Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Izraelci vole svoju vojsku. To je bezgranična, bezuvjetna i slijepa ljubav. Cionistička ljevica voli vojsku čak i više nego što je voli desnica. Kao da se mogao očekivati veliki talas kritike, bijesa i potrebe da se vojska kazni. Ona nas je iznjeverila 7. oktobra: životi mnogih ljudi, palestinskih i izraelskih, bili bi sačuvani samo da je vojska bila tamo tog dana. Ne bi bilo ubijenih, otetih, i ne bi bilo rata.
Kao da se moglo očekivati da desnica, čije ciljeve – okupacija i uništenje palestinskog naroda – vojska ispunjava, mnogo više nego što ispunjava ciljeve ljevice, vojsku voli više nego ljevica. Ali nije tako. Ljevica je uvijek uz vojsku, i desnica takođe, ali mnogo manje. I ništa se nije promjenilo u svetom odnosu prema vojsci poslije 7. oktobra.
Sada je rat i lakše je zbog toga razumjeti ljubav naroda prema vojnicima. Ovo je vrijeme kada građani pripremaju pakete za vojsku, vrijeme oprosta, uzdaha, priča o junaštvu i žaljenju. Ne postoji ništa ljudskije od toga. Ali ipak se i dalje možemo zapitati kako su poslije oktobarskog fijaska vjera i poštovanje, da ne kažemo pokloništvo prema vojsci, opstali. Nakon što su vojni zapovjednici preuzeli odgovornost, predratno obožavanje se nastavilo kao da se ništa nije dogodilo.
Naravno da je politički vrh, a prije svega Benjamin Netanyahu, glavni krivac: ali vojska je otkrila svoju golotinju a sramota i poniženje od 7. oktobra ipak se nisu zalijepili za nju. Pored svih ogromnih budžeta i resursa što ih ima na raspolaganju, prestiža i samohvalisanja, izostali su obavještajni podaci prije oktobarskog događaja i nije bilo vojske na dan masakra. Naša vojska je isparila, nestala, a Izrael se razbolio. A njeni sadašnji i bivši zapovjednici ipak su junaci dana.
Zašto smo tako bolećivi prema vojsci? Historija Izraela je prožeta militarizmom. Poslije Jomkipurskog rata završena je era ličnog žrtvovanja vojnih zapovjednika, ali nije nestala ljubav prema vojsci. Iako je predstavljena kao narodna vojska, ona to nikada nije bila. Naša vojska je vojska koja predstavlja pola naroda, u najboljem slučaju. Tek kada izdvojimo Arape, ultraortodoksnu zajednicu (haredim), bolesne, one koji odbijaju da služe i oni koji je izbjegavaju, možemo je tako zvati.
Ona predstavlja neke od najkontradiktornijih grupa u Izraelu i za njih je u velikoj mjeri i odgovorna. I bez obzira na sve to, opraštamo im. Ako je Izrael na lošem glasu, a jeste, tako je zahvaljujući vojsci. Ako se Izrael pretvorio u gubavca, to je poprilično odgovornost vojske. Zbog vojske Izrael bije loš glas, kao sada zbog neselektivnog ubijanja i uništavanja u Gazi. A mi opet praštamo. Pošto se njena suština najbolje izražava u održavanju okupacije, vojska predstavlja mračnu stranu države. Naša vojska kinji, ponižava, neselektivno ubija, a njeno ime i moralne vrijednosti su i dalje sinonim za Izraelce. Drugih vrijednosti osim vojske mi nemamo.
Ni oktobarski propust nad propustima nije napravio pukotinu na toj slici. Mediji se pred vojskom ponizno posipaju pepelom, što ne rade ni pred kim drugim. Ne postoji nijedna informativna rubrika koja je toliko daleko od svih vrijednosti novinarstva kao što je vojna rubrika. Ne postoji takvo udvoričko novinarstvo kakvo je u uglavnom naše kada je reč o vojsci. Svaki vojnik je junak, svaki zapovjednik se obožava. Za vrijeme rata te osobine se pojačavaju jer vojska se bori kako bi nas odbranila, a vojnici hrabro žrtvuju svoje živote kako bi sačuvali državu. Ali dešava se i da vojska ugrožava našu sigurnost, kao što to čini sada svojim operacijama na Zapadnoj obali gdje podstiče novi ustanak. Uostalom i ljudi iz zdravstvenog sistema svojom beskrajnom posvećenošću (iako ne rizikuju svoje živote) brinu o nama, ali ih ne poštujemo na isti način.
Sada je vrijeme da se priupitamo kakva je to vojska koju toliko volimo? Da li su to vojnici koje sam vidio prošle nedjijelje kako se iživljavaju nad palestinskim vozačima na kontrolnim punktovima? Da li su to vojne jedinice koje nisu bile tu 7. oktobra? Ovo je vreme da se postavimo prema vojsci kao organizaciji koja je uvukla Izrael u najstrašniji rat u historiji države i da to ne zaboravimo.
(TBT, Haaretz)
