Piše: Julian Borger, thebosniatimes.ba
Samo mjesec dana nakon 75. godišnjice usvajanja konvencije o genocidu, Međunarodni sud pravde (MSP) u Hagu počeo je da razmatra rat u Gazi. Naime, Južna Afrika je pred sudom optužila Izrael da sprovodi genocid u okviru svog vojnog odgovora na napad Hamasa 7. oktobra u kojem je ubijeno na stotine izraelskih civila. Južnoafrički predmet obuhvata neselektivno bombardiranje i sprječavanje isporuke hrane, vode i lijekova za Gazu. „Sva ta djela se mogu pripisati Izraelu, koji ne sprječava genocid i sprovodi genocid očigledno kršeći konvenciju o genocidu“, navodi se u tužbi.
Izrael je signalizirao svoju odlučnost da porekne sve optužbe, koje su i Tel Aviv i Washington odbacili kao neosnovane. Sudu bi mogle biti potrebne godine za presudu, ali može brzo da donese „privremene mjere“ kojima se zahtjevaju određene radnje, poput prekida vatre, da bi se umanjio rizik od genocida. Izraelska vlada može ignorirati takve mjere, ali to bi izazvalo ogromnu štetu po ugled i gubitak utjecaja na svjetskoj sceni i za Izrael i za njegovog glavnog pokrovitelja, Sjedinjene Države.
Intervencija Južne Afrike, države koja ne učestvuje niti je direktno oštećena ratom u Gazi, izuzetno je rijetka, ali nije prva. Presedan je stvorila Gambija, kada je 2019. pred Međunarodnim sudom pravde optužila Mjanmar za genocid nad Rohinja muslimanima.
Sud je 2021. uveo privremene mjere Mjanmaru, zahtjevajući od hunte da kontrolira svoje snage da ne počine genocid i da sačuva sve relevantne dokaze. Naredne godine, sudsko vijeće MSP je sa 15 glasova za i jednim protiv (kineski sudija je bio jedini neistomišljenik) odlučilo da Gambija ima pravo da podnese slučaj pod erga omnes obavezom koja je utvrđena konvencijom o genocidu, što znači da je to dužnost pojedinačne države prema međunarodnoj zajednici u cjelini.
Savita Pawnday, izvršna direktorka nevladine organizacije Globalni centar za odgovornost pružanja zaštite, kaže da je, izvodeći Mjanmar pred Međunarodni sud pravde zbog kršenja obaveza iz konvencije o genocidu, Gambija „otvorila put za tužbu Južne Afrike protiv Izraela. Mislim da je to izvanredan korak ka rešavanju klime nekažnjivosti koja vlada decenijama.“
Do gambijskog presedana, MSP je rijetko razmatrao pitanja genocida. Sud je 2007. presudio da Srbija nije sprečila genocid u Srebrenici u Bosni i Hercegovini 1995. godine, u procesu u kom je žrtva izvela navodnog počinioca pred sud. Međutim, sud nikada nije presudio da je neka država odgovorna za vršenje genocida. U toku je postupak koji je Ukrajina pokrenula protiv Rusije u februaru 2022.
Osude za genocid donosili su drugi sudovi, poput Haškog tribunala za ratne zločine u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji, dok je za slučajeve genocida nadležan Međunarodni krivični sud, ali ti sudovi vode procese protiv pojedinaca i nakon događaja, kada su mrtvi već sahranjeni.
MSP odlučuje o odgovornosti države i može preduzeti korake da spriječi genocid. Prevencija je svakako bila centralna težnja 1948. kada je konvenciju usvojila Generalna skupština UN u Parizu, nakon Drugog svetskog rata i Holokausta.
Vjerovatno više od bilo koje druge, ova međunarodna konvencija je bila djelo jedne osobe, Raphaela Lemkina, poljskog jevrejskog advokata koji je izbjegao od nacista u SAD. Lemkin je 1944. skovao termin „genocid“ za ono što je Winston Churchill opisao kao „zločin bez imena“. Neposredno nakon rata, godinama je lobirao u novoformiranim Ujedinjenim nacijama.
Međutim, ta lična pobjeda ostala je u senci Lemkinovog neuspjeha da ubjedi američki Kongres da ratificira konvenciju. Senat je odbio čak i da ga sasluša, smatrajući da bi takav zakon mogao izložiti SAD riziku od krivičnog gonjenja zbog uništenja američkih starosjedilaca i segregacije.
Lemkin je umro 1959. godine, osiromašen i skoro zaboravljen. Njegovoj sahrani prisustvovalo je sedmoro ljudi. Skončao je razočaran jer je vjerovao da je ratifikacija ključna da bi konvencija mogla da zaživi. Po njegovom mišljenju, samo SAD su imale moć i međunarodni položaj da sprovedu konvenciju i učine je globalnom normom.
Senat je konvenciju ratifikovao tek 1988. i to nakon krupnog gafa. Naime, tri godine ranije, Ronald Reagan je prisustvovao ceremoniji na groblju u Bitburgu u Nemačkoj, da bi tek kasnije otkrio da je tamo sahranjeno 49 pripadnika SS Vafena.
Do tada, Reagan nije bio zainteresiran za ratifikaciju konvencije o genocidu, ali je Bijela kuća naprasno promjenila kurs u pokušaju da povrati povjerenje američkih Jevreja. Državni advokat koji je napisao dokument u prilog ratifikaciji, Harold Koh, dobio je hitan poziv: „Iznenada mi je zatraženo da obrazložim naš savjet o konvenciji o genocidu u Bijeloj kući, kako bi oni mogli da ga iznesu istog dana“, ispričao je Koh. „Stigao sam svojim kolima i pred mene je izašao neki momak u vojnoj uniformi i zgrabio dokumenta. Pomislio sam, zašto ovaj momak nosi vojnu uniformu u Savjetu za nacionalnu sigurnost?“
Čovjek u uniformi bio je pukovnik Oliver North, koji će kasnije biti osuđen za krivična dela u vezi sa skandalom Iran-Kontra, a koji Bijelu kuću dovodi u vezu sa kršenjem ljudskih prava u Nikaragvi i Iranu. North je bio oličenje licemjerja s kojim se suočava svaka država koja međunarodno humanitarno pravo koristi protiv druge države.
Kada je Senat ratifikovao konvenciju, proglasio je genocid zločinom i prema američkom zakonu, ali je istovremeno blokirao put do Međunarodnog suda pravde. Dopunio je ratifikaciju ogradama prema kojima SAD ne mogu biti izvedene pred sud bez saglasnosti vlade. Po principu reciprociteta, svaka država koju SAD izvede na sud mogla bi da traži istu zaštitu.
David Scheffer, koji je bio prvi američki ambasador za pitanja ratnih zločina, smatra da američka rezervisanost nije previše štetna, budući da druge zemlje razvijaju primenu konvencije o genocidu. „Ali to jeste žalosno, jer bi SAD morale biti u mogućnosti da koriste i učestvuju u primjeni konvencije o genocidu kao moćnog sredstva za sprovođenje zakona.“
Kao i SAD, ni druge velike sile nisu bile voljne izvoditi druge države pred Međunarodni sud pravde iz straha da će se i same naći pred sudom ili biti optužene za licemjerje. Organizacija Human Rights Watch je 1994. pokušala da ubedi vlade da izvedu Irak pred sud zbog masovnih ubistava Kurda, ali države kojima se obratila htjele su da neka evropska sila preuzme vođstvo, ali nijedna evropska država nije bila voljna.
Taj čvor su sada presekle Gambija i Južna Afrika koje su odlučile da preuzmu inicijativu. Čak i ako MSP donese privremene mjere, više je nego vjerovatno da će ih Izrael ignorirati, međutim Kate Ferguson, suosnivačica grupe za zaštitu ljudskih prava Protection Approaches, smatra da trud i dalje ne bi bio uzaludan. „Da li će to biti dovoljno da se zaustavi talas zločina? Sigurno neće“, ističe Ferguson. „Ali što je više država u stanju da zahtjeva ispunjavanje obaveza prema konvenciji, to bolje.“
(TBT, The Guardian)
