Opća je ocjena svjetskih analitičara da je turska opozicija postigla je zadivljujuću i historijsku pobjedu protiv stranke predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na nedjeljnim lokalnim izborima, osvojivši pet najvećih gradova u zemlji i osvojivši najviše glasova širom zemlje.
Pored toga vodeća opoziciona Republikanska narodna stranka (CHP) osvojila jeza milion više glasova od vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP).
TURCI RAZORAČARANI SULTANOVIM ODNOSOM PREMA GAZI
I na koncu ubjedljiva pobjeda Ekrema Imamoglua,granonačelnika Istanbula, vjerovatno ga stvalja za lidera opozicije i predodrđuje za predsjedničkog kandidata na narednim općim izborima.
Zbog toga mnogi analitičari smatraju da je ovo definitvno „početak kraja“ ere vladavine Recepa Tayipa Erdogana. On je sam rekao da su ovo bili za njega posljednji izbori, jer je svjestan da je vremešan i bolestan te da neće imati snage iznijeti još jednu izbornu kampanju. A bez njega, ovi izbori to zorno ilustriraju, neminovan je pad popularsnosti njegove stranke. Tako da je sumoran scenarij predviđen za njegoovu stranku iz više razloga. Ključni je možda što Sultan Baba Erdogan, kako su mu se dodvoravale pristalice, nije ostavio iza sebe respektabilnog nasljednika. Za sada je „knjiga spala na tri slova“ i spominju su tri imena. To su aktuelni ministar vanjskih poslova Hakan Fidan, šef obavještajne agencije MIT, Ibrahim Kalin, ili njegov sin Bilal Erdogan. Ovaj trio trenutno drži svu političku moć u svojim rukama.
Ovakvim procejnama i prognozama svjetskih analitičara pokušavaju parirati proerdoganovski mediji i intelektualci naglašavajući da je, kako je sam Erdogan rekao, pobjedila turska demokratija. Na to se nadovezuju tvrdnje da je Turska pokazala da nije ni Rusija ni Kina itd. Ovo su, dakako, prozirne utješne komparacije koje nemaju svoje historijsko utemeljenje. Republika Turska nije nikad, za svojih sto godina postojanja,ni u virjemeKemala Ataturka, kao ni u vrijeme Erdogana bila jednoparstijska (komunistička) diktatura kakve su i danas Rusije i Kina. Samo je Erdgona postao autokrata formata Vladimira Putina, dok nasljeđe političkog pluralizma u Turskoj ima stoljetnu tradiciju koje je povremeno bilo suspendirano vojnim udarima.
Ono što je još zanimljivije u analizama turskih izbora jeste obješnjenje i pronalaženje uzroka Erdoganovog poraza. U dvije stvari se slažu i zapadni antierdoganovski anlitičari, kao i lokalni proerdoganovski intelektualci. Najveći uzrok poraza AKP partije je svakako ekonomska kriza, odnosno enormna inflacija turske lire. Kako se svi anlaitičari slažu po ovoj ocjeni, tako svi prešućuju da je drugi glavni uzrok poraza Erdogana razočarenje Turaka u njegov odnos prema ratu u Gazi. Iako je Erdogan bio najgrlatiji u osudi Izraela i njegovih savznika, posebno Amerike, za genocid u Gazi, te je najvulgarnijim riječnikom i najbezočnijim atributima nazivao Benjamina Netanyahua, procirule su tajne informacije da i pored toga Turksa nije prekinula sve veze sa Izraelom, posebno trgovinske u izvozu voća, ili čak prodaja oružja. Iako je sam Erdogan ovakve informacije demantirao, ostao je dojam njegovog licemjrenog i kalkulantskog odnosa prema Izraelu. Ovako njegovo ponašanje nije novo. Tako je prijetio Grčkoj ratom da bi podizao tenzije kod domaće javnosti, a nakon izvjesnog vremena sve bi izgladio. Da ne spominjemo takvo njegovo ponašanje prema arapskim diktatorima od Muhameda Bin Salmana i Abadul Fataha Sisija,do Bashira Asada, kojima je prijetio i nazivaoih krvnicima da bi se nakon izvjenog vrememena s njima mirio i grlio.
Svakako su i bošnjački lideri svi odreda iznenađeni, ili čak šokirani Erdoganovim porazom. Niko se zvanično nije oglasio, što ne iznenađuje jer su ih turski izbori zatekli u raskoraku; lideri Trojke su okrenuti isključivo prema zapadu, a pokunjeni Bakir Izetbegović, nakon poraza na izborima samo je jednom zakukako na arapskim medijima, zbog čega je izazvao osudu medijia, ša čak i nekih zapadnih ambasadora u Sarajevu.
DAVUTOGLUA PROGUTALE NJEGOVE „STRATEŠKE DUBINE“
Nermin Nikšić je kao lider SDP-a mogao iskoristiti situaciju i čestitati „posestrimskoj“ partiji CHP-u na pobjedi. Ali, opće je poznato da Nikšić nije lider takvog formata i da mu međunarodni odnosi nisu bolja strana. Tu je ulogu preuzeo Elmedin Konaković, ali kao lider NiP-a,on nema nikakve konekcije sa turskom opozicijom.Naprotiv, on se sastajao sa najradikalnijim i vrlo kontroveznim Erdoganovim biznismenima , jer su njegove ambicije bile da se Erdoganu nametne kao alternativa poraženom Izetbegoviću. Pored toga,Konakovića je bio glas da je šurovao u Sarajevu sa pripadnicima džemata Fetulaha Gulena, te da iza njegove stranke stoji Ahmed Davutoglu, koji je bio profesor nekim bošnjačkim studantima u Maleziji, a koji su postali okosnica NiP-a, poput Amela Kovačevića,direktora BH Telecoma.
Ono što ostaje kao goruće pitanje za bošnjačke političare jeste: šta će biti sa „emanetom“ kojeg je Erdogan preuzeo od Alije Izetbegovića kad ovaj izgubi političku moć.
Na svu sreću to ne bi trebalo da brine Bošnjake, jer od svega toga oni nisu imali nikakve fajde. Osim što je na toj priči o „emanetu“ proftirao sam Erdogan, jer je time njegova stranka dobivala glasove od velike populacije koja ima balkanske korijene, drugih konkretnih učinakate te politike nije bilo.
Malo je ko uočio da je bivši predsjednik AKP, odnosno bivši premijer Turske, Ahmed Davutoglu, sa svojom novom stranko (Future Party) doživio debakl na izborima. Bukvalno je njegova stranka imala „nula“ glasova. No,on je nezvanično bio ideolog neoosmanizma, nakon što je objavio knjigu „Strateške dubine“. Bez obzira na raskol sa Erdoganom, neosmanizam je ostala glavna strategija turske politike u turskofonskim područijima, pa tako i na Balkanu.
Nažalost, bošnjački nacionalni i vjerski prvaci, posebno Bakir Izetbegović, kao predsjendik SDA, i reis Husein Kavazović, slijedili su ovu ideologiju sa uvjerenjem da tako ispunjavaju „emanet“ Alije Izetbegovića. Tako su Bosanski Muslimani pročerdali deceniju uronjeni u utopističke tuđe ideologije i političke stretigije kojih su se, eto, sami Turci odrekli.
Zato danas bošnjački lideri, kako ovi u Sarajevu, tako ni oni u Novom Pazaru, kao ni oni u Podgorici, nemaju odgovor na nove srpske osvajačke strategije uramljene u ideju „srpskog sveta“.
Porazom Davutoglu, a navještenim odlaskom Erdogana, bošnjački prvaci, posebno Izetbegović i Kavazović, će se morati okrenuti sami sebi i iznaći svoje nacionalne „strateške dubine“. Jer to je „emanet“ koji imje ostavio Alija Izetbegović. Sve drugo je bio Erdoganov goli populizam.
(TBT, Tim za analitiku)