Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Ilon Musk je 29. januara objavio da je prvi pacijent primio implant od Neuralinka, milijarderovog startapa za moždane čipove koji obećava detekciju neuronskih skokova („skokovi“ se odnose na aktivnost neurona koji koriste električne i hemijske signale za slanje informacija po mozgu i dalje u tijelo). Američka uprava za hranu i lijekove je prošle godine odobrila kompaniji da testira implant na ljudima, pravdajući svoju odluku time da tehnologija može pomoći pacijentima da prevaziđu paralizu i druga neurološka stanja.
Ali kad je reč o implantabilnim interfejsima između mozga i računara (brain-computer interfaces, BCI) i radikalnim promjenama našeg načina života koje njihovo postojanje podrazumjeva – mnogo više je razloga za sumnju.
U osnovi leži ideja o kanalu direktne komunikacije, prvo između umreženog mozga i eksternog uređaja, kao što je računar, a zatim između samih mozgova (brain-to-brain interfacing). Time bi se zaobišao razvoj komunikacije iz izgovorene riječi, sa različitim slojevima posredovanja između sagovornika – pisanje, telegraf, telefon, internet. Mogućnost direktnog linka koji zaobilazi ove dodatne slojeve nije zasnovana samo na većoj brzini već i na tačnosti: kada razmišljam o nečemu, ne moram prevoditi svoju misao u jezičke znakove koji brutalno uprošćavaju značenje – moj sagovornik direktno shvata šta ja mislim.
Kako je Musk rekao 2017, nedugo pošto je osnovao Neuralink: „Ako hoću da vam saopćim neki koncept, vi biste u suštini učestvovali u dobrovoljnoj telepatiji. Ne biste morali verbalizirati, osim ako ne želite da dodate malo šarma u razmjenu ili tako nešto, ali razgovor bi bio konceptualna interakcija na nivou koji je trenutno teško zamisliti.“ Proširite ovu ideju na domen seksa, na primjer: možete sačuvati sjajno seksualno iskustvo na oblaku1 da biste kasnije ponovo uživali – ili, ako niste suviše stidljivi, možete ga poslati prijatelju da ga doživi.
Čak i ako prihvatimo izvodljivost zajedničkih iskustava, postavlja se niz pitanja. Prvo se tiče uloge jezika u formiranju naših misli i našeg „unutrašnjeg života“. Musk pretpostavlja da su naše misli prisutne u našem umu nezavisno od njihovog izražavanja u jeziku, pa ako povežem svoj mozak direktno sa mozgom drugog, drugi će direktno doživjeti moje misli u svom njihovom bogatstvu i nijansama, neiskrivljene jezičkom nespretnošću.
Ali šta ako jezik upravo u svoj svojoj nespretnosti i simplifikaciji generira neuhvatljivo bogatstvo naših misli? Pravi sadržaj misli se aktualizira samo kroz njen jezički izraz – prije tog izražavanja, misao nije ništa konkretno, tek zbrkana unutrašnja namjera. Ja saznajem šta je to što sam htio kazati samo činom izgovaranja. Mi mislimo riječima: čak i kada vidimo i doživljavamo događaje i procese, njihovo opažanje je već strukturisano kroz našu simboličku mrežu. Kada vidim pištolj pred sobom, sva značenja povezana s njim su simbolički višestruko determinirana – ja opažam pištolj, ali specifičan ugao percepcije daje riječ „pištolj“ koja u njoj odjekuje, a riječi se uvijek odnose na univerzalne pojmove. U tome leži paradoks simboličke višestruke determiniranosti: kada opazim pravi pištolj pred sobom, riječ „pištolj“ pokreće bogatu teksturu značenja asociranog sa pištoljem.
Ono što BCI obećava, međutim, nije samo ukidanje jezika već i ukidanje ljudske seksualnosti. Ono što čini ljudsku seksualnost je nepotrebna komplikacija koja sprječava direktan pristup cilju: ovdje se neuspjeh (mjeren standardima prostog instinktivnog parenja) kultivira kao izvor novih seksualnih zadovoljstava. Možemo li zamisliti nešto gluplje (sa stanovišta uspješne reprodukcije), na primjer, od tradicije viteške ljubavi u kojoj se seks beskrajno odlaže? Pa kako bi viteška ljubav mogla postati model visoke erotike? I šta je s našim perverznim igrama, u kojima se neki predmet ili gest, ograničen na podređeni trenutak erotske predigre, pretvara u centralno obilježje, fokus libidinalnog intenziteta, koji zasjenjuje veliki prokreativni Čin? Nije li ova dimenzija erotskog posredovanja ugrožena prijetnjom direktnog linka između dva mozga?
Muskova prva linija odbrane je da, u njegovoj verziji BCI, umrežena osoba nije potpuno uronjena u tok misli drugih: ona održava minimalnu distancu od ovog toka, pa ako bi htela da omogući mašini (ili, preko mašine, drugoj osobi) da registrira i/ili podjeli njene misli i osjećanja, mora aktivno da pristane na to. „Ljudi neće moći čitati vaše misli“, rekao je Musk 2017, „vi to prvo morate da hoćete. Ako nećete, neće se desiti. Baš kao što vaša usta ne govore ako nećete da govore.“ Kako Musk zna da pojedinac održava ovu minimalnu distancu? Sjetimo se da BCI funkcionira „objektivno“: naš mozak je umrežen, povezan sa mašinom koja, strogo govoreći, ne „čita naše misli“ već procese u našem mozgu koji su neuronski korelat naših misli; shodno tome, pošto dok mislim nisam svjestan neuronskih procesa u mom mozgu, kako da znam da li sam priključen ili ne? Nije li mnogo razumnije pretpostaviti da, kada sam priključen na BCI, neću ni biti svestan kada je moj unutrašnji život transparentan za druge? Zar se BCI ne nudi kao idealan medij (političke) kontrole unutrašnjeg života pojedinaca? Većina onih koji razmišljaju o Neuralinku fokusiraju se na individualnost iskustva – da li ću je izgubiti kada sam uronjen u singularnost? Ali postoji i suprotna opcija: šta ako zadržim svoju individualnost u iskustvu, a ipak ne znam da li me drugi kontrolira?
Možda je cinični oportunizam najtužniji aspekt Neuralinka: ljudi su iznjedrili viši oblik inteligencije koji bi nas, ako bude pušten da iskoristi svoje moći, sveo na gorile u zoološkom vrtu. Jedini način da izbjegnemo ovu sudbinu jeste da se pridružimo pobjedniku, da napustimo svoju ljudskost i uronimo u Singularnost.2
Uzvišeno naličje ove cinične vizije („pokušajmo sustići mašine da ne bismo postali majmuni u zoološkom vrtu“) jeste gnostičko njuejdž čitanje Singularnosti ne samo kao slijedeće faze posthumanosti, već kao ključnog kosmičkog događaja, ostvarenja božanske samoaktualizacije. U Singularnosti, božanski postaju ne samo ljudi, već i sam Bog postaje potpuno božanski. Utoliko što Singularnost podrazumjeva i neku vrstu sinhroniciteta umova, nije ni čudo što privlači duhovno-filozofske spekulacije: Singularnost se doživljava kao ništa manje nego naše iskupljenje od Pada. Odnosno, od naše egzistencije kao smrtnih i seksualizovanih bića, kao što je opisano u Postanju.
To nas vraća na pitanje moći: koji će regulatorni mehanizam odlučiti koja ću iskustva da podjelim sa drugima i ko će kontrolirati taj mehanizam? Jedno je izvjesno: treba kao utopijsku odbaciti ideju da ću moći povezati/isključim svoj mozak. I treba u potpunosti prihvatiti da se široka sveobuhvatna veza između umova ne može odvijati na nivou subjektivnog iskustva, već samo na objektivnom nivou, kao složena mreža mašina koje „čitaju“ moja mentalna stanja – ogromno „sinhrono“ kolektivno iskustvo je opasan mit. Uz to, pošto će naši mozgovi biti povezani a da toga nismo ni svjesni, pojavit će se novi oblik slobode i moći: da budemo u stanju da se izoliramo od Singularnosti. Da se vratim na knjigu Postanja, glas Singularnosti je još jedno obraćanje zmije; ona obećava poništenje Pada i ostvarenje besmrtnosti i superiornog znanja, ukoliko pojedemo plod; to jest, ako uronimo u njega. Kao i u Postanju, treba da budemo svjesni da je ovaj izbor iznuđen: ne možemo a da ne pristanemo – povlačenje nije moguće.
Šta će se onda desiti? Definitivno ne ono što zagovornici Singularnosti očekuju. Kao ni zmija, oni ne lažu; prijetnja leži upravo u njihovom ne-laganju.
Prerađeni odlomak iz knjige Hegel u umreženom mozgu / Hegel in a Wired Brain (Bloomsbury, 2020).
(TBT, The New Statesman)
