Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Iskren da budem razočaran sam u Volodimira Zelenskog, kojeg sam bio doživio kao prototipa heroja za 21. stoljeće, nakon što je dao svoju bezuvjetnu podršku Izraelcima, odnosno krvoloku Benjaminu Netnyahuu da čini neviđena zvjerstva u Gazi. Naprosto, koliko god saosjećao sa Ukrajincima, ne mogu podržati njihov takav odnos prema stradanjima Palestinaca. Mišljenja sam da je bilo prirodnije da se Ukrajinci solidariziraju sa Palesticnima, i obrnuto, prema okupatorima njihovih zemalja – Izraelu i Rusiji, nego da daju ili uživaju podršku okupatora tuđih zemalja. Zar može biti razlike prema zločincima i ubicama, u ovom slučaju Vladimiru Putinu i Benjaminu Netanyahuu?! Ako je i ima onda je ona u tome da je Netanyahu bestijalniji krvnik čak i od Putina.
No, na drugu godišnjicu invazije Rusije na Ukrajinu pojavio se članak Jasmina Mujanovića, bosanskog političkog analitičara u dijaspori, koji sugerira da Bosna i Hercegovina može spasiti Ukrajinu od poraza u ratu sa nadmoćnijom Rusijom. On tvrdi da se u BiH, tačnije u Konjicu, proizvode granate koje nedostaju ukrajinskoj artiljeriji.
Prošle godine se tako pojavio tekst koji govori kako su Ukrajinci tražili goraždanske inženjere kako bi im na Dnjepru izgradili električne mini centrale, kakve su oni gradili na splavovima na Drini u vrijeme opsade Goražda. Taj tekst sam objavio na ovom portalu jer me je do suza ganuo nakon što su me obuzele emocije i nostalgija za tim epskim vremenima u kojima smo slovili kao možda najhrabrija nacija na svijetu, bar kod potlačenih naroda.
Kako se plima rata u Ukrajini okreće protiv Ukrajinca, tako svakim danom sve više mislim o herojima koji su nas predvodili u odbrani od agresije na našu domovinu. Jer Ukrajincima možda trebaju naši inženjeri, ili naše granate, ali neće pobjediti ukoliko ne budu imali herojski duh otpora kakav smo mi iskazali.
Onda me je genocid na Palesticnima, kao i svakog muslimana na svijetu, emotivno dotukao. Ali sam tek nakon pokolja u Gazi shvatio kroz šta su prošli Bosanski Muslimani tokom agresije, kad im je bila namjenjena ista sudbina – nestanak!
Zaista, kako smo opstali i kako smo se uspjeli odbraniti? Ko god kaže da smo opstali nekim Božijim čudom, ili zahvaljujući stranoj vojnoj intervenciji, ne samo da govori neistinu, već vrijeđa i omalovažava naše heroje. Zašto najveće vojne sile na zapadu ne mogu odbraniti Ukrajinu, a Palestince ionako nema ko da brani. Prema tome, Bosanski Muslimani su se odbranili sami! Ta odbrana je podrzumjevala herojsku podvige kako na ratištu jednako tako i na diplomatskom planu. Možda čak na ovom drugom planu je bila presudnija. Jer baš trenutno, dok Ukrajinci traže naše „spasonosne“ granate, uporedo svjetski analitičari traže trenutni mir, silom i odmah, i nametanje Daytonskog sporazuma Izraelcima i Palestincima. Zar ovo nije potvrda da su Bosanski Muslimani u svom ratu postigli maksimum? Malodušnici će odgovoriti da nije jer nismo ostvarili vojnu pobjedu nad agresorima, niti smo postigli pravedan mir. Ako sam i imao do sada razumjevanja za ovakve malodušne odgovore, nakon rata u Ukrajini i Gazi, više nemam. Ako sam se i čudio kad bih čuo koliko se muslimani, diljem svijeta kud sam hodio, dive hrabrosti Bosanskih Muslimana, više se ne čudim, jer nakon pokolja u Gazi razumijem zašto nam se dive.
I zapadnjaci bi se isto tako trebali diviti Bosanskim Muslimanima i poštovati ih mnogo više nakon ruske agresije na Ukrajinu. Na žalost, umjesto da nam se dive oni još uvijek iskazuju inkvizicijsku mržnju ili nas anatemiziraju kao muslimane. Sa time se tokom rata morao nositi ratni vođa Bosanskih Muslimana Alija Izetbegović. Uspjevao je kao musliman dostojanstveno hoditi hodinicima evropskih metropola koje su dobrano vonjale inkvizijskom mržnjom.
Dok je Harisu Silajdžiću, ratnom ministru vanjskih poslova, nakon jedne runde pregovora u Ženevi prišao Slobodan Milošević i upitao: “Kako si uspio pridobiti zapadne medije za sebe?“ Nakon što je ovaj odšutio odgovor, Milošević je dopunio svoje pitanje:“Na to jedino nemam odgovor!“
Silajdžić je svakako taj odgovor ispričao svojim ratnim političkim intimusima, pa i meni. Radi se, naravno, o pravom diplomatskom podvigu. Ko ne vjeruje nek baci letimičanpogled na zapadne medije dok traje genocid u Gazi i sve ćemu se samo kazati.
(TBT)
