Piše: Sinan Gokcen, thebosniatimes.ba
Turska će 31. marta 2024. izaći na birališta da glasa za lokalne administratore. Političke i društvene posljedice tih izbora, međutim, daleko prevazilaze izbor gradonačelnika. Vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) želi da pretvori državu u „ružičnjak bez trnja“ izbornim pobjedama širom zemlje, a posebno u Istanbulu, Ankari i drugim velikim gradovima. Za opozicione stranke, ovi izbori su posljednja prilika da se Erdoganovoj vlasti suzi manevarski prostor.
Pojedini komentatori smatraju da bi, u slučaju da Erdogan i njegove pristalice izađu kao pobjednici i na lokalu, ovo mogli biti posljednji „konkurentni“ izbori u zemlji. Istina, nijedni izbori u Turskoj, naročito u posljednje vrijeme, nisu održani u potpuno demokratskom i poštenom okruženju. Opozicija se takmiči ne samo sa svojim rivalima, već i sa represivnom vladom koja bezobzirno koristi sve državne resurse i ne oklijeva da sprovodi kampanje blaćenja lažnim video snimcima, dok kontrolira gotovo 95 odsto medija preko kojih utiče na percepciju i informiranje. U okruženju u kojem su ustavom zagarantirana prava na slobodu izražavanja, okupljanja, neslaganja i mirnih demonstracija gotovo potpuno suspendirana – osim za aktivnosti vladinih pristalica – ućutkane su i organizacije civilnog društva, dok su branitelji ljudskih prava suočeni sa stalnom prijetnjom administrativnim i pravnim uznemiravanjem.
Ako Erdogan i njegovi partneri na izborima 31. marta osvoje vlast u velikim gradovima, posebno u Istanbulu, i preuzmu kontrolu u čitavoj zemlji, to će shvatiti kao javnu podršku svim politikama koje su do sada sprovodili. Time će se još više učvrstiti mentalitet vlasti po ključu „opet sam dobio ovlaštenje, mogu da radim šta hoću“. Drugim riječima, uvećat će se blokada i opsada demokratije, vladavine zakona, pravde i ljudskih prava. Svima će biti dodatno otežan pristup pravnom lijeku za kršenje ljudskih prava. Pojačat će se pritisak na organizacije civilnog društva, posebno na branitelje ljudskih prava. Oblasti u kojima se može „udahnuti demokratija“, makar i malo, postat će još suženije.
Nije tajna: turska vlada je već počela sa pripremama za donošenje novog ustava poslije izbora. Prema izjavama vladajućih političara u raznim prilikama, kao i prema informacijama koje su procurjele u javnost, taj novi ustav donijet će nova ograničenja prava i sloboda. Ustavni sud, koji je pojedinim odlukama kontrirao stavu vlasti, takođe je često na meti vlade i njenih partnera. Devlet Bahcheli, lider ultradesničarske Partije nacionalističkog pokreta, glavnog partnera vladajućeg bloka, više puta je pozivao na raspuštanje Ustavnog suda. Na primjer, u govoru koji je održao 9. februara, Bahcheli je rekao: „Ustavni sud je sada pitanje nacionalne sigurnosti. Predsjednik i članovi suda postali su neprijatelji nedeljivog integriteta države sa zemljom i nacijom, kao i socijalnog mira i sigurnosti. Ovako više ne može, ovakva sudska struktura ne može i ne treba da postoji među višim pravosudnim organima u Turskoj. Ustavni sud, koji je svojim skandaloznim kršenjem prava uzdrmao domaći mir i spokojstvo i potvrdio da je centar za proizvodnju haosa, ponavljam, treba ili ugasiti ili restrukturirati od početka.“
Ustavni sud, poslednja linija odbrane u oblasti prava i sloboda, mogao bi poslije izbora biti suočen sa regulativom koja ograničava njegova ovlaštenja. Ukratko, Turska ne izlazi na obične lokalne izbore, već se kreće ka periodu bremenitom događajima koji mogu dovesti do ukidanja posljednjih oaza demokratije.
Indeks demokratije koji objavljuje Economist Intelligence Unit predstavlja rangiranje koje se često koristi u političkim naukama i međunarodnim odnosima, posebno u komparativnim analizama, i na njega se oslanjaju mnogi stručni i novinski tekstovi širom svijeta kako bi pružili informacije o demokratskom statusu pojedinih zemalja. Na Indeksu demokratije za 2023. Turska se nalazi na 102. mestu od 167 zemalja, kategorizirana kao „hibridni režim“, između demokratije i autoritarizma.
Hibridni sistemi su zemlje u kojima postoje izbori, ali su loše u oblastima kao što su prava i slobode, nezavisnost pravosuđa i mediji slobodni od represije. Na skali od 1 do 10, zemlje čiji su demokratski parametri ocenjeni između 4 i 6 smatraju se hibridnim režimima. A Turska je sa ocjenom 4,33 na samo „jedan klik“ od skliznuća u autoritarni režim. Jedino što stoji između promocije Turske u autoritarnu ligu jesu politička i društvena opozicija, presude Ustavnog suda i postojanje nezavisne štampe, mada sa ograničenim dometom.
Indeks demokratije se izvodi iz rezultata u slijedećim oblastima: izborni proces i pluralizam, funkcioniranje vlasti, politička participacija, politička kultura, prava i slobode. Očekivano, najnižu ocjenu Turska je dobila u oblasti prava i sloboda, i ona iznosi samo 2,06, koliko ima i Rusija. Da naglasimo: ocjena prava i sloboda u Turskoj je ista kao i ona u Rusiji, gdje je pod sumnjivim okolnostima preminuo zatvoreni disident Aleksej Navaljni.
Jedina oblast u kojoj se Turska približava evropskom rangu i premašuje svjetski prosjek jeste politička participacija. Skor u ovoj oblasti iznosi 6,11 dok je svjetski prosjek 5,34. Međutim, Turska je na dnu svijeta (kao i u pravima i slobodama) u izbornom procesu i pluralizmu sa 3,50. Svjetski prosjek u ovoj oblasti je 5,49.
Drugim riječima, izbori 31. marta će takođe biti odlučujući i u vezi s tim da li će Turska biti svrstana u kategoriju autoritarnih režima. Jer „nada u promenu vlasti putem izbora“, koja i dalje postoji u Turskoj uprkos svemu, spasava Tursku od kategorizacije kao potpuno autoritarne zemlje, makar samo za dlaku.
Turska ide ka izborima koji bi mogli oblikovati njene buduće decenije. Rezultati ovih izbora ili će odlučiti da li će Erdogan uspostaviti totalnu vladavinu, ili će demokratske oaze nastaviti da vrše utjecaj u produžecima, da upotrebim sportski izraz. Razlika između ove dvije situacije ogromna je u pogledu prava, sloboda, vladavine prava i nezavisnih medija.
Erdogan je naglasio značaj ovih izbora još u maju 2023.
Podsjetimo, Turska je 14. maja 2023. birala i predsjednika i poslanike. Rezultat je poznat: aktuelni predsjednik Recep Tayip Erdogan je na predsjedničkim izborima dobio 49,5 odsto glasova, dok je njegov rival Kemal Kiličdaroglu osvojio 44,9 odsto, pa se pobjednik birao u drugom krugu. Na izborima 28. maja, Erdogan je pobjedio Kiličdaroglua sa razlikom od 52,18% naprema 47,82%. Ova pobjeda je Erdoganu omogućila treći mandat na mjestu predsjednika Turske.
U pobjedničkom govoru svojim pristalicama u Istanbulu, nakon objave nezvaničnih rezultata, Erdogan je govorio o lokalnim izborima koji će se održati 31. marta 2024, a posebno o izborima u Istanbulu. Erdogan je tada rekao: „Očekuje nas 2024. Da li razumijete na šta mislim? Da li smo spremni da osvojimo Uskudar i Istanbul na lokalnim izborima 2024? Onda nećemo stati, radit ćemo vrijedno.“
U izvjesnom smislu, Erdogan je kampanju za lokalne izbore započeo u noći kada je ponovo izabran za predsjednika. To što se nije prepustio slavlju zbog nove izborne pobjede, već odmah počeo da govori o značaju pobjede na budućim lokalnim izborima, posebno u Istanbulu, bio je veoma važan pokazatelj predstojećeg perioda.
Poslije ove Erdoganove poruke, vladajuća stranka je ubrzano započela pripreme za lokalne izbore. Odredila je svoje kandidate i „pobjedničku strategiju“. U stvari, Erdoganova strategija je vrlo jasna: sve što je potrebno za pobjedu bit će urađeno, nema ograničenja! Iz onoga što se do sada radilo, razumije se da ova strategija počiva na slijedećim stubovima: podjeliti opoziciju, prijetiti biračima, koristiti adut „nacionalne sigurnosti“, zagađivati informativni prostor, ućutkati glasove koji se protive.
Zapravo, podjeliti opoziciju je najlakša tačka ovog plana. Opozicija je već rasparčana. Pojedine „opozicione“ stranke su već počele kampanju protiv drugih opozicionih partija s kojima su nedavno sklapale savez. Pravi primer je Dobra partija (İyi Parti). Ova stranka, koju predvodi istoričarka Meral Akshener, nastupala je zajedno sa glavnom opozicionom Republikanskom narodnom partijom (Cumhuriyet Halk Partisi, CHP) na izborima u maju 2023. Akshener je čak željela da predsjednički kandidat alijanse bude Ekrem Imamoglu, gradonačelnik Istanbula, ili Mansur Javash, gradonačelnik Ankare. Sada je Akshener odlučila da se takmiči i u Istanbulu i u Ankari sa svojim kandidatima umjesto da podrži Imamoglua i Javasha. Naročito u Istanbulu, to može dovesti do Imamogluovog poraza.
Još jedan adut na koji vladajuća stranka često igra jeste prijetnja. Funkcioneri i kandidati vladajuće stranke često govore biračima: ako izaberete opozicionog kandidata, oni će imati problema sa centralnom vlašću i vaš grad neće biti opslužen. Na primjer, obraćajući se biračima u crnomorskom gradu Orduu 16. februara, Erdogan je rekao: „Gradska općina bez nas, izvinjavam se, govorim iskreno, kako će oni osigurati gas? Ako smo mi tamo, bit će gasa. Ako nema nas, neće biti ni gasa.“
Ukratko, korištenjem javnih resursa, vlast za predstojeće izbore namješta „igru bez pravila“ i pokušava osigurati pobjedu u ovoj ionako nepravednoj trci.
Opozicija je, s druge strane, u rasulu. Stranke koje su prošlog maja nastupale zajedno, ne vode kampanju protiv vlasti, već jedna protiv druge. Usled internih sukoba, glavna opoziciona stranka, CHP, još uvek nije zaključila listu svojih kandidata.
Čini se da opozicija u cjelini, zasnivajući svoje strategije na partijskim interesima, ne shvata značaj ovih izbora za budućnost Turske, što ne uliva nadu biračkom tijelu. Opozicija ne razumije da će gubitnik na ovim izborima biti „nada u demokratiju“ i ne uspjeva da se ujedini protiv vlasti. S druge strane, ako opozicija bude uspješna na ovim izborima, otvorit će se kanal za obuzdavanje vlasti i bar ćemo se zadržati u kategoriji „hibrida“.
Da vidimo kakav će dan u Turskoj osvanuti 1. aprila: da li će to biti zemlja u kojoj je nada u demokratiju još živa, ili zemlja u kojoj je demokratija prvoaprilska šala?
(TBT)