Piše: Marina Hyde, thebosniatimes.ba
U Sjedinjenim Državama jedan vjerovatni kandidat za predsednika drži jednosatne nemirne govore u kojima objašnjava da će biti diktator, ali cijeli razgovor je o tome da li je drugi kandidat izgubio klikere.
Predsjednik Joe Biden u četvrtak uveče je sazvao konferenciju za štampu na kojoj je žestoko insistirao da je njegovo pamćenje sasvim dobro.
Povod je bilo objavljivanje izvještaja Ministarstva pravde kojim je Biden oslobođen krivičnih optužbi zbog njegovog rukovanja visoko povjerljivim materijalima.
Ovu jednogodišnju istragu sproveo je specijalni savetnik Robert Hur, koji je slučajno registrirani republikanac, i u čijem izvještaju se posebno spominje predsjednikovo „značajno ograničeno“ pamćenje.
Hur kaže da je jedan od razloga zašto nije podigao optužnicu bio taj što bi se „na suđenju gospodin Biden vjerovatno predstavio poroti, kao što je to učinio tokom našeg intervjua sa njim, kao saosjećajan, dobronamjeran, stariji čovjek sa lošim pamćenjem“.
O, Bože. Prava korpica za mafine napadačke linije poklonjena Donaldu Trumpu, i potvrda mog dugotrajnog uvjerenja da je lažna simpatija daleko smrtonosniji ton od otvorenog napada.
Biden je skoro napustio binu kada se vratio na podijum da bi na pitanje o sukobu Izraela i Gaze, odgovorio tako što je egipatskog lidera Abdela Fataha el-Sisija nazvao „meksičkim predsjednikom“.
S jedne strane, ovo se uvijek dešavalo u trenutku kada je on insistirao da mu je pamćenje odlično, kao što je opštepriznata istina da će ljudi koji ispravljaju tuđu gramatiku ili pravopis obično nehotice počiniti neku svoju.
Prema anketama, Bidenova starost i kognitivni problemi su njegova najveća ranjivost kod birača.
Što se tiče njegovog vjerovatnog protivnika, za moju dijagnozu iz fotelje, najstrašnija stvar kod Donalda Trumpa je to što je potpuno zdrav (osim ako ne računate napredni narcizam, što pretpostavljam da imamo ovih dana).
Ali Trump je samo tri godine mlađi od Bidena, često hoda uz kolebanje, a sam je nedavno pobrkao Nikki Haley i Nancy Pelosi.
Dakle, da li je pravdeno da se jednome sa više pažnje spočitava nešto što važi i za drugog?
Nažalost, pravednost nije jedna od osnovnih nota političkog života. Bojim se da bismo mogli imati posla sa teorijom politike Ye Olde Vibes (procjena 2022), koja smatra da je način na koji političar predstavlja zasnovan na osjećanjima važniji od takvih trivijalnosti kao što su činjenice ili njihova postignuća.
Tokom prvog takmičenja konzervativaca u liderstvu 2022. u Velikoj Britaniji, Liz Truss se predstavila kao više Bregyit u partijskoj masi nego što je to Rishi Sunak. Zašto?
Vibes. Samo… vibracije.
Vibracije na Baidenovom stažu nisu sjajne. Da, on je vodio izuzetan ekonomski oporavak svoje zemlje od pandemije i zavidan na međunarodnom nivou, tako da veliki racionalni dio mene to ocjenjuje nepravedno.
Ali drugi dio mene, možda iracionalan, više ne može gledati bilo koji Bidenov govor ili obraćanje, a da ne zamišljam njegove pomoćnike kako takođe gledaju iza pozornice, da ima raste nivo kortizola.
Sigurna sam da je ovo potpuna fantazija i jedini nivoi kortizola koji prolaze kroz krov su moji.
Ipak: vibracije.
Ne mogu se boriti protiv njih. Sjećam se da mi je srce slično lupalo tokom spomenutog takmičenja za vođstvo Torijevaca kada je odbjegla miljenica Truss otišla pogrešnim putem sa bine nakon pokretanja kampanje.
Da li sam mislila da Liz Truss bukvalno nije ni dorasla da nađe put sa scene? Naravno da ne.
Racionalno, znala sam da je to samo glupa greška, od one vrste koju svi mi pravimo svaki dan.
Istovremeno, iracionalna polovina mene osjetila je zadovoljavajući klik desnog ključa koji se okreće u bravi.
Znala sam da Liz Truss metaforički nije ni dorasla da nađe put sa scene. U tome je bila neka vrsta neizrecive psihološke istine koja je bila daleko moćnija od činjenica.
Kao neko ko vjeruje da je mogući republikanski kandidat užasno, u velikoj mjeri gori, bojim se da se Joe Biden sprema za iscrpljujuće izbore upravo u ovom nedostatku zasnovanom na vibracijama.
I on i Trump su u životnoj fazi kada razumni obični ljudi smognu snage da se obrate svojim porodicama i pitaju: budi iskren, da li i dalje treba da vozim?
Nakon što sam se poslednji put dotakla gerontokratije na ovim stranicama, Guardian je odštampao tri pisma starijih muških čitalaca pod naslovom, „Kakve veze imaju godine s tim, Marina Hyde?“
Ageizam je spominjan, a jedan od potpisnika pisama je iznosio detalje o tome kako je provodio dane, kao argument protiv onoga što bismo ljubazno mogli nazvati mojom argumentacijom o tome kada veliki igrači treba da napuste profesionalnu scenu.
Međutim,rizikujući da izazovem dalju prepisku, osjećam da i dalje moram da se držim stava da biti predsjednik Sjedinjenih Država nije isto što i „pisati, podučavati i volontirati u rezidencijalnoj kući“, i da je posao za mlađe čovjek od Bidena i Trumpa.
Mlađi od 86 godina po završetku funkcije. Zato završavam ovu kolumnu izazovom: ako bilo koji čitalac ovih redova dođe do kraja duge predstojeće izborne kampanje u SAD i misli da je prikazala živu, zdravu i živahnu demokratiju, onda ih pozivam da pišu o 6. novembra, i da mi predlože da se obavezno penzioniram.
(TBT, Guardian)
