Kada ize rešetaka završi predsjednik državnog suda Ranko Debevc i donedavni direktor OSA-e Mehmedagić Osmica, onda to nije ogromna dežavna i pravosudna blamaža i mega afera, već dokaz da je država, a i svi mi, u velikim problemima zbog državne mafije. Kome su i kako katil ferman i svilen gajtan slali Debevc, predsjednik Suda BiH i direktor OSA-e Osmanagić tek će se razotkriti.
HAMLET IZ MRDUŠE DONJE
Teatar apsurda Tužilaštva BiH već se gotovo šest godina reprizira u sarajevskom Švrakinom selu… Aman, tužilac Vladimir Simović je poput Hamleta iz Mrduše Donje, ali o tome nešto kasnije!
Zato, Bože spasi nas od sudija poput Branka Perića koji svilen gajtan zateže po inspirativnom nahođenju, a ne po težini dokaza i snazi paragrafa. A kad nema gdje on izdvoji svoje mišljenje. On zna ko odlazi u hotelske vikend švaleracije! Briše video nadzore. Napada novinare. Drži slovo tužiocu. Savjetuje porodicu Memić da, zamislite, ne odustaju od pravde jer se suosjeća s njima… Ali za njih sudija Perić nema pravdu, već indirektno brani Dalidu Burzić i najavljuje nastavak svog sudačkog šoua u aferi „Respiratori“. A časni sudija Perić, po našim izvorima član i masonske lože BiH, neka samo odgovori šta je radio u ratu i koga je oslobađao kao ratni tužilac u Tesliću?!
Ali, bar za sada, sve nije stigla ovakva “zločudna kob“. „Fortuna“ je bila na njihovoj strani?! Nesvakidašnji skandal desio se 2011. godine. Tužilaštvo KS-a je u junu te godine utvrdilo da nedostaje 40 originalnih dokumenata, između ostalog i onih koji se tiču bivše Carinske uprave Federacije BiH (FBiH), Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, kao i zapisnika o saslušanju optuženih i svjedoka. Dio dokumenata se nalazio samo u kopijama koje sudovi u BiH ne priznaju kao dokaz. A prvi ljudi ovih pravosudnih institucija odbili dati preciznu informaciju o konačnom broju i vrsti izgubljenih dokumenata.
Nives Kanevčev, glavna tužiteljica KS-a tvrdila je da je dobila “vruć krompir” i da nedostaju “ključni dokazi”. Njen kolega, glavni državni tužilac, Milorad Barašin, objašnjavao je da nije riječ o važnim dokumentima, već o, navodno, neka tri dokumenta iz carine koje je lako ponovo naći, “ako neko želi da ih pronađe.” Ali, istine radi, nikada nisu pronađeni?! Većina originalnih dokumenata, za koje je Tužilaštvo KS-a u junu utvrdilo da nedostaju, korišteni su pred Sudom BiH koji je u novembru 2006. godine nepravomoćno osudio Dragana Čovića na pet godina zatvora, jer je kao ministar finansija FBiH zloupotrijebio svoj položaj i omogućio firmama porodice Lijanović iz Širokog Brijega da izbjegnu plaćanje više od 1,8 miliona KM carinske takse.
Dopisi su pokazali da su dokazi najmanje devet puta transportovani između tri pravosudne institucije, u periodu od marta 2009. do februara 2011. godine. Kutije, registratori i fascikle su uglavnom prebacivane bez pratećih lista dokaza koji se u njima nalaze, pa je zbog toga, kažu zvaničnici iz tužilaštava, teško utvrditi ko je odgovoran za nestanak dokumenata. Tužilaštvo BiH je predmet Čović-Lijanovići proslijedilo Tužilaštvu KS-a 24. marta 2009. godine, devet mjeseci nakon što se Sud BiH proglasio nenadležnim. Uz predmet su dostavljene neovjerene kopije dokumenata korištenih na suđenju, dok su originali tada još uvijek bili u Sudu BiH.
Nestanak originalnih dokumenta je ranije u ovom slučaju oslobodio Čovića dijela optužbe, kada je original jednog od dva važna dokaza optužbe nestao iz arhiva institucije kojom je on svojevremeno rukovodio. Suđenje za organizovani kriminal, zloupotrebu položaja, uzimanje i davanje mita te utaju 38,7 miliona KM uvozne takse je počelo 10. marta 2005. godine kada je Sud BiH potvrdio optužnice protiv sedam osoba. Osim Čovića, za različita krivična djela bili su optuženi Jozo, Jerko, Mladen i Slavo Ivanković-Lijanović, vlasnici Mesne industrije Lijanović iz Širokog Brijega, Mato Tadić, tadašnji predsjednik Ustavnog suda BiH i advokat Zdravko Lučić.
Tokom suđenja je utvrđeno da su u junu 2001. godine dvije firme porodice Ivanković-Lijanović od Carinske uprave FBiH zatražile oslobađanje od plaćanja prelevmana – posebne takse na uvoz mesa. Zahtjev je 23. juna proslijeđen Čoviću, tadašnjem ministru finansija FBiH, u čijoj nadležnosti je bila carina. Istog dana, iz ministarstva su vraćena dva dokumenta sa faksimilom (pečatom) Čovićevog potpisa, u kojima je izneseno mišljenje da Lijanovići ne trebaju plaćati prelevmane.
Tokom suđenja je utvrđeno da je Čović slijedeće dvije godine ignorisao upozorenja o nezakonitosti takvog aranžmana koja su mu uputili Mirsad Kurtović, tadašnji ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH i Fuad Kasumović, tadašnji zamjenik direktora Carinske uprave FBiH. Prema optužnici, na ovaj način su firme Lijanovića izbjegle plaćanje 38,7 miliona KM uvozne takse.
Čović je 2002. godine izabran za člana Predsjedništva BiH, a Carinska uprava FBiH je naknadno pokušala naplatiti taksu. Lijanovići pokreću upravni spor u kojem je Vrhovni sud FBiH presudio da moraju platiti carinski dug. Međutim, Ustavni sud BiH je ukinuo niz presuda, usvajajući apelacije Lijanovića za manje od dva mjeseca, iako postupci pred ovim sudom obično traju između godine i godine i po.
Zajedno sa Čovićem i braćom Ivanković-Lijanović i predsjednik Ustavnog suda, Mato Tadić je optužen za zloupotrebu položaja, primanje mita i učešće u organizovanoj kriminalnoj grupi,. Međutim, optužbe nisu dokazane, pa su Tadić i Lijanovići oslobođeni, a uz njih i advokat Lučić, za kojeg je tužilaštvo tvrdilo da je posredovao u davanju mita. Čović je osuđen na temelju jednog od dva dokumenta, na osnovu kojeg su Lijanovići izbjegli platiti 1,8 miliona KM. Drugi dokument, gotovo iste sadržane, na osnovu kojeg je izbjegnuto plaćanje dodatnih 36,9 miliona KM takse, Sud BiH nije ni razmatrao, jer u Ministarstvu finansija FBiH nije nađen njegov original, već samo fotokopija.
Međutim, nakon provedenog žalbenog postupka, Sud BiH se u junu 2008. godine proglasio nenadležnim, a predmet je ustupljen Tužilaštvu KS-a. Suđenje nikada nije nastavljeno, niti je podignuta nova optužnica.
Nestanak originalnih dokumenata iz arhiva državnih institucija je u još najmanje dva procesa doprinio da sudovi visokopozicionirane političare oslobode optužbi za zloupotrebu položaja. Upravo zbog nepostojanja originala ili ovjerene fotokopije dokumenta na kojem se optužnica temeljila, Kantonalni sud u Sarajevu je oslobodio Edhema Bičakčića i Nedžada Brankovića, bivše premijere Vlade FBiH, optužene za zloupotrebu službenog položaja, objašnjavala je Dalida Burzić, tadašnja sudijinica ovog suda, a radilo se o kupovini stana Brankoviću.
Milorad Dodik je također bio optužen za zloupotrebu položaja premijera Republike Srpske (RS), nezakonito isplaćujući budžetski novac i kupujući stanove ministrima, članovima skupštine i drugim osobama. Uz Dodika je bio optužen i Novak Kondić, bivši ministar finansija RS-a, a obojica su u oktobru 2005. godine oslobođeni zbog nedostatka originalne dokumentacije iz Arhiva Vlade RS-a. Banjalučki Osnovni sud je zaključio da tvrdnje optužbe ne može prihvatiti, jer je Arhiv Vlade RS-a bio neuredan, a relevantna dokumentacija je nedostajala ili je bila u neovjerenim fotokopijama, stoji u presudi koju je u maju 2006. godine potvrdio i Okružni sud u Banjoj Luci. Kada je o Dodiku riječ nestanak originalnih dokumenata desio se i u Pavlovića banci povezanih oko podizanja kredita za kupovinu vile u Beogradu. Ova afera još nije okončana, jer bh. pravosudni organi čekaju dokumentaciju iz Beograda o načinu kupovine ove vile.
Iako golgota porodica Memić i Dragičević traje već gotovo deceniju procesi oko ubistva Dženana Memića i Davida Dragičevića daleko su još od izricanja presuda. Nakon velike upornosti ovih porodica pandorina kutija je otvorena iz koje je iskočila državna mafija koja je pokušala zataškati ova ubistva. Od našeg izvora bliskog Sudu BiH doznajemo da će se po svemu sudeći na meti pravosuđa naći Dalida Burzić, Sabina Sarajlija, Asim Sarajlić, Fikret Prevljak, Ševal Kovačević…, ali još treba pričekati šta će konkretno uraditi državni tužilac i koga će konkretno eventualno optužiti za prikrivanje, pomaganje i zataškavanje ubistva Memića.
Njegov pravosudni pajtaš tužilac Vladimir Simović već godinama ima crni šou, takođe, u državnom sudu BiH. Uporno trenira živce optuženima i njihovim porodicama igrajući se njihovim sudbinama kao vojskovođa s olovnim vojnicima?!! Više nema dilema kako funkcioniše bh. pavosuđe. Tužilac Simović se izletio priznavši, još poodavno, da radi po politićkim nalozima, kazavši da je optužnicu za slučaj Čemerno podigao po nalogu Narodne skupštine RS (NSRS). Odnosno, na osnovu osebujnih izjava pisanih uglavnom u bijeljinskoj policiji?!
Interesantno, u ovoj višegodišnjoj pravosudnoj farsi prodefilirali su mnogi svjedoci i svašta posvjedočili. Pa čuak tvrdili da su prepoznavali ubijene na Čemernom prekrivene dekama po bijelim vunenim čarapama. Drugi su, kao svjedoci optužnice, tvrdili da nisu rekli ono što je u izjavi napisala bijeljinska policija i istražioci SIPA-e. Da im nije nuđeno čitanje zjave, već samo da je potpišu… A onda se tužilac Simović, s neposlušnim svojim svjedocima, ubjeđivao, svađao i na kraju ulagao prigovor na izjavu svjedoka koje je doveo u sudnicu. I tako u nedogled s apsurdima. Ali niko ne poteže krunski argument i pitanje: Kako je sud prihvatio, u ovako osjetljivom procesu, falš izjave a da se od istrage i tužilaštva nije tražio zakonski, ako ne video, onda bar audio snimk izjava.
Teatar apurda Tužilaštva BiH nastavio se i minulog četvrtka u sarajevskom Švrakinom selu jer je tužilac Simović predložio da se ključni svjedoci, poslije petogodišnje istrage, saslušaju uspostavljanjem video link veze s Beogradom Njemačkom i SAD. Na ovo je reagovao advokat Ifet Feraget koji je problematizirao ovu najavu tužioca da će neke svjedoke koji se nalaze izvan BiH saslušati putem video linka, navodeći da se radi o svjedocima Momiru Šikuljaku, Veliboru Blagojeviću, Samojku Koponji i još nekima, koji se nalaze u Srbiji, Njemačkoj, SAD i drugim zemljama. Feraget tvrdi da se protiv komandanata VSR Šikuljaka i Blagojevića vodi istraga u vezi ratnih zločina, te je pitao zašto svjedoci ne mogu pristupiti sudu, na šta je tužilac Simović odgovorio da se protiv njih ne vodi istraga. Ova tvrdnja tužioca Simovića je posebno interesantna ako se zna da je još na početku suđenja obećao da je on lično pokrenuo istragu protiv ovih svjedoka Tužilaštva za koje je odbrana tvrdila da su učestvovali u činjenju ratnog zločina nad Bošnjacima. Postavlja se pitanje da li tužilac Simović obmanjuje Sudsko vijeće i javnost da je pokrenuo istragu o komandantima sa Čemerna koji su u to vrijeme komandovali jedinicom smještenom na Čemernu i artiljerijom koja je sa tog položaja granatirala Brezu, Visoko, Kakanj i druga okolna naselja. Također je upitno i to je li tužitelj iskrene od samog početka suđenja u „slučaju Čemerno“, obzirom da je podigao optužnicu protiv onih koji su djelovanjem artiljerije sa Čemerna bili prisiljeni na iznuđeni napad, a ne i protiv onih koji su granatama ubijali civile i rušili objekte u navedenim mjestima.
– Obzirom da su komandanti na Čemernu bili, komadant pješadije bio Momir Šikuljak, koamdant Velibor Blagojević, sasvim je jasno da se protiv tih komadanata vodi istraga zbog neselektivnog granatiranja civilnih ciljeva rubnih dijelova Sarajeva, Breze i Ilijaša. Međutim danas je tužilac rekao da se protiv ta dva lica ne vodi istraga što je frapantno – kazao je Feraget. – Postavlja se pitanje u odnosu na koga se onda može uopće voditi istraga ako se ne vodi protiv lica koja su vatreni položaj artiljerije smjestila u jedno civilno naselje, gdje mu sasvim sigurno nije mjesto.
To isto važi i za ostale svjedoke koji se nalaze u inostranstvu. Zakon o krivičnom postupku vrlo jasno propisao u kojim slučajevima se svjedoci moraju neposredno saslušati i kad se može napraviti iznimka putem video linka. To je samo neka krajnja mogućnost. Svjedoci koji su u inostranstvu, a pogotovo oni koji redovno dolaze u BiH ili ako ne dolaze, a imaju mogućnost da dođu oni se moraju saslušati pred sudom jer su to po nama ključni svjedoci u ovome procesu – kazao je Ifet Feraget.
ČEMERNA PRAVDA
Po nekim nagovještajima, sve se glasnije govori da u Sudu BiH slijedi velika
Blamaža Tužilaštva BiH i tužioca Simovića. Naime, mnogi se pitaju šta će se desiti ako se ispostavi istinitim tvrdnja da su dva dana prije akcije pripadnika TO BiH na Čemerno stigla dva autobusa vojnika u crnim uniformama koji su za samo nekoliko minuta likvidirali 24 osobe i nestali kao što su se iznenadno i pojavili?!!
Nakon svega, nemoguće se ne zapitati šta radi glavni tužilac Tužilaštva BiH, disciplinski organi tužilaštva, pa i VSTV?! Zar niko ne prati rad tužilaca, jer je Simovićevo dokazivanje navoda optužnice sramota za bh. pravosuđe. Zar je tata Simović toliko jak da njegovom smušenom i nesposobnom sinu Vladimiru niko ništa ne smije. A iz pouzdanih izvora saznali smo da su pojedini članovi VSTV-a posredstvom internih linkova prate ovaj proces iz jednog sarajevskog restorana. Ako je tako, onda Vladimir Simović nije po zanimanju tužilac, već sin!
Tužilaštvo Suda BiH užurbano je radilo na podizanju optužnica za ratne zločine protiv pripadnika Armije BiH i MUP-a R BiH. Tako su u tom periodu optužnice podignute ili se već vodio postupak pred sudom protiv: Nasera Orića, Atifa Dudakovića, Dragana Vikića, Ramiza Drekovića, Kerima Lučavevića, Jusufa Pušine, dvanaestorice u slučaju „Čemerno“, šestorke iz Gacka, osmorice iz Lukavca, te posljednje u nizu komandanta Višegradske brigade s još šest pripadnika ARBiH i brojnih drugih, uglavnom sa famoznog spiska od blizu 3500 imena koji je sačinio Dokumentacioni centar za istraživanje ratnih zločina RS (DCRS). Ovaj spisak navedeni centar je, osim Tužilaštvu BiH i Haškom tribunalu, uputio i Tužilaštvu Srbije. Postavlja se ozbiljno pitanje zašto i srbijanskom tužilaštvu ako ova zemlja decenijama negira ikakvu umiješanost u rat u BiH. I zašto je u optužnice i sudske procese za ratne zločine sve više umiješana beogradska BIA, koja prekoinspektora u Odjeljenju za ratne zločine Uprave za borbu protiv terorizma i ekstremizma, MUP-a RS u Banjaluci, Sime Tuševljaka i pojedinim SNSD-ovim kadrovima u Tužilaštvu BiH iniciraju i provode ove optužnice??? A nigdje se ne pominje da je kolona u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici, po presudi haškog tribunala bila legitimni vojni cilj, te da je Tribunal u Hagu pravosnažno oslobodio svake krivnje Nasera Orića.
Među Posljednjim u nizu je optužnica za pet pripadnika Armije BiH iz Podrinja, među kojima je ibivši komesar MUP-a KS i bivši direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH Himzo Selimović. I njima se, kao i optuženima iz Lukavca i Gacka na teret stavlja „da su postupali suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava … i to prilikom sprovođenja ratnih zarobljenika VRS-a od mjesta Strmica do Brodara, općina Višegrad…“
U slučaju „Čemerno“ Tužilac Vladimir Simović je u prvobitnoj optužnici „zaboravio“ pomenuti 4 haubice na Čemernu koje su od strane TO BiH napadnute kao legitiman vojni cilj a ne Čemerno kao civilno naselje. No, ovakve optužnice su manjkave i na klimavim nogama, i teško je povjerovati da će svako pošteno, nezavisno i nekorumpirano Sudsko Vijeće donijeti osuđujuću presudu.
Ovo tim prije jer se tužilac Simović izletio priznavši da radi po politićkim nalozima, kazavši da je optužnicu za slučaj Čemerno podigao po nalogu Narodne skupštine sjeveroistočne Bosne i Hercegovine (NSRS). Odnosno, na osnovu osebujnih izjava pisanih u bijeljinskoj policiji?!
Toga su, izgleda, svjesni i visoki ratni oficiri VRS, koji su se ne tako davno sastali u Lukavici kako bi sagledali kakve posljedice po njih mogu imati navedene optužnice. Znajući da u ovim slučajevima nije bilo elemenata za podizanje optužnica i da je zbog skupljanja političkih poena, politika kroz Skupštinu RS-a donijela odluku da ovim optužnicama spusti ljestvicu odgovornosti ispod svih nivoa, što može „drugoj strani“ olakšati podizanja optužnica protiv pripadnika a pogotovo oficira i generala VRS-a. Čak su se otvoreno počeli protiviti podizanju optužnica protiv pripadnika Armije RBiH gdje znaju da nema elemenata.Upravo u slučaju Čemerno ima elemenata odgovornosti onih koji su dovezli haubice 122 mm D30 u taj reon, a pogotovo onih koji su naređivali da se dejstvuje po civilnim ciljevima od čijeg je dejstva prva poginula pripadnica srpskog naroda, a da za to još niko nije odgovarao.
Na ovom sastanku su prisustvovali: ratni predsjednik Opštine Ilijaš, Ratko Adžić, Tihomir Glavaš iz Hadžića, Vladimir Radojčić,komadant Ilidžanske brigade, Miladin Trifunović, komandant Vogošćanske brigade, Desimir Šarenac, operativac SR Korpusa i drugi oficiri VRS-a.
Ova grupa se složila da u navedenim optužnicama protiv pripadnika TO BiH, odnosno Armije R BiH, po svim pravnim tumačenjima, nije bilo elemenata za podizanje optužnica. Ne bez razloga, jer su svjesni da ovakve optužnice mogu lako biti podignute i protiv njih, pogotovo ako se zna da oni imaju puno više razloga da budu procesuirani. Primjerice, toga se boji Ratko Adžić koji je kao predsjednik Srpske opštine Ilijaš odgovoran za zločine u Luci, Kadarićima, Lješevu, Bioči.. Ili Miladin Trifunović, komandant Vogosćanske brigade u čijoj zoni odgovornosti su bila tri logora smrti (Bunker i Planjina kuća u Semizovcu, te pansion „Kod Sonje“), kao i Tihovići gdje je počinjen masakr nad stanovnicima ovog sela.
Zanimljivo je da je jedan od učesnika ovog skupa na kraju rekao:
-Ako naši bez dovoljno argumenata budu protiv pripadnika muslimanske vojske ovako insistirali na podizanju optužnica, nas će pola završiti sa sličnim optužnicama.
Nakon svega, pitanje je koliko će efekta imati hajka smišljena u poznatim beogradskim političkim kuhinjama, čiji je cilj po svaku cijenu promijeniti karakter rata, te izjednačiti obim i težinu ratnih zločina počinjenih u BiH. Kako se iz Banja Luke stalno genocid u Srebrenici karakteriše kao ratni zločin, a isto to čini i tužilac Simović s neutralizacijom 4 haubice na platou Čemerno ispada po politici i državnom tužiocu Simoviću da je isto pobiti više od 8000 ljudi i uništiti četiri haubice koje su sijale smrt po Brezi, Varešu, Kaknju, Visokom, dijelovima Sarajeva…
Postavlja se i ozbiljno pitanje kredibilnosti Dokumentacionog centra za istraživanje ratnih zločina RS (DCRS) i validnosti njihovih svjedoka i takvih optužnica.
(TBT, Istraživački tim)