Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Prošlo je stoljeće od smrti Vladimira Lenjina i više od tri decenije otkako je njegov boljševički projekat propao. Međutim, dok je veći dio njegovog političkog života iz današnje perspektive vrlo problematičan, njegov nemilosrdni pragmatizam, nazovimo to tako, i danas ima značaj.
Sjetimo se Lenjinove poznate posvećenosti „konkretnoj analizi konkretne situacije“. Treba izbjeći i dogmatsku vjernost ideji i neprincipijelni oportunizam. U uslovima realnog sveta koji se ubrzano mjenjaju, jedini način da ostanete istinski verni principu – da ostanete „ortodoksni“ u pozitivnom smislu te riječi – jeste da promjenite vlastito stanovište. Tako su 1922, pošto su pobjedili u građanskom ratu, boljševici zdušno prihvatili „novu ekonomsku politiku“, dozvoljavajući mnogo širi prostor za privatnu svojinu i tržište.
Objašnjavajući ovu odluku, Lenjin se poslužio analogijom sa planinarom koji mora koraknuti unazad „da bi skočio dalje naprijed“. Pošto je nabrojao dostignuća i neuspjehe nove sovjetske države, Lenjin zaključuje: „Komunisti koji nemaju iluzija, koji se ne odaju malodušnosti i koji zadržavaju svoju snagu i okretnost ‘da počnu ispočetka’ opet i opet u izvršavanje nekog izrazito teškog zadatka, nisu prokleti (i vjerovatno neće nestati).“
U tome se može čuti odjek Serena Kjerkegora, danskog teologa od koga bi marksisti mogli mnogo da nauče. Nijedan revolucionarni proces, vjerovao je Lenjin, nije postepen, već se ponavlja, to je kretanje ponavljanjem početka opet i opet.
Može li se bolje opisati naš položaj danas? Posle „opskurne katastrofe“ 1989. koja je definitivno stavila tačku na epohu započetu Oktobarskom revolucijom 1917, više se ne može tvrditi nikakav kontinuitet s onim što je „ljevica“ značila u posljednja dva stoljeća. Mada će nam zauvijek u sjećanju ostati neizbrisivi trenuci kao što su jakobinski vrhunac Francuske revolucije ili Oktobarska revolucija, te priče su završene. Sve bi trebalo iznova promisliti sa novog polazišta.
Danas, kada je globalni kapitalizam postao jedina prava revolucionarna snaga, novi pristup je važniji nego ikad. Ono što je ostalo od ljevice opsjednuto je zaštitom starih dostignuća države blagostanja, projekta koji u velikoj mjeri ignorira koliko je kapitalizam promjenio strukturu naših društava u posljednjih nekoliko decenija.
Naravno, ima izuzetaka. Yanis Varoufakis je jedan od retkih teoretičara i političara koji su prepoznali ovaj proces kakav jeste. Kapitalizam se, tvrdi on, pretvara u tehno-feudalizam, zbog čega tradicionalna antikapitalistička retorika gubi na snazi. To implicira da treba da napustimo socijalnu demokratiju i njenu osnovnu ideju lijevo-liberalne države blagostanja.
Na pravi lenjinistički način, Varoufakis vidi da se predmet naše kritičke analize (kapitalizam) promjenio i da se mi moramo mjenjati s njim. U suprotnom, samo ćemo pomoći kapitalizmu da se revitalizira u novom obliku.
Lenjinov pragmatizam nije dostupan samo ljevici. Prošlog mjeseca je Ami Ayalon, bivši lider Shin Beta (izraelske unutrašnje sigurnosne službe), pozvao na promjenu paradigme: „Mi Izraelci ćemo imati sigurnost samo kada oni, Palestinci, budu imali nadu. To je ta jednačina.“ Pošto Izrael neće biti siguran sve dok Palestinci ne budu imali svoju državu, izraelske vlasti bi trebalo osloboditi Marvana Bargutija, zarobljenog vođu Druge intifade, da vodi pregovore o njenom stvaranju.
„Pogledajte palestinske ankete“, kaže Ayalon. „On je jedini lider koji Palestince može predvoditi do stvaranja države uz Izrael. Prije svega zato što vjeruje u koncept dvije države, a drugo zato što je za sebe izborio legitimitet u našim zatvorima.“ Zaista, mnogi vide Bargutija (koji je na robiji više od dvije decenije) kao neku vrstu palestinskog Nelsona Mandele.
Evo primjera koji možda još više iznenađuje. Poslije medijskih napisa da bi uskoro mogao biti smjenjen sa funkcije, komandant ukrajinske vojske Valerij Zalužni je objavio komentar u kojem je izložio svoje prioritete za Ukrajinu i identificirao one koji su najvažniji za ratne napore. „Ogroman je izazov s kojim se suočavaju naše oružane snage“, napisao je on. „Treba stvoriti potpuno nov državni sistem za promjenu naoružanja.“
To znači još više „bespilotnih sistema – kao što su dronovi – zajedno sa drugim vrstama naprednog oružja, što će omogućiti Ukrajini da izbjegne da bude uvučena u pozicioni rat, u kom mi nemamo prednost“. Zatim je „gvozdeni general“, kako ga ponekad nazivaju, priznao da Ukrajina mora da se pripremi za redukciju vojne podrške, budući da su joj ključni saveznici pritisnuti sopstvenim političkim tenzijama.
Zalužnijev kratak komentar vidim kao lenjinističku (to jest, principijelno-pragmatičnu) intervenciju. Istina, i radikalni ljevičari i sam Zalužni smatrali bi ovu karakterizaciju apsurdnom, a ja nisam stručnjak za borbe za prevlast koje se trenutno vode u Ukrajini, niti za ulogu koju Zalužni u tome igra. [Zalužni je u međuvremenu ipak smjenjen]. Samo kažem da je general vješto spojio vjernost cilju (održavanje nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Ukrajine kao demokratske države) sa konkretnom analizom situacije na bojnom polju.
Grubo rečeno, prošla je herojska faza narodnog otpora protiv osvajača i borbe prsa u prsa na prvim linijama fronta. Ukrajina mora promjeniti fokus usvajanjem novih tehnologija koje odgovaraju potrebama produženog rata, čime će biti korak ispred rastuće nespremnosti zapadnih zemalja da beskrajno šalju pomoć. Ukrajina će takođe morati dovesti u red svoje dvorište, odlučnijim djelovanjem protiv korupcije i oligarha i jasnim artikuliranjem šta je to za šta se bori.
Iznad svega, Ukrajini je potrebna zajednička vizija koja nije usko nacionalistička ni definirana sumnjičenjem ukrajinske ljevice za proruski utjecaj. Da bi odoljeli posljedicama ratne iscrpljenosti, Ukrajinci treba da rezoniraju kao Lenjinov planinar.
(TBT, Project Syndicate)
