KOLUMNA
Donald
Trump je toliko neobična i jedinstvena pojava da su se novinari dobro namučili
da pronađu historijske primjere sličnog ponašanja. Trumpa su neki poredili i sa
Hitlerom i Mussolinijem, ali to je neumjesno. On nije ubio milione ljudi – nije
načeo ni svoju prvu hiljadu.
Piše:
Garry Wills, thebosnaitimes.ba
Donald
Trump je toliko neobična i jedinstvena pojava da su se novinari dobro namučili
da pronađu historijske primjere sličnog ponašanja. Potegnuto je nekoliko
poznatih demagoga iz američke prošlosti: svećenik Charles Coughlin, Joseph
McCarty i George Wallace. Trumpa su neki poredili i sa Hitlerom i Mussolinijem,
ali to je neumjesno. On nije ubio milione ljudi – nije načeo ni svoju prvu
hiljadu.
Poređenje
sa poznatim demagozima iz američke prošlosti također nije fer – prema
demagozima. Oni su imali jasno definisane mete i izbor ludila. Coughlinu su
smetali Jevreji, McCarthy je proganjao „komunističke simpatizere“, a Wallace se
suprotstavljao crnim ljudima koji su tražili pravo glasa i pravo na
obrazovanje. U poređenju sa njima, Trumpove mete su neobično široko rasute. A
tema mu je ono što ga je toga dana iznerviralo. Njegove fiksacije nemaju dubinu
tipičnu za njegove prethodnike, ali njihova širina je nepregledna.
Mnogi
smatraju da uspješni demagozi posjeduju neku vrstu lične harizme. Može se reći
da su ljudi koje sam pomenuo posebni, svaki na svoj odbojan način. Coughlin je
bio propovjednik prijatnog radijskog glasa. McCarthy je bio lukavac koji je
umislio da je Veliki inkvizitor iz romana Dostojevskog, iako nije bio dovoljno
pismen da ga pročita. Wallace je bio nadmeni čovječuljak koga je na kraju
progutala plima historije. Trump liči na prezrelu zvijezdu maturske večeri, kao
muška verzija Norme Desmond iz Bulevara sumraka, uvjeren da je divan i sjajan
(učinimo Holivud ponovo velikim). Ali nijedan od ovih ljudi u stvari nije
harizmatična ličnost.
Postoje
tvrdnje da su demagozi psihički poremećeni ljudi, ali ni potraga u tom pravcu
nas neće daleko odvesti. Vođe stvaraju njihovi sljedbenici. Pravo pitanje
zapravo glasi: šta je to što sljedbenici vjeruju da im vođa može pružiti?
Demagozi umiju da pronađu i iskoriste slabo mjesto kod svojih sljedbenika, ali
neka kriza prvo mora stvoriti to slabo mjesto. Svaki od ovih muškaraca (svi su
muškarci) iskoristio je talas pometnje izazvan nekim prijetećim razvojem
događaja. Velika depresija je bila kriza koju je Coughlin riješio tako što je
za sve okrivio Jevreje. Hladni rat je stvorio crvenu opasnost zahvaljujući
kojoj je McCarthy dobio dozvolu za lov na crvene. Pokret za građanska prava je
proizveo Wallacea u viteza starog juga. Koja kriza je stvorila parazitski
organizam na tijelu Republikanske partije pod imenom Donald Trump?
Šta
je to od čega sljedbenici traže spas u rukama ovog ne baš inspirativnog
spasitelja? Kao moguće objašnjenje imamo dvije krize. Prva je šok koji su neki
bijelci doživjeli kada su u Bijeloj kući vidjeli crnog čovjeka koji je svojim
položajem superioran u odnosu na njih. Druga kriza je rastuća dohodovna
nejednakost. Novac koji se ponegdje još stvara uglavnom završava u rukama već
bogatih. Nema sumnje da su to strahovi koji muče Trumpove pristalice. Ali
vjerujem da se ispod toga krije dublja kriza, koja pomenute krize ne potiskuje
na marginu već ih dodatno širi i pojačava.
U
pitanju je zastrašujući stepen nepovjerenja u sve oblike vlasti – prezir prema
čitavom političkom sistemu, njegovom „establišmentu“, kongresu, institucijama
(kao što su Federalne rezerve), njegovim vodećim medijima i sklopljenim
međunarodnim sporazumima (ne samo trgovinskim već i vojnim). U javni diskurs je
ubrizgana injekcija žuči. Niko ne nudi odgovor i ne postavlja pitanje: kakav
poredak je održiv u društvu koje ne priznaje legitimnost nijedne državne
funkcije?
Šta
je izazvalo tu ogorčenost? To je sveprisutna i nezaustavljiva infekcija
posljedicama rata u Iraku – najdužeg u američkoj historiji, rata koji nastavlja
da remeti poredak u svijetu i u zemlji. Visoka cijena ovog rata – ne samo u
izgubljenim životima i novcu, već i u obliku pretrpljenih psihičkih i
političkih oštećenja – i dalje je samo polovično vidljiva u Americi. Ona ostaje
skrivena, kao i sanduci s mrtvim tijelima koji se vraćaju u zemlju, koji
godinama nisu smeli da se fotografišu. Jedan od načina da se procjeni stvarna
šteta od ovog rata je ispitivanje njenih učinaka na manjem, britanskom uzorku.
Posljedice rata u Britaniji su uočljivije jer su dokumentovane kroz više
državnih istraga – Huttonov izvještaj (2004), Butlerov izvještaj (2004) i
Chilcotova istraga (2016). Zbog njih je nekada popularni Tony Blair postao
predmet prezira. Da bi zemlju uvukao u rat u Iraku, on je krivotvorio
obavještajne podatke, lagao vlastitu partiju, ignorisao razumne savjete i slepo
se vezao za George W. Busha.
Zbog
Blairovih postupaka biskup Desmond Tutu je odbio da prisustvuje jednoj
međunarodnoj konferenciji na kojoj je trebalo da sjedi pored Blaira. Tutu je
izjavio da bi Blairu, kao i Bushu, trebalo suditi za ratne zločine pred sudom u
Hagu. Govoreći o Blairovom nepoštenju i nepodobnosti, Geoffrey Wheatcroft je
izjavio: „Ne bi bilo pretjerano ako bismo Brexit, rascjep u Laburističkoj
partiji i uspon Donalda Trumpa protumačili… kao posljedice zgađenosti zapadnog
svijeta pred elitama i establišmentom koji su se diskreditovali u Iraku.“
Ako
to važi za Britaniju kao sporednog učesnika u ratu, šta tek reći o Bushovom
timu koji je taj rat izmislio, uspješno ga prodao i sakrio njegovo pravo lice –
o špijuniranju američkih građana, o tajnim lokacijama za torturu širom svijeta?
Mučenja ima u svakom ratu, ali Bush je prvi predsjednik (vjerovatno ne i
posljednji) koji ga je zvanično pravdao. Samo to je dovoljno da bude proglašen
za najgoreg predsjednika u historiji, da ne pominjemo druge mere koje je
odobravao. Da bismo izmjerili koliko duboko smo zaraženi nepovjerenjem, treba
se prisjetiti i sa koliko elana smo u početku podržavali ovaj rat. Kongres je
glasao za njega i dobio podršku medija (Judith Miller je objavljivala u New
York Timesu, ali je pisala kao da radi
za Pentagon). Rat je proslavljen i brojnim simbolima – srušena Sadamova figura,
dramatično spuštanje na nosač aviona sa velikim natpisom „Misija obavljena“,
ljubičasti prsti birača na prvim iračkim slobodnim izborima. Današnje
nepovjerenje je rezultat saznanja da je sve to bila velika laž. Zašto bismo
uopšte vjerovali agencijama kao što su CIA, FBI i NSA, medijima, predsjedniku,
ekspertima, elitama? Pod izgovorom širenja demokratije na Bliski istok udružili
su se u zajedničkoj prevari i pospješili terorizam, na Bliskom istoku i šire.
Barack
Obama je obećao da će izvući zemlju iz haosa. Rekao je da je rat u Iraku bio
greška. Trebalo je da se zaustavimo na ratu u Afganistanu, koji je bio ispravan.
A onda je ponovo ušao u Afganistan i od starog ispravnog rata napravio novi
pogrešan rat. Sve godine njegovih mandata proveli smo teturajući se kroz ratne
sukobe koji su i dalje tu, spakovani za njegovog nasljednika. Obama je godinama
skrivao razmjere egzekucija dronovima koje je lično odobravao. Ne treba da nas
čudi to što se protivi pozivanju na odgovornost ljudi koji su organizovali
torturu u doba Busha i Cheneya.
Trumpovim
sljedbenicima se čini da on „govori istinu“, jer daje glas njihovom nezadovoljstvu.
Uvrede koje svima upućuje pokazuju da on ne prihvata uglađenost i izvrdavanja
„političke korektnosti“. On odbija da se obaveže na prakse nove globalne
ekonomije. On ne bi molio blokirani kongres ni za šta. On bi ukinuo ObamaCare i
još mnogo toga. Na međunarodnoj sceni, on će „bombardovati neprijatelje do
istrebljenja“ i neće se osvrtati na obaveze prema saveznicima. Na konvenciji
svoje partije je rekao: „Samo ja to mogu da riješim“. A njegovi sljedbenici
vjeruju da oni djeluju kroz njega. Tako ponovo stiču moć koju su navodno
posjedovali u neko prošlo doba. On će voditi ratove bez saveznika. Zaustaviće
teroriste sredstvima drastičnijim od torture. Ubijaće njihovu djecu. Učiniće
Ameriku ponovo zloslutno velikom.
(TBT,
The New York Review of Books)
