KOLUMNA
Čak i ako Trump ne krene s neofašizmom, on bi mogao
napraviti Ameriku koja radi za sve manje ljudi, dok birači, zauzeti “sherovanjem”
fotografija mačaka i lažnih vijesti na društvenim mrežama, postepeno gube
preostalu sposobnost da naprave razliku između realnosti u kojoj žive i njene
virtuelne sjenke
Piše: Nina L. Khruruscheva, thebosniatimes.ba
“Ono što volimo će nas uništiti”, predvidio je Aldous
Huxley 1932. U Vrlom novom svijetu on je opisao da će ljudska rasa do 2540.
biti uništena neznanjem, pohlepom za neprestanom zabavom, dominacijom
tehnologije i preobilnošću materijalnih dobara.
Nedavnim izborom Donalda Trumpa za predsednika, Sjedinjene
Države će izgleda ispuniti Huxleyjevo proročanstvo više od 500 godina prije
roka.
Američka javna kultura dugo je zazirala od prefinjenog
promišljanja, često nudeći neku vrstu narodnog lase-fer egalitarizma kao
preduslova nesputane kreativnosti i razuzdanog kapitalizma koji podržava. Sve
što je bilo kome potrebno kako bi napredovao jesu stomak i upornost.
To je svojevremeno bila privlačna perspektiva za zemlje
poput Sovjetskog Saveza koji je bio bliži svijetu iz antiutopijskog romana
1984. Georgea Orwella. Tamo gdje je vlada sve kulturno stvaralaštvo potisnula u
podzemlje, narodni duh i mašta kakve je Amerika, kako je izgledalo, oličavala,
izgledali su kao san.
Ali u svijetu poput Orwellovog, politički pritisak na kraju
gradi i uzburkava disidentski sistem koji ruši sistem, kao što je to 1991. bilo
u Sovjetskom Savezu. Kada su, međutim, ljudi rastrojeni besmislenom zabavom i
gomilom stvari, gube volju za otporom. Najzad, njima toliko nedostaju znanje i vještine
da takav život ne mogu da odbace čak i kada bi to željeli.
Drugim riječima, svijet kojem su se sovjetski građani mogli
nadati mogao bi predstavljati drugačiju vrstu zatvora – možda manje neprijatnu,
ali sa težom mogućnošću bjekstva. Upravo s tim se sada SAD suočavaju.
Američka kulturna industrija dugo je politici pozajmljivala
nijansu holivudskog nadrealizma. Političari su filmski likovi, od moralno
neiskvarenog nevinašca kojeg je Jimmy Stewart glumio u “Gospodin Smith ide
u Washington” (1939), do Orson Wellesa kao trampijanskog mogula u
“Građaninu Kaneu” (1941) i Roberta Redforda kao nepatvorenog krstaša
u “Kandidatu” (1972), da ne pominjem mnoge kaubojske i rendžerske
uloge Johna Waynea.
Izborom mladog, preplanulog John F. Kennedya 1960,
holivudska estetika se po prvi put preselila u Bijelu kuću. Te godine je Kennedy
prodro u domove Amerikanaca stojeći pokraj poznatijeg ali daleko manje
šarmantnog Richard Nixon. Više playboy nego kauboj, Kennedy je osvojio srca
Amerikanaca. Ali on nije bio avatar sirovosti: naprotiv, 1963. je objavio da
“neznanje i nepismenost … podstiču mane u našem društvenom i ekonomskom
sistemu”.
Sljedeći američki predsjednik kojeg su kamere voljele bio je
Ronald Reagan, pravi glumac koji je glumio pravog kauboja. Ali, kada govorimo o
otvorenosti i znanju, njegovi pogledi bili su suprotni Kennedyjevim. Zalažući
se za ekonomiju ponude bijeloj radničkoj klasi, ubijedio je milione da će
“manje vlade”, što je značilo kresanje federalnih programa, među
njima i obrazovanja – donijeti “jutro u Ameriku”.
Sa svojom dobro uvježbanom razgaljenošću, Reagan je stručno
igrao svoju ulogu predsjednika, ali uz presudni holivudski šmek. Njegova
Inicijativa strateške odbrane imala je za cilj da okonča strategiju nuklearnog
odvraćanja, poznatu kao “uzajamno osigurano uništenje”, zapravo je
dobila nadimak “Zvjezdani ratovi”. Reaganov dugotrajni status
republikanske ikone ima puno veze s njegovom sposobnošću da šarmom filmske zvijezde
razdijeli surovost kauboja, mada je svoju ulogu imala i sreća. Najzad, pobjedu
u Hladnom ratu suštinski je pomogao Mikhail Gorbachev, čiji su napori da
reformiše Sovjetski Savez ubrzali njegovu propast.
Uoči te pobjede, Amerika je udvostručila uloge prema kojima
drskost pobjeđuje znanje.
James Carville, strateg kampanje predsjednika Billa Clintona
(koji se i sam okoristio svojim južnjačkim kennedyjevskim šarmom), skovao je
izraz – “To je ekonomija, glupane” – toliko privlačan da se izgovara
i danas. A ipak je upravo američka ekonomija mnoge otupjela.
Do 2000. godine Amerikanci su bili spremni za Georgea W.
Busha. Vladalac i bilo ko u jednoj osobi, kombinovao je pedigre plave krvi s
istočne obale svog oca i jednostavnost Teksašanina, što ga je činilo savršenim
prelazom između Stewarta i Waynea. Ali Bush nije bio filmska zvijezda. Prije je
bio glumac u reklami, lovac na ratove.
Danas je zabava ušla u novu fazu, pa time i politika.
Nefiltrirana, trenutna i nemilosrdnija nego ikad, posebno u SAD, okupira veliki
broj ljudi preko reality televizija do ljetnih blockbustera i društvenih mreža.
Žeđ za detaljnim znanjem i složenom debatom je po svemu sudeći gotovo potpuno
istisnuta daleko moćnijom žeđi za mnijenjem, “likeovima i sljedbenicima.
Dolazi Trump. Sa svojim nasilničkim mitinzima i “prijedlozima
politika” u 140 karaktera u pola tri poslije ponoći bivša zvijezda
televizijskih realityja tačno zna kako da privuče bijesno stanovništvo koje se
bori da umjeri svoje uvrede. Sam Trump – za kojeg se govorkalo da se
usredsredio na pokretanje “Trump televizije” uoči izbora (koje je po
svoj prilici očekivao da će izgubiti) – svoju izbornu pobjedu je pripisao
društvenim medijima.
Neki Trumpovi birači tvrde da su bili vođeni “zdravim
razumom”, i da ih je privukla njegova poruka o “prosperitetu i
smanjivanju duga”, zajedno sa “snažnom vojskom i reformisanjem
migracije”. Ali kad bolje pogledate, otkrićete da ta poruka nije imala
sadržaj; u stvari, gotovo da je bila nepovezana.
Trumpove pristalice su zapravo glasale za zlog gazdu iz
“Šegrta”, ubjedljivog diktatora koji će otpustiti – ili deportovati –
bilo koga i bez razmišljanja. Glasali su za tipa za kojeg su vjerovali da će slijediti
Wayneovu drčnu mantru: “Ako sve nije crno i bijelo, ja kažem, zašto
dođavola?” A mnogi su glasali i za povratak u vrijeme kada su bijeli muškarci
bili kauboji i osvajači.
Izabravši Trumpa, koji je bijelog suprematistu imenovao za
svog glavnog savjetnika i stratega, Amerika bi mogla da zagazi u orvelijansku
teritoriju. To bi bilo poražavajuće, ali dobra vijest je da bi se, na kraju,
pokrenuo otpor koji bi uništio sistem. Ali čak i ako Trump ne krene s
neofašizmom, on bi mogao napraviti Ameriku koja radi za sve manje i manje
ljudi, dok birači, zauzeti “shareovanjem” fotografija mačaka i lažnih
vijesti na društvenim mrežama, postepeno gube svoju preostalu sposobnost da
naprave razliku između realnosti u kojoj žive i njene virtuelne sjenke.
/Autorka je profesorka međunarodnih odnosa i prodekanka Nove
škole i viša saradnica Instituta za svjetsku politiku/
(TBT, Project Syndicate)