Piše: Noami Klein, thebosniatimes.ba
Tačno prije petnaest godina u Guardianu je objavljen moj članak koji je počinjao ovako:
„Vrijeme je. Davno prošlo vrijeme. Najbolja strategija da se okonča sve krvavija okupacija je pretvaranje Izraela u metu globalnog pokreta sličnog onom koji je srušio aparthejd u Južnoj Africi. U julu 2005. ogromna koalicija palestinskih grupa planirala je da uradi upravo to. Pozvani su ’savesni ljudi širom svijeta da nametnu širok bojkot i da protiv Izraela primjene inicijative dezinvestiranja slične onima koje su primjenjene protiv Južne Afrike u doba aparthejda’. Tako je rođena kampanja Bojkot, dezinvestiranje i sankcije.“
U januaru 2009. Izrael je započeo šokantnu novu fazu masovnog ubijanja u Pojasu Gaze i tu zvjersku kampanju bombardiranja nazvao Operacija „Tvrdo olovo“. Za 22 dana ubijeno je 1.400 Palestinaca; na izraelskoj strani bilo je 13 žrtava. Za mene je to bila presudna slamka i poslije godina uzdržanosti javno sam podržala palestinski poziv na bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela (poznat kao BDS), sve dok se ta država ne povinuje međunarodnom zakonu i univerzalnim principima ljudskih prava.
Iako je BDS imao široku podršku više od 170 palestinskih organizacija civilnog društva, u međunarodnim okvirima pokret je ostao mali. To se, međutim, počelo mjenjati tokom Operacije „Tvrdo olovo“, kada se pridruživalo sve više studentskih grupa i sindikata izvan Palestine.
Mnogi su se, ipak, držali po strani. Razumijem zašto ih je ta taktika uznemiravala. Postoji duga i bolna historija antisemitskih napada na jevrejske poslove i institucije. Eksperti za komunikaciju koji lobiraju za Izrael znaju kako da iskoriste tu traumu i njihove kampanje uvijek su zamišljene tako da osudu diskriminatornih i nasilnih politika Izraela proglase za ružne napade na Jevreje kao identitetsku grupu.
Rasprostranjeni strah koji je proizlazio iz te pogrešne jednačine dvije decenije je štitio Izrael od suočavanja s punim potencijalom pokreta BDS – ali sada, kad međunarodni sud pravde pretresa ogromnu hrpu dokaza o tome da je Izrael počinio zločin genocida u Gazi, zaista je prekipjelo.
Taktike BDS, od bojkota autobusa do dezinvestiranja fosilnih goriva, imaju dobro dokumentiranu historiju kao najmoćnije oružje u nenasilnom arsenalu. Naša moralna obaveza je da se latimo tog oružja i upotrebimo ga na ovoj prekretnici za čovječanstvo.
Posebno veliku odgovornost imaju oni od nas čije vlade i dalje aktivno podržavaju Izrael smrtonosnim oružjem, lukrativnim trgovinskim ugovorima i stavljanjem veta u Ujedinjenim nacijama. Kao što nas podseća BDS, ne moramo dopustiti da ti štetni ugovori govore u naše ime. Grupe organiziranih potrošača imaju moć da bojkotiraju kompanije koje investiraju u nezakonite ugovore ili u snagu izraelskog oružja. Sindikati mogu pritisnuti svoje penzione fondove da povuku investicije iz tih firmi. Lokalne vlasti mogu birati izvođače radova na osnovu etičkih kriterijuma koji zabranjuju takve odnose. Kako nas podsjeća Omar Barghouti, jedan od osnivača i vođâ BDS pokreta: „Najdublja etička dužnost u ovakvom vremenu je da se djeluje protiv saučesništva. Samo tako se možemo nadati da ćemo zaustaviti ugnjetavanje i nasilje.“
U tom smislu BDS zaslužuje da ga shvatimo kao spoljnu politiku ili diplomatiju odozdo – a ako postane dovoljno snažan, na kraju će natjerati vlade da nametnu sankcije odozgo, kao što to Južna Afrika pokušava uraditi. To je očigledno jedina sila koja može skrenuti Izrael s njegove sadašnje putanje.
Barguti ističe da su neki bijeli Južnoafrikanci podržavali kampanje protiv aparthejda tokom te duge borbe i da su, isto tako, izraelski Jevreji koji se protive tome što njihova zemlja sistematski krši međunarodni zakon dobrodošli u BDS. Za vrijeme Operacije „Tvrdo olovo“, grupa od približno 500 Izraelaca, u kojoj su mnogi istaknuti umjetnici i teoretičari, uradila je upravo to i na kraju se nazvala Bojkot iznutra.
U članku iz 2009. citirala sam njihovo prvo pismo u kampanji, kojim su pozvali na „neodložno usvajanje restriktivnih mera i sankcija“ protiv njihove sopstvene zemlje i povukli paralele s južnoafričkom borbom protiv aparthejda. „Bojkot Južne Afrike je bio uspješan“, istakli su, i doprinio je ukidanju ozakonjene diskriminacije i getoizacije u toj zemlji. „Ali prema Izraelu se postupa u svilenim rukavicama… ta međunarodna podrška mora prestati.“
To je bilo tačno i prije 15 godina, a danas je još očiglednije.
Cijena nekažnjivosti
Kad čitam BDS dokumente od sredine prve decenije 21. veka nadalje, najviše me pogađa činjenica da se politički i ljudski ambijent u toj mjeri pokvario. U međuvremenu je Izrael izgradio još više zidova, još više kontrolnih punktova, pustio s lanca još više nezakonitih doseljenika i vodio daleko smrtonosnije ratove. Sve je postalo gore nego ranije: zlo, bijes, pravednički gnjev. Očigledno je da nekažnjivost – osjećanje nedodirljivosti na kom počiva izraelsko postupanje prema Palestincima – nije statička sila, već prije sliči na naftnu mrlju: širi se i truje sve i svakog na svom putu. Prostire se daleko i prodire duboko.
Od prvog poziva na BDS u julu 2005, broj doseljenika koji nezakonito žive na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jerusalem, eksplodirao je i dostigao oko 700.000 – što je blizu broja Palestinaca koji su prognani u Nakbi 1948. Kako su se nezakonita naselja širila, napadi doseljenika na Palestince postajali su sve žešći, a ideologija jevrejske suprematije, pa i otvorenog fašizma, kretala se ka središtu političke kulture u Izraelu.
Kad sam pisala svoj prvi članak o BDS, postojala je većinska saglasnost o tome da je analogija s Južnom Afrikom neumjesna i da je riječ „aparthejd“, koju su koristili palestinski teoretičari prava, aktivisti i organizacije za ljudska prava, nepotrebna provokacija. U međuvremenu su svi, od Human Rights Watch do Amnesty International i glavne izraelske organizacije za ljudska prava B’Tselem, obavili sopstvena brižljiva istraživanja i zaključili da je aparthejd zaista tačan pravni termin za opisivanje uslova u kojima Izraelci i Palestinci vode izrazito neravnopravan život u segregaciji. Čak i Tamir Pardo, bivši šef obaveštajne agencije Mosad, priznao je u septembru: „Ovde postoji država aparthejda. Kad se na jednoj teritoriji dvema osobama sudi po dva pravna sistema, to je država aparthejda.“
Štaviše, sad mnogi shvataju da aparthejd ne postoji samo na okupiranim teritorijama, već i u granicama Izraela iz 1948; o tome se govori u velikom izvještaju (2022) koalicije palestinskih grupa za ljudska prava koju je formirala organizacija Al Haq. Teško je tvrditi išta drugo kad znamo da je sadašnja, ekstremno desna izraelska vlada došla na vlast zahvaljujući koalicionom sporazumu u kom se kaže: „Jevrejski narod ima ekskluzivno i nesporno pravo na sve oblasti zemlje Izrael… Galileju, Negev, Golan, Judeju i Samariju.“
Kad vlada nekažnjivost, sve se kreće i pomjera, pa i kolonijalna granica. Ništa nije statično.
A tu je i Gaza. Broj Palestinaca ubijenih u Operaciji „Tvrdo olovo“ činio se nepojaman. Ali ubrzo smo saznali da to nije usamljen slučaj. Naprotiv, tom operacijom je započeta nova krvnička strategija, koju su izraelski oficiri nehajno nazivali „košenje trave“: na svakih nekoliko godina počinjala je nova kampanja bombardiranja čije su žrtve bile stotine Palestinaca, a u Operaciji „Zaštitna ivica“ iz 2014. godine bilo je čak 2.000 žrtava, među kojima i 526 djece.
Ti brojevi su opet zaprepastili ljude, pa je počeo novi talas protesta. Ali to nije bio dovoljan razlog za ukidanje nekažnjivosti Izraela; Sjedinjene Države nastavile su da štite Izrael svojim vetom u Ujedinjenim nacijama, kao i stalnim isporukama oružja. Još štetnije od nedostatka međunarodnih sankcija bile su nagrade: i pored svih tih nezakonitosti, Washington je nedavno priznao Jerusalem kao glavni grad Izraela i u njega preselio svoju ambasadu. On je posredovao i u sklapanju takozvanih Avramovih sporazuma, koji su otvorili put unosnim dogovorima o normalizaciji odnosa između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina, Sudana i Maroka.
Donald Trump je počeo obasipati Izrael novim, dugo priželjkivanim poklonima, a taj proces se glatko nastavio pod Joem Bidenom. Tako su uoči 7. oktobra Izrael i Saudijska Arabija bili na ivici da potpišu ono što je radosno pozdravljeno kao „dogovor stoljeća“. Gdje su bila palestinska prava i težnje u svim tim sporazumima? Apsolutno nigdje. Tokom godina nekažnjivosti još nešto se promjenilo: nestao je izgovor da Izrael namjerava da se vrati za pregovarački sto. Postalo je jasno da je cilj uništenje palestinskog pokreta za samoopredeljenje, što silom a što fizičkom i političkom izolacijom i fragmentacijom.
Znamo kako izgleda slijedeće poglavlje te priče: Hamasov užasavajući napad 7. oktobra. Mahnita odlučnost Izraela da iskoristi te zločine za ostvarenje onoga što neki ključni članovi vlade odavno žele: da isprazni Gazu od Palestinaca, što sada, reklo bi se, pokušava uraditi kombinacijom direktnog ubijanja, masovnog razaranja kuća („domicid“), nametanja gladi, žeđi i zaraznih bolesti, i na kraju, masovnog protjerivanja. Ne zavaravajmo se: upravo to se događa kad se nekoj državi dopusti da se iskvari, kad se dopusti da nekažnjivost nekontrolirano vlada decenijama i kad se stvarne kolektivne traume koje su Jevreji doživjeli koriste kao beskonačno pokriće i izgovor. Takva nekažnjivost će progutati ne samo jednu zemlju već i svaku zemlju koja se s njom udruži. Progutat će cijelu međunarodnu arhitekturu humanitarnog zakona, iskovanu u plamenu nacističkog Holokausta. Ako to dopustimo.
Decenija pravnih napada na BDS
U posljednje dve decenije ojačala je opsesivna rešenost Izraela da smrvi BDS, bez obzira koliku cenu će za to platiti teško izvojevana politička prava. Kritičari BDS su 2009. iznijeli mnoge argumente protiv te ideje. Neki su bili zabrinuti da će kulturni i akademski bojkot prekinuti veoma važnu saradnju s progresivnim Izraelcima i strahovali da bi to moglo voditi ka cenzuri. Drugi su pak smatrali da bi kaznene mjere izazvale povratnu reakciju i pogurale Izrael još dalje udesno.
Kad se danas osvrnemo unazad, s čuđenjem primjećujemo da su te rane debate uglavnom nestale iz javne sfere, ali ne zato što je jedna strana pobjedila u argumentaciji. Nestale su zato što je cijelu ideju debate istisnula jedna sveobuhvatna strategija: korištenje zakonskog i institucionalnog zastrašivanja da bi se BDS taktike gurnule na marginu i tako zaustavio čitav pokret.
Do danas su širom Sjedinjenih Država donijeta 293 predloga zakona protiv BDS, koja je usvojilo 38 država, kažu ljudi iz organizacije Palestine Legal, koja je pažljivo pratila taj proces. Neki od tih zakona imaju za metu finansiranje univerziteta, neki svim izvođačima javnih radova nalažu da potpišu izjavu da neće bojkotirati Izrael, a neki od države zahtjevaju da „sačini javne crne liste entiteta koji pribjegavaju bojkotu u korist palestinskih prava ili podržavaju BDS“. U Njemačkoj je bilo kakva podrška za BDS dovoljna da se ponište nagrade, obustavi finansiranje i otkažu predstave i predavanja (to znam iz prve ruke).
Nikog ne čudi činjenica da je ta strategija najagresivnija u samom Izraelu. Izrael je 2011. usvojio Zakon o sprječavanju nanošenja štete izraelskoj državi bojkotom, i time sasjekao tek formirani pokret Bojkot iznutra. Pravni centar Adale, organizacija za prava arapske manjine u Izraelu, objašnjava da se tim zakonom „zabranjuje izraelskim građanima i organizacijama da se javno zalažu za akademski, ekonomski i kulturni bojkot uperen protiv izraelskih institucija ili nelegalnih izraelskih naselja na Zapadnoj obali. On omogućava podizanje optužnice protiv svakog ko poziva na bojkot.“ Kao i zakoni u pojedinim američkim državama, i ovim se „zabranjuje osobi koja poziva na bojkot da učestvuje na bilo kom javnom tenderu“. Izrael je 2017. počeo otvoreno zabranjivati aktivistima BDS-a da uđu u Izrael; 20 međunarodnih grupa stavljene su na takozvanu BDS crnu listu, među ostalima i antiratna organizacija Jevrejski glas za mir.
U međuvremenu, širom Sjedinjenih Država lobisti za naftne i gasne kompanije i proizvođače oružja nadahnjuju se pravnom ofanzivom na BDS i nastoje da proguraju nove verzije tih zakona kako bi suzbili kampanje dezinvestiranja koje su usmjerene na njihove klijente. „To pokazuje zašto je opasno dopustiti da Palestinci budu izuzeti iz slobode govora“, rekao je za časopis Jewish Currents Mera Shah, jedan od najiskusnijih advokata u organizaciji Palestine Legal. „To neće naškoditi samo palestinskom pokretu za ljudska prava, već će na kraju vezati ruke i drugim pokretima.“ Da ponovimo, ništa ne ostaje statično, nekažnjivost se širi, i kad se solidarnosti s Palestinom uskrati pravo na bojkot i dezinvestiranje, pravo na korišćenje tih istih alata biće uskraćeno i aktivistima koji se bore za očuvanje klime, kontrolu oružja i LBGTQ+ prava.
U izvjesnom smislu, to je prednost jer pruža priliku da se prodube savezi među pokretima. U interesu svih većih progresivnih organizacija i sindikata je zaštita prava na bojkot i dezinvestiranje kao ključnog načela slobodnog izražavanja i važnog alata za promjenu društva. Mali tim organizacije Palestine Legal predvodi reakciju u Sjedinjenim Državama na izvanredne načine – pišući tužbe protiv anti-BDS zakona kao neustavnih i podržavajući druge slučajeve. Taj tim zaslužuje mnogo veću podršku.
Da li je konačno kucnuo čas za BDS?
Postoji još jedna ohrabrujuća stvar. Razlog što se Izrael zverski okomio na BDS isti je onaj razlog iz kog su mnogi aktivisti nastavili da veruju u BDS uprkos neprestanim napadima: BDS je zaista efikasno sredstvo.
Vidjeli smo to kad su globalne kompanije počele da se povlače iz Južne Afrike 80-ih godina prošlog stoljeća. One to nisu radile zato što su najednom doživjele antirasističku moralnu epifaniju. Kako se pokret internacionalizovao i kako su kampanje za bojkot i dezinvestiranje počele utjecati na prodaju automobila i na bankarske klijente van zemlje, kompanije su izračunale da bi ih više koštalo da ostanu u Južnoj Africi nego da iz nje odu. Iz sličnih razloga zapadne vlade su nametnule sankcije, doduše poslije dužeg oklijevanja.
To je nanijelo štetu južnoafričkom poslovnom sektoru, pa su njegovi dijelovi vršili pritisak na vlasti države aparthejda da učini ustupke pokretu Crnog oslobođenja, koji se decenijama borio protiv aparthejda pobunama, masovnim štrajkovima i pružanjem oružanog otpora. Troškovi održavanja surovog i nasilnog stanja stvari previše su porasli čak i za južnoafričku elitu.
Konačno, krajem 80-ih, pritisak spolja i iznutra postao je tako snažan da je predsjednik F. V. de Klerk bio prinuđen da pusti Mendelu iz zatvora poslije 27 godina i da održi izbore po principu jedna osoba – jedan glas, na kojima je Mendela pobjedio. Palestinske organizacije koje su održavale plamen BDS-a tokom nekih vrlo teških godina još se uzdaju u južnoafrički model spoljnog pritiska. Možda je to i jedina nada, pošto Izrael usavršava načine sprovođenja getoizacije i proterivanja. Zbog toga je Izrael mnogo otporniji na unutrašnji pritisak Palestinaca nego što su bijeli Južnoafrikanci bili za vrijeme aparthejda. Naime, država aparthejda je u potpunosti počivala na crnoj radnoj snazi, koja je radila sve: od kućnih poslova do poslova u rudnicima dijamanata. Kad su crni Južnoafrikanci obustavljali rad ili na drugi način remetili ekonomiju, to se nije moglo ignorirati.
Izrael je izvukao pouku iz te južnoafričke slabosti: od 90-ih godina prošlog stoljeća, sve manje se oslanjao na palestinske radnike zahvaljujući, u velikoj mjeri, takozvanim gastarbajterima i prilivu oko milion Jevreja iz bivšeg Sovjetskog Saveza. To je omogućilo Izraelu da pređe s modela ugnjetavanja na današnji model getoizacije, koji nastoji da skloni Palestince iza debelih zidova s visokotehnološkim senzorima i da ih drži na rastojanju mnogo hvaljenom zračnom odbranom, nazvanom Gvozdena kupola.
Ali taj model – nazovimo ga utvrđenim mjehurom od sapunice – ima sopstvene slabosti, i to ne samo za napade Hamasa. Jedna sistemska posljedica je krajnja zavisnost svih sektora izraelske ekonomije od trgovine sa Evropom i Sjevernom Amerikom: od turizma do tehničkog nadzora koji se oslanja na vještačku inteligenciju. Izrael je za sebe stvorio brend šarolike i moderne zapadne ispostave u pustinji, djelića San Franciska ili Berlina koji se slučajno obreo u arapskom svijetu.
Zato je on posebno osjetljiv na taktike BDS-a, među njima i na kulturni i akademski bojkot. Naime, kad bi pop zvijezde, u želji da izbjegnu kontroverzu, otkazivale gostovanje u Tel Avivu, i kad bi ugledni američki univerziteti prekidali zvanična partnerstva s izraelskim univerzitetima zato što su vidjeli bombardiranje palestinskih škola i univerziteta, i kad lijepi ljudi više ne bi dolazili u Eilat na odmor zato što njihovi pratioci na Instagramu ne bi bili impresionirani, to bi podrilo cijeli ekonomski model Izraela, kao i njegovu predstavu o sebi. To bi izazvalo pritisak tamo gdje ga izraelski čelnici danas bezmalo i ne osjećaju. Kad bi globalne tehnološke i inženjerske kompanije prestale da prodaju proizvode i usluge izraelskoj vojsci, to bi pojačalo pritisak u dovoljnoj meri da se iznudi pomak u političkoj dinamici. Izraelci silno žele biti dio svjetske zajednice, i kad bi se najednom našli izolirani, mnogo više glasača počelo bi zahtjevati upravo ono što današnje vođstvo Izraela čak i ne razmatra – pregovore s Palestincima o trajnom miru, zasnovanom na pravednosti i jednakosti, pojmovima koji su definisrani u međunarodnom pravu – dok štiti utvrđeni mjehur bijelim fosforom i etničkim čišćenjem.
Problem je, naravno, to što taktike BDS-a neće uspjeti ako budu sporadične ili marginalne. One moraju da budu istrajne i široke – bar onoliko koliko je to bila južnoafrička kampanja, koja je doživjela da General Motors i Barclays Bank povuku svoje investicije i da se velike zvijezde kao što su Bruce Springsteen i Ringo Starr pridruže supergrupi 80-ih i otpjevaju „neću svirati u Sun Citiyu“ (poznato luksuzno odmaralište u Južnoj Africi).
BDS pokret, čija je meta nepravednost Izraela, izvesno je porastao u poslednjih 15 godina; Barguti procenjuje da „radnički i poljoprivredni sindikati, kao i pokreti za rasnu, društvenu, rodnu i klimatsku pravdu“ koji podržavaju BDS, „kolektivno predstavljaju desetine miliona ljudi širom svijeta“. Ali pokret tek treba da dostigne južnoafrički nivo koji je neophodan za preokret.
To ima svoju cijenu. Čovek ne mora biti historičar borbi za oslobođenje da bi znao da kad se moralne taktike ignoriraju, zaobilaze, blate i zabranjuju, onda druge taktike – nesputane etičkim obzirima – postaju daleko privlačnije ljudima kojima je očajnički potrebna neka nada u promjenu.
Nikad nećemo znati kako bi izgledala sadašnjost da se veći broj pojedinaca, organizacija i vlada odazvao na poziv palestinskog civilnog društva 2005. Kad sam se javila Barghoutiju prije nekoliko dana, on se nije osvrtao na dvije decenije nekažnjivosti, već na 75 godina. Izrael, rekao je, „ne bi bio u stanju da počini sadašnji genocid pred TV kamerama bez saučesništva država, korporacija i institucija u njegovom sistemu tlačenja. Svi imamo moć da odbijemo saučesništvo.“
Jedna stvar je izvjesna: sadašnja zvjerstva u Gazi dramatično pojačavaju razloge za bojkot, dezinvestiranje i sankcije. Nenasilne taktike koje mnogi otpisuju kao ekstremne, možda iz straha da bi inače zaradili etiketu antisemite, izgledaju sasvim drukčije u mutnoj svjetlosti dvije decenije krvoprolića, slaganja novih ruševina preko starih, novih žalosti i trauma urezanih u psihu novih generacija i novih dubina beščašća koje su dostignute riječima i djelima.
Mehdi Hasan je nedavno, u svojoj posljednjoj emisiji, intervjuirao palestinskog fotoreportera Motaza Asaiza iz Gaze, koji svakog dana stavlja život na kocku da bi svijetu pokazao slike izraelskih masovnih ubistava. Njegova poruka gledaocima bila je upečatljiva: „Ne smatrajte sebe slobodnom osobom ako ne možete ništa promjeniti, ako ne možete zaustaviti genocid koji još traje.“
U času kao što je ovaj mi smo ono što činimo. Mnogo je ljudi koji čine više nego ikad: blokiraju isporuke oružja, opsjedaju sjedište vlade tražeći primirje, pridružuju se masovnim protestima, govore istinu koliko god ona bila teška. Kombinacija tih aktivnosti možda je doprinjela najvažnijim uspjesima u historiji BDS pokreta: južnoafričkoj tužbi protiv Izraela za genocid, podnetoj Međunarodnom sudu pravde u Hagu (ICJ) i praćenoj pozivom da se preduzmu privremene mjere za zaustavljanje napada na Gazu. U svojoj nedavnoj analizi, izraelski list Haaretz kaže da bi odluka suda u korist Južne Afrike, čak i ako Sjedinjene Države stave veto na intervenciju Ujedinjenih nacija, omogućila da „pojedinačne zemlje ili blokovi bojkotiraju i podvrgnu sankcijama Izrael i izraelske kompanije“.
U međuvremenu bojkoti odozdo već počinju davati rezultate. U decembru je Puma – jedan od najkrupnijih meta pokreta – objavila da će prekinuti kontroverzno sponzoriranje izraelskog nacionalnog nogometnog tima. Prije toga, mnogi umjetnici su se povukli s velikog festivala stripa u Italiji kad su saznali da je izraelska ambasada među sponzorima. A ovog mjeseca je izvršni direktor McDonaldsa Chris Kempczinski napisao da ono što je nazvao „dezinformacijom“ ima „znatan poslovni uticaj“ na njihovu prodaju na „nekoliko tržišta na Bliskom istoku i neka tržišta van regiona“. Zapravo je govorio o reakciji na vest da je izraelski McDonald’s donirao hiljade obroka izraelskim vojnicima. Kempczinski je htio razdvojiti globalni brend od „odluka lokalnih vlasnika“, ali ta distinkcija nije ubjedila mnogo ljudi u BDS pokretu.
Dok se BDS bude zahuktavao, morat ćemo biti vrlo svjesni da se nalazimo usred alarmantnog i stvarnog talasa zločinâ iz mržnje, od kojih su mnogi usmjereni protiv Palestinaca i muslimana, ali i protiv jevrejskih firmi i institucija samo zato što su jevrejske. To je antisemitizam, a ne politički aktivizam.
BDS je ozbiljan, nenasilan pokret s utvrđenim modelom upravljanja. Iako lokalnim organizatorima daje slobodu da odlučuju o tome koje kampanje će funkcionirati u njihovoj sredini, nacionalni odbor pokreta (BNC) postavlja opšte smernice i brižljivo bira malu grupu utjecajnih korporativnih meta polazeći od „njihovog dokazanog saučesništva u izraelskom kršenju palestinskih ljudskih prava“.
BNC takođe vrlo jasno kaže da ne poziva na bojkot pojedinačnih Izraelaca prosto zato što su Izraelci i insistira na tome da „iz principa odbacuje bojkot protiv pojedinaca koji je zasnovan na njihovom mišljenju ili identitetu (građanskom, rasnom, rodnom ili vjerskom)“. Drugim riječima, mete su institucije koje učestvuju u sistemu tlačenja, a ne ljudi.
Nijedan pokret nije savršen. Svaki pokret će napraviti neke pogrešne korake. Ali pitanje koje je sad najurgentnije nema veze sa savršenstvom. Ono prosto glasi: šta ima najviše izgleda da promjeni moralno nepodnošljiv status quo, to jest da zaustavi krvoproliće? Neukrotivi novinar Haaretza Gideon Levy, koji nema iluzija o tome šta je potrebno, nedavno je rekao Owenu Jonesu: „Ključ je u međunarodnoj zajednici – mislim, Izrael se neće promjeniti sam od sebe… Formula je vrlo jednostavna: sve dok Izraelci ne plaćaju, sve dok nisu kažnjeni za okupaciju, dok se ne pozivaju na odgovornost i dok to ne osjećaju svakog dana, ništa se neće promjeniti.“
Kasno je
U julu 2009, nekoliko meseci posle objavljivanja mog prvog teksta o BDS-u, otputovala sam u Gazu i na Zapadnu obalu. U Ramali sam održala predavanje o svojoj odluci da podržim BDS. U njemu je bilo sadržano i izvinjenje što nisam ranije pridružila svoj glas; priznala sam da sam oklijevala iz straha da je ta taktika suviše ekstremna kad se upotrebi protiv države nastale na jevrejskoj traumi; iz straha da ću izdati svoje. Taj strah još osjećam.
„Bolje ikad nego nikad“, rekao mi je poslije predavanja jedan ljubazan čovjek iz publike.
Tada je bilo kasno; danas je još kasnije. Ali nije prekasno. Nije prekasno da svi zajedno počnemo voditi spoljnu politiku odozdo, politiku koja se upliće u kulturu i ekonomiju na pametne i strateške načine i nudi opipljivu nadu da će se decenije nekontrolirane nekažnjivosti Izraela konačno završiti.
Kao što je prošle nedjelje rekao nacionalni odbor BDS-a: „Ako ne sad, kad? Južnoafrički pokret protiv aparthejda decenijama je organizirano pridobijao široku međunarodnu podršku i uspio srušiti aparthejd; aparthejd je pao. Sloboda je neizbježna. Vrijeme je da se nešto preduzme, vrijeme je za pridruživanje pokretu za slobodu, pravdu i jednakost u Palestini.“
Dosta. Vrijeme je za bojkot.
(TBT, The Guardian)
