovom trenutku izgleda naivno. Uostalom, američki
glasači su ga i izabrali. Jedino što zapravo stoji između predsjednika Trumpa i
diktatora Trumpa jest njegova moguća osobna (ne)sposobnost.
(TBT, Globus)