Piše: Jan-Werner Muller, thebosniatimes.ba
Ovo je važna izborna godina za čitav svet: izbori su najavljeni u više od 50 zemalja, uključujući i neke od velikih, ali ne sasvim funkcionalnih demokratija, poput Indije, Indonezije i Sjedinjenih Država. Mnogi su zabrinuti da će društveni mediji, sada naoružani vještačkom inteligencijom, uticati na ishod ovih izbora na neželjen način.
Novinari strahuju da će tehnologija uništiti demokratiju otkako je Donald Trump pobjedio na predsjedničkim izborima 2016. godine. Istina je da društveni mediji mogu biti korisni autokratima. Populisti koriste društvene medije kao sredstvo neposrednog obraćanja glasačima, što im omogućuje da zanemare pravila ponašanja i ograničenja koja su im političke partije nametale u doba prije interneta. Takođe imaju koristi od efekta eho-komore koji pojačava utisak da svi odreda podržavaju populističkog lidera.
Ali društveni mediji sami po sebi nisu nužno populistički. Ako populisti ostvare dobre rezultate na dolazećim izborima, to se neće dogoditi zato što nismo imali na raspolaganju odgovarajuće alate i strategije da ih zaustavimo.
Za borbu protiv populizma potrebna je politička volja. Demokratije se moraju založiti ne samo za bolju organizaciju i regulaciju onlajn platformi, nego i za snaženje institucije za koju mnogi među nama vjeruju da je zastarjela: političke stranke sposobne da zauzda lidera koji ugrožava demokratiju.
Medijske revolucije su oduvijek izazivale moralnu paniku: govorilo se da je štamparska presa pokrenula vjerske ratove, da je radio proizveo Adolfa Hitlera, a televizija omogućila makartizam. Nijedna od tih tvrdnji, koje neki upućeni autori i danas ponavljaju, nije sasvim neosnovana. Ali u svakom od spomenutih slučajeva tehnološki determinizam je pogrešno tumačenje, baš kao i teza da širenje novih medija po sebi osnažuje iracionalne mase, uvijek spremne da budu zavedene riječima demagoga.
Pojava društvenih medija dočekana je s mnogo optimizma. U godinama za koje se danas čini da pripadaju nekoj drugoj historijskoj epohi, borci za demokratiju su prihvatili Twitter (sada X) i Facebook kao alatke koje će pokrenuti ustanke protiv autokrata širom svijeta. Kada se Arapsko proljeće pretvorilo u arapsku jesen, entuzijazam je splasnuo i ustupio mjesto pesimizmu. Panika je nastupila 2016, poslije dvostrukog šoka brexita i Trumpove pobjede. Liberalni komentatori su brzo otkrili glavnog krivca za pošast globalnog populizma: društvene mreže i njihov efekat eho-komore. U liberalnim krugovima su nekadašnji izrazi divljenja zamjenjeni podsmijavanjem i mnogi su se prepustili nostalgiji za navodno zlatnim vremenima kada su odgovorni novinari uspješno branili kapije javnog mnjenja. Nagla promjena mišljenja i idealiziranje prošlosti pokazuju da nismo razumjeli prirodu novih medija.
Ali danas znamo mnogo više nego 2016: mjehurovi filtriranog mišljenja – ili onlajn eho-komore kojima upravljaju algoritmi – svakako postoje, ali to nije toliko dominantna pojava kao što se obično misli; eho-komore nisu glavni uzrok polarizacije, mada doprinose širenju dezinformacija i propagande; život u stvarnom svijetu na mnogo načina je manje raznolik od našeg onlajn postojanja.
Društvene medije jedinstvenim čini nešto što može sličiti na uspostavljanje direktne komunikacije između političkih lidera i potencijalnih sljedbenika. To je naročito korisno populistima koji tvrde da su jedini predstavnici onoga što nazivaju „običnim ljudima“. To implicira da drugi pretendenti na vlast nisu predstavnici naroda i da su korumpirani, kako glasi uobičajena optužba. To takođe implicira da neki glasači zapravo ne pripadaju svijetu „običnih ljudi“. Sjetimo se Trumpovih optužbi da njegovi kritičari ne samo da zastupaju pogrešne stavove, nego se i ponašaju „neamerički“, ili – kao što je rekao na skupu povodom Dana veterana prošle godine – kao „štetočine“. Suština populizma nije u kritici elita. Ukazivanje na prestupe moćnika često je opravdano. Pravi cilj populista je isključivanje određenih grupa iz populacije „običnih ljudi“: drugih političara, na nivou partijske politike, ili čitavih grupa – često već ugroženih, poput muslimana u Indiji – na nivou građanske pripadnosti.
Takva naizgled direktna komunikacija dovodi do erozije političkih stranaka. Cilj populizma je poricanje i, konačno, eliminiranje pluralizma; funkcionalne stranke mogu se uspješno suprotstaviti i zauzdati svoje populističke političke preduzetnike. Neke zemlje čak i zakonom nalažu da političke partije moraju uspostaviti unutrašnju demokratsku strukturu. (Radikalno desničarska holandska populistička Partija slobode Geerta Wildersa, koja je osvojila najviše mjesta na izborima prošlog novembra, u tom slučaju ne bi mogla postojati jer je Wilders njen jedini oficijelni član.) Naravno, posao stranaka je da okupljaju političke istomišljenike. Ali pristalice iste partije često se ne slažu o tome kako zajednička uvjerenja treba pretočiti u partijske politike. Nije neobično što se unutar nekih stranaka formira legitimna opozicija partijskom vođstvu. Taj mehanizam je presudno važan kada treba kontrolirati postupanje vođstva. Nije slučajnost to što populisti poput indijskog premijera Narendre Modija ili mađarskog premijera Viktora Orbana upravljaju svojim strankama na izrazito autokratski način.
Da ne bude zabune, privid direktne komunikacije koji stvaraju društveni mediji samo je privid. Komunikacija je na kraju ipak posredovana, društvenim medijima. Ali obećanje nefiltrirane komunikacije – koliko god pogrešno usmjereno – nudi doživljaj autentičnosti i povezanosti koji je u prošlosti bio rezervisan samo za posebne prilike kao što su partijski skupovi i javni mitinzi. Tu vrstu odnosa politikološkinja Nadia Urbinati opisuje paradoksalnom frazom – „neposredovana reprezentacija“: građani imaju utisak da su svi posrednici koji su nekada stajali između njih i njihovih političkih predstavnika jednostavno nestali.
U prošlosti su procesi kojima se ljudi pokreću da izađu na birališta bili drugačiji. Kao što politikolog Paul D. Kenny objašnjava u knjizi Zašto populizam?, u eri pre društvenih medija za mobilizaciju se koristio klijentelizam ili dobro organizirana (visoko birokratizirana) partijska struktura. U zamjenu za glasove, stranke i kandidati su sledbenicima nudili materijalnu korist ili birokratske usluge. To dosta košta, a troškovi rastu kada se politička konkurencija zaoštri ili se u utakmicu uključi više moćnih trgovaca utjecajem. Birokratizirane stranke su takođe skupe. Stranački kadrovi se moraju plaćati, i pored toga što stranka može računati na volonterski rad idealista koji vikende provode djeleći letke ili kucajući na vrata potencijalnih glasača.
Kenny konstatira da društveni mediji smanjuju troškove mobilizacije, posebno kada su u pitanju slavni kandidati kao što je Trump, oni koji mogu iskoristiti kredite stečene u svetu pop kulture. U staro vreme, kada su dominirali štampa i televizija, stranački stratezi su sami i uz velike troškove morali da razvijaju propagandne povratne sprege; danas to za njih besplatno rade kompanije kojima je primarni cilj maksimizacija angažmana radi uvećanja profita.
Kao i u slučaju influensera, onlajn prisustvo političara j kontinuiran angažman, tako da mobilizacija nije sasvim besplatna. Moguće je da je Trump sam pisao svoje tvitove, sa svim pravopisnim i ostalim greškama, ali većina političara za to mora angažirati profesionalne timove. Društveni mediji su vjerovatno najkorisniji onim političarima koji stranku već tretiraju kao instrument za marketing sopstvene ličnosti umesto za razvoj političkog programa. Uzmimo kao primer bivšeg italijanskog premijera Silvija Berlusconija, čiji su stručnjaci za odnose s javnošću 90-ih godina dobili zadatak da kreiraju stranku Forza Italia, organiziranu kao spoj kluba nogometnih navijača i poslovne kompanije. Nije neočekivano što se pred posljednje italijanske izbore 2022. godine Berlusconi pojavio i na TikTok-u (mada je mlađa populacija kojoj je pokušao da se obrati njegove nastupe ocjenila kao „blamantne“ – kako bi rekli mladi).
Najuspešniji političari koriste oba oblika podrške. Na primer, Modi i njegov kult ličnosti izrasli su iz birokratizirane partije s masovnim članstvom koja mu je omogućila da koristi besplatan rad partijskih piona. Veliki broj sljedbenika stekao je i na internetu, gdje se predstavljao kao slavna ličnost koja nadrasta okvire stranačke politike.
Nakon što uspostave privid direktne komunikacije, populističkim liderima je mnogo lakše da diskreditira tradicionalne posrednike poput profesionalnih novinara, tvrdnjama da ovi pogrešno i zlonamjerno prikazuju poruke političara. Tako se sužava prostor za pluralističku debatu i postavljanje nezgodnih novinarskih pitanja. Modi i Orban već godinama nisu održali propisnu konferenciju za štampu; Trump i izraelski premijer Benjamin Netanjahu odbili su učestvovati u predizbornim debatama. Trumpovo odbijanje da podjeli podijum s novim republikanskim kandidatima može izgledati kao rizičan potez. Kandidat Ron DeSantis je rekao da se to može tumačiti kao strah vodećeg kandidata od susreta s ostatkom čopora; Trump tako gubi i priliku da još jednom demonstrira upečatljive vještine nekorektne komunikacije. Ali Trump se samo drži uobičajenog autokratskog scenarija: želi da pokaže da kao jedinstveno otjelovljenje narodne volje stoji iznad svih tekućih sukoba. Zašto bi se spuštao na nivo konkurenata kada je glasačima već objasnio da su svi oni korumpirani ili bar ne govore ono što misle?
Filtrirani mjehurovi društvenih medija pomažu populistima da prodaju osnovni proizvod: ideju o homogenom narodu ujedinjenom iza populističkog vođe. Algoritmi osmišljeni da uvećaju angažman podsticanjem komunikacije s istomišljenicima pojačavaju tu dinamiku. Platforme često predlažu korisnicima šta slijedeće da pogledaju ili na šta da kliknu. Na primjer, ako ste pretraživali Orbana na X-u, platforma će vam ponuditi izbor ekstremno desničarskih sadržaja. Poslije nedavne posjete Orbanovom nalogu, X mi je ponudio tvitove ruskog ministarstva spoljnih poslova i američkog predsjedničkog kandidata i teoretičara zavjere Roberta F. Kennedyja.
Naravno, onlajn mjehurovi ne nastaju u vakuumu. Mnogo ljudi u Sjedinjenim Državama već živi u mjehuru radikalnih desničara i odbija da prati čak i medije desnog centra kao što je Wall Street Journal. Taj mjehur nisu proizveli Facebook i X. Kao što je pokazala studija istraživača s Harvarda iz 2018, njegove konture oblikovane su velikim uspjesima desničarskih kablovskih kanala i radio programa 90-ih godina. Društveni mediji su uključeni u već postojeću infrastrukturu. Kad bi društveni mediji sami od sebe proizvodili svijet kojim vladaju teorije zavjere i mržnja, rezultat bi u svim zemljama bio isti – a to nije slučaj.
Demokratije moraju preispitati kako se ovim platformama upravlja i spriječiti populiste da ih zloupotrebljavaju na sopstvenu korist. Jedan od problema s društvenim medijima u sadašnjem obliku jeste to što previše moći daju veoma malom broju ljudi. Moć platformi da kontroliraju načine povezivanja s drugim ljudima na mreži je ogromna – i izvan kontrole. Sociolog Michael Seemann zaključuje da ta moć proističe iz mogućnosti pružanja ili uskraćivanja pristupa, bilo direktnom zabranom ili zlostavljanjem od strane onlajn trolova.
Kao što pokazuju promjene koje su uslijedile kada je Elon Musk preuzeo Twitter, ljudi koji kontroliraju platforme i mašineriju koja ih pokreće mogu manipulirati diskursom u onlajn svijetu. Otkako je postao vlasnik Twittera 2022, Musk je samovoljno suspendirao novinare, ublažio pravila za moderiranje sadržaja i smanjio broj zaposlenih koji na tome rade. Otkako je dozvolio povratak belih supremacista i drugih korisnika koji koriste govor mržnje, manjine kao što su transrodne osobe manje su zaštićene.
U ne sasvim funkcionalnim demokratijama, hiroviti oligarsi kao što je Elon Musk praktično sami upravljaju društvenim platformama. Države na putu autokratije uspješno vrše pritisak i primoravaju platforme da rade u skladu s njihovim interesima, kao što je učinila Indija kada je primorala Twitter da blokira određene političare i aktiviste, čak i BBC. U otvorenim autokratijama, državna uprava usavršava ono što je Margaret Roberts nazvala „ometanjem i preplavljivanjem“. Umjesto da se oslanjaju samo na strah izazvan represijom, kao tradicionalne diktature, današnje autokratije „preplavljuju“ internet informacijama kojima se odvlači pažnja javnosti i koriste tehničke poteškoće („ometanje“) da građanima otežaju pristup određenim sadržajima. Takvi režimi znaju da otvoreno cenzuriranje privlači pažnju na predmet cenzure; oni vještiji će neželjeni sadržaj jednostavno učiniti nevidljivim. Takve tehnike su sveprisutne u Kini, pored tehnologija nadzora. Ambiciozni autokrati, poput desničarskih populista koji se u demokratiji bore za vlast, svakako će pokušati isto.
Da ne bude zabune, ne možemo zabraniti populistima da na internetu grade sopstvena alternativna javna mnjenja, isto kao što ne možemo – i ne bi trebalo – da sprječavamo stranke da okupljaju istomišljenike. Sloboda okupljanja i udruživanja znači da istomišljenici imaju puno pravo da se udružuju s ljudima sličnih stavova. Svakako ne bismo željeli da vlasti počnu zatvarati sigurne prostore grupa koje rade na osnaživanju manjina zato što ti prostori nisu dovoljno inkluzivni. Predlozi za borbu protiv homogenosti u onlajn svijetu prezentovanjem drugačijih stanovišta su dobronamjerni, ali nepraktični. Pravnik Cass Sunstein, na primjer, predlaže uvođenje dugmeta za „drugačiji izbor“ sa slijedećom ponudom: „Pošto ste se uputili u feministička stanovišta, zašto sada ne biste pogledali šta kažu antifeministi?“
Nijansiraniji pogled na politički život u onlajn svijetu ne znači da su demokratije dužne da toleriraju ljude koji siju mržnju. Organizacija platforme je veoma važna. Kao što je pokazala politikološkinja Jennifer Forestal, u konverzacijama na Redditu ima više raznolikosti nego u Facebook grupama. Reddit omogućuje formiranje zajednica, ali granice između grupa ostaju propusne; takođe omogućuje moderatorima i korisnicima da sprovode pravila dogovorena na nivou onlajn zajednice.
Moderiranje sadržaja treba da bude obavezno, kao što je slučaj u Njemačkoj, a ne samo luksuzna dodatna opcija koju vlasnik platforme može odobriti ili uskratiti kad god poželi. Moderiranje se može i zloupotrebljavati, ali to važi za svaki pokušaj kontrole moći medija. (Zakone o kleveti mogu koristiti – i koriste ih – nedemokratski akteri, ali to ne znači da ih treba ukinuti.) Da bi se spriječile zloupotrebe, moderiranje sadržaja mora biti transparentno i podvrgnuto odgovarajućem nadzoru; „crne kutije“ u koje su zatvoreni algoritmi moraju se otvoriti, makar za eksperte koji će onda kreatorima politika pomoći da shvate kako društveni mediji funkcioniraju. Takav prijedlog možda zvuči kao nedostižan san. Ali upravo to je Evropska unija imala na umu kada je nedavno usvojila Zakon o digitalnim uslugama i Zakon o digitalnim tržištima, zbog kojih Facebook sada ne može lansirati sopstveni klon Twittera (Threads) u EU jer krši propise o privatnosti.
Zakonodavstvo i obrazovanje su važne alatke demokratije. Poslovni model društvenih medija koji teži uvećanju angažmana nuđenjem sve ekstremnijih sadržaja nije nedodirljiv i može se politički regulirati. Demokratije takođe moraju mnogo više ulagati u medijsko opismenjavanje – što mnogi lideri načelno prihvataju, ali takve inicijative obično nemaju uspeha, kao što je bio slučaj i s građanskim vaspitanjem – zato što su „ozbiljni“ predmeti kao što je matematika mnogo važniji sa stanovišta globalne ekonomske konkurencije. Konačno, važno je da demokratije ne tretiraju društvene medije izolirano. Ako mogu da doprinosu razvoju zdravije medijske sredine, uključujući oživljavanje lokalnog novinarstva i regulaciju političkih stranaka, populisti će imati manje izgleda za uspjeh.
(TBT, Foreign Policy)
