Piše: James Meek, thebosniatimes.ba
Teroristički napadi u zapadnim zemljama koje su ultra-radikalni salafiti izveli, prema hidžretskom kalendaru, početkom 15. stoljeća – prije svega napadi na SAD 11. septembra 2001 – bili su izraz neuspjeha: neuspjeha fanatika da sruše, ili makar ozbiljno ugroze svoje najomraženije neprijatelje, režime u Saudijskoj Arabiji, Egiptu i Pakistanu, koje smatraju prezrenim otpadnicima od vjere.
To što njihove zapadne mete, posebno SAD, sponzoriraju i te režime i Izrael, kao i to što su SAD i Britanija posle napada na New York 11. septembra krvavo i bezobzirno intervenirale u muslimanskim zemljama, pružilo je džihadistima zvanično opravdanje za napade, ali nikada nije do kraja prikrilo nelagodnu činjenicu da nijedna muslimanska zemlja, ni vlada ni narod, nije spremna da usaglasi svoj kurs sa militantnim salafitskim idealima, u bilo kojoj inkarnaciji pokreta, poput Al Qaide ili ISIL-a. Militantni salafizam ima obilje baza, od kojih su neke moćne i mnogoljudne, ali, uprkos svom imenu, Islamska država nikada nije uspjela preuzeti državu.
Ako se pokaže da su napad na arenu Krokus City u Moskvi pretprošle subote, kao što se čini vrlo vjerovatnim, organizirali salafitski fanatici Islamske države Khurasan (ISKP), sa sjedištem u području gdje se govori paštunski jezik na obje strane granice između Avganistana i Pakistana, to je zapravo još jedan znak slabosti radikalnih militanata, s obzirom na to da je njihov izabrani neprijatelj talibanska vlada u Avganistanu. Uprkos brojnim napadima ISKP-a i sve težim posljedicama kolapsa međunarodne pomoći, kao i zapanjujućem uspjehu talibanske kampanje za suzbijanje uzgoja opijuma (najvrijednijeg avganistanskog izvoza) – talibani su tamo još uvijek glavni.
Masovno ubistvo u moskovskom zabavnom centru, gdje je 140 ljudi ubijeno iz neposredne blizine dok su se okupljali pred koncert nostalgičnog roka starijeg benda Picnic, možda je trebalo poslužiti kao promocija ISKP-a za donatore i potencijalne regrute, ali organizaciji nije donijelo ništa tamo gdje najviše teži promjenama, kod kuće. U nedavnom izdanju Glasa Khurasana, digitalnog časopisa na engleskom jeziku koji objavljuje srodna organizacija, „prijateljski“ odnos sa Rusijom – i Kinom, i Amerikom – figurira kao samo jedan sa dugačkog spiska zločina glavne mete mržnje ISKP-a, vrhovnog vođe talibana, Hibatule Akundžade.
Dva dana posle napada, Vladimir Putin je javno prokomentarisao zločin u Krokus Sitiju na video-konferenciji sa zvaničnicima službi bezbednosti i šefovima regionalnih vlada. Njegove slabo utemeljene, a povremeno i sumanute tvrdnje o ukrajinskoj umješanosti u napad – u jednom trenutku je odlutao u digresiju o omladinskim nacionalističkim pokretima u Ukrajini 1940-ih – mogle bi se shvatiti kao instrukcije podređenima da mu donesu dokaze o učešću Kijeva u operaciji, svejedno da li su pravi. Međutim, ruski lider je bio prinuđen i da se suoči sa činjenicom da su islamisti u najmanju ruku bili neposredni akteri ubistava. Putin se zbunjeno pitao zašto bi se „radikalne, čak i teroristički nastrojene islamske organizacije bavile zadavanjem udaraca Rusiji, koja se danas zalaže za pravedno rješenje zaoštrenog sukoba na Bliskom istoku“.
Tokom javnog dijela sastanka, čelnik ruske službe sigurnosti FSB Aleksandar Bortnikov je ćutao. Mogao je podsjetiti svog šefa da je prije pet godina, u Tadžikistanu – bivšoj sovjetskoj republici čiji su navodno građani četvorica napadača na Krokus Siti – upozorio na uspon ISKP-a u susjednom Avganistanu. Građani iz raznih bivših sovjetskih zemalja priključili su se njegovim redovima, rekao je Bortnikov tada, ljudi koji su iskusili borbu u Siriji i koriste utvrđene rute ekonomskih migracija da bi uspostavili svoje ćelije i regrutirali ljude širom nekadašnjeg sovjetskog prostora.
Kao dio šireg projekta da raskine veze Rusije sa Evropom i severnom Amerikom, i poveže je sa većim dijelom svijeta, koji se po njemu okuplja oko zajedničke ogorčenosti zbog hegemonije starog Zapada, Putin je pokušao iskoristiti muslimansku manjinu u Rusiji – oko 10 posto stanovništva – kao neobavezujući politički ulog u čitavom muslimanskom svijetu. Pa ipak, politička monokultura koju je stvorio u Rusiji, koja ga čini imunim na kritike i gdje svaki njegov korak mora biti pobjeda jer ga je on preduzeo, čini ga slijepim za složenost, protivrječnosti i neprijatne posljedice vlastitih odluka.
Putin je 2003. bio prvi lider zemlje u kojoj su muslimani manjina, koji je pozvan da govori na samitu Organizacije islamske saradnje (OIC); dvije godine kasnije, Rusija je dobila status posmatrača u OIC-u. Dočekuje ga Muhamed bin Salman u Saudijskoj Arabiji, zalaže se za Palestince, kupuje oružje od Irana i podupire čečenskog vođu Ramzana Kadirova.
Međutim, i ruski liberali i nacionalisti podjednako preziru Kadirova, homofobnog tiranina i mučitelja, sklonog da šalje lokalne siledžije u lov na svoje neprijatelje po Rusiji. Kadirov je na vlasti jer ga je tu Putin postavio poslije rata koji je vodio protiv Čečenije, u kom je pobijeno oko trideset hiljada civila, većinom muslimana. U Putinovoj intervenciji za podršku Asadu u Siriji ubijeno je još devet hiljada ljudi. Samo nekoliko dana prije napada na Krokus City, ruski avioni su bombardirali ciljeve u Siriji; prema propagandi ISKP-a, Amerika više bombardira Siriju, ali su Rusija i Amerika u suštini iste – krstaši, ktšćani, nevjernici. Putin se u velikoj mjeri oslanjao na siromašnu omladinu Dagestana, još jednog pretežno muslimanskog autonomnog ruskog regiona pored Čečenije, kako bi popunio redove u svojoj vojsci za napad na Ukrajinu. Međutim, slabost njegove kontrole nad tim područjem pokazala se prošlog oktobra, kada je bijesna rulja pokušala izvuči putnike Jevreje sa aviona koji je sletio iz Izraela.
Putinova velika vizija Rusije kao kamena temeljca u mreži antiatlantističkih, antiliberalnih, antidemokratskih patrijarhata koji se protežu na Latinsku Ameriku, Afriku, Aziju, Bliski istok, istočnu Evropu i, pod Trumpom, same Sjedinjene Države, pati od nemoći da se pozabavi dubokim osjećajem života pod opsadom isključivog nacionalizma unutar bijele kršćanske Rusije, koju mori vlastiti demografski pad u poređenju sa muslimanskim stanovništvom. Putin pokušava biti i globalista i antiglobalista u isto vrijeme, što je teško izvodljiva finta. Priželjkuje da poveća etnički rusko stanovništvo Rusije gotovo alhemijskim postupkom, tako što okupira obične Ukrajince koji se onda, oslobođeni nacističke kontrole uma, momentalno pretvaraju u lojalne Ruse; ali čak i kad bi to tako funkcioniralo, obesmišljava ga što to podrazumjeva smrt desetina hiljada ljudi na obje strane.
Neposredno prije i poslije zločina u Krokus Citiyu, ruske snage su nastavile sa napadom na Ukrajinu, ispaljujući projektile, bombardujući elektrane, civile, ukrajinske trupe, žrtvujući vlastite živote. Sve u svemu, kada se saberu Čečenija, Sirija, Gruzija i Ukrajina, vojnici i civili, broj nasilnih smrti koji se direktno pripisuju Putinovim ratovima svakako prelazi 100.000.
Možda je naivno isticati kontradikcije u Putinovom udvaranju nacionalistima kod kuće i istomišljenicima u inostranstvu; jahanje na talasu tuđe konfuzije zarad opstanka sopstvene lojalne grupe dugo je bio modus operandi predsjednikove domovine-unutar-domovine, ruske tajne policije. Svako malo – 1905, 1917. ili 1991. godine – to rezultira dubokim diskontinuitetom, a koliko god da je bio užasan napad na Krokus Cityi, najopasniji radikalni džihadisti u Rusiji, za Rusiju, mogli bi biti mnogo bliže kući.
Jedan od motiva ruske informativne videografije u Putinovoj eri jeste pravoslavni sveštenik koji blagosilja oružje prskanjem osvećene vode po tenku ili nuklearnom projektilu. Za dvije decenije od raspada Sovjetskog Saveza, prema istraživanju Levada centra, broj Rusa koji sebe smatraju ateistima je opao, dok je broj onih koji se izjašnjavaju kao pravoslavni porastao sa manje od polovine na tri četvrtine. Pod Putinom su se udruženi uzdigli militarizam, nacionalizam i religija.
(TBT, London Review of Books)
