Piše: Saul J Takahashi, thebosniatimes.ba
Bez obzira na to kako se zaključi, tužba Južne Afrike Međunarodnom sudu pravde u kojoj se tvrdi da je Izrael prekršio Konvenciju o genocidu ući će u historiju. To će biti ili zapamćeno kao prvi korak ka konačnom držanju odmetničke države odgovornom za ponovljena, dugotrajna kršenja međunarodnog prava; ili kao posljednji, umirući dah nefunkcionalnog međunarodnog poretka predvođenog Zapadom.
Jer licemjerje zapadnih vlada (i zapadne političke elite u cjelini) je konačno dovelo takozvani “svjetski poredak zasnovan na pravilima” za koji tvrde da ga vodi do tačke bez povratka. Potpuna podrška Zapada genocidnom divljanju Izraela u Gazi zaista je razotkrila dvostruke standarde Zapada u pogledu ljudskih prava i međunarodnog prava. Nema povratka, a Zapad je kriv samo za vlastitu aroganciju.
Litanija ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti koje je Izrael počinio u Gazi jasna je kao svjetlo dana za svakoga ko ima pristup pametnom telefonu. Feedovi društvenih mreža su prepuni video snimaka bombardiranja bolnica i škola, očeva koji izvlače beživotna tijela svoje dece ispod uništenih zgrada, majki koje plaču nad leševima svojih beba. Pa ipak, reakcija zapadnih vlada – pored naizgled neograničene vojne i političke podrške – bila je etiketiranje svake kritike Izraela kao antisemitizma i pokušaj da se potpuno zabrani svaki izraz solidarnosti s palestinskim narodom.
Bez obzira na ovo ugnjetavanje, desetine hiljada ljudi iz dana u dan izlaze na ulice izražavajući svoje gađenje nad izraelskim zločinima i saučesništvom Zapada. Očajnički želeći da povrate neki privid kredibiliteta, zapadne vlade (uključujući SAD) su nedavno počele biti pomalo kritične prema izraelskim napadima. Međutim, to je premalo, prekasno. Zapadni kredibilitet je nepovratno srušen.
Naravno, zapadnjačka hipokrizija nije ništa novo. Prema zapadnim vladama, svijet bi trebao biti u znaku ruske agresije, ali bi trebao biti savršeno zadovoljan izraelskom brutalnošću i kršenjem međunarodnih normi. Ukrajinci koji bacaju molotovljeve koktele na ruske okupacione snage su heroji i borci za slobodu, dok su Palestinci (i drugi) koji se usuđuju da govore protiv izraelskog aparthejda teroristi. Bijelopute izbjeglice iz Ukrajine su više nego dobrodošle, dok crne i smeđe pute izbjeglice iz sukoba na Bliskom istoku, Aziji i Africi (od kojih je većina Zapada) mogu potonuti na dno Mediterana. Zapadni stav je zaista bio: pravila za tebe, ne za mene.
Zapadna pozicija prema Kini pokazuje istu neiskrenost. Kina je bukvalno okružena američkim i savezničkim vojnim bazama, naoružana do zuba. Ipak, Kina je kriva za… šta? Nesposobne da ukažu na bilo kakvu konkretnu povredu, zapadne vlade i mediji mogu samo optužiti Kinu za „povećanu asertivnost“, tj. da ne znaju koje joj je dodijeljeno potčinjeno mjesto u zapadnom hegemonističkom poretku.
Međunarodna pravda postala je bolesna šala. Da je Međunarodni krivični sud (ICC) funkcionirao efikasno, izraelskim liderima bi se sudilo čak i dok govorimo, i ne bi bilo potrebe da se Južna Afrika obraća MSP-u. Međutim, kako sada stoji, MKS je optuživao Afrikance samo do 2022. godine, kada je najavio istragu o ruskoj invaziji na Ukrajinu manje od nedelju dana nakon njenog početka. MKS je podigao optužnice, uključujući i za ruskog predsjednika Vladimira Putina, za manje od godinu dana. S druge strane, MKS-u je trebalo više od šest godina da otvori istragu o situaciji u Palestini, a čak i sada, godinama kasnije, značajna akcija tek treba da bude poduzeta. Dok je Izrael nastavio svoju orgiju nasilja nad narodom Gaze, Karim Khan, britanski glavni tužilac MKS-a, posjetio je Izrael i naglasio potrebu da se Hamasovi zločini procesuiraju, dok je ublažen prema izraelskim zločinima. Nije ni čudo što mnoge organizacije civilnog društva pozivaju na njegovo otpuštanje.
Naravno, zapadnjačka hipokrizija nije ništa novo. Od samog početka, međunarodne pravne norme su imale za cilj da se primjenjuju samo na takozvane „civilizirane“ – čitajte bijele – narode. Divljaci se nisu računali, a moćne zapadne države mogle su – i činile su – da im rade šta su htjele. Domoroci sigurno nisu “posjedovali” zemlju ili prirodna bogatstva, a kolonijalne sile su bile slobodne da ih kradu i eksploatiraju kako su htjele. Cionizam je također bio utemeljen na takvim rasističkim stavovima – stavovima koji su do danas u središtu izraelske politike.
Ovi dvostruki standardi su očigledni u pogledu prava na nacionalno samoopredjeljenje – osnovnog prava svih naroda da izaberu svoj politički sistem i kontroliraju svoje prirodne resurse. Nakon Prvog svjetskog rata, američki predsjednik Woodrow Wilson insistirao je da samoopredjeljenje bude vodeći princip novog svjetskog poretka – ali, naravno, samo za Evropljane. Palestinci i drugi arapski narodi su na teži način otkrili da je kolonijalizam živ i zdrav: bili su podložni mandatima Lige naroda, koji je opravdavao kolonijalnu vladavinu za “narode koji još nisu u stanju sami da stoje”. Povelja Ujedinjenih nacija je također uključivala odredbe o starateljstvu, u suštini na sličan način kao i mandati Lige.
Ratovi za nezavisnost u Aziji i Africi to su zaustavili. Nove nezavisne zemlje su uspješno zahtijevale da se samoopredjeljenje uzdigne u pravo za sve. Dva međunarodna pakta o ljudskim pravima, usvojena 1966. godine, oba propisuju pravo svih naroda na samoopredjeljenje u zajedničkom članu 1, jasno stavljajući do znanja da samo uz političko i ekonomsko samoopredjeljenje bilo koje drugo ljudsko pravo može imati smisla.
Diskusija o pravu na samoopredjeljenje otišla je dalje, na žalost zapadnih vlada. Generalna skupština UN-a je više puta izjavljivala da je oružana borba (uključujući i onu palestinskog naroda) protiv kolonijalne vladavine legitimna. I Dodatni protokol Ženevskih konvencija iz 1977. godine, o zakonima rata, također je naveo da je borba protiv kolonijalnih i rasističkih režima validna. Međunarodno pravo se definitivno razvilo u pravom smjeru.
Ipak, sistemi za implementaciju međunarodnog prava i dalje su slabi. To je osmišljeno i omogućava moćnim zemljama da djeluju nekažnjeno i da štite svoje štićenike – kao što vidimo kod SAD-a i Izraela. Čak i ako ICJ izda privremenu naredbu Izraelu da zaustavi svoje nasilje, pa čak i ako godinama kasnije proglasi Izrael krivim za genocid, bez ikakve provedbe, Izrael može (i vjerovatno će) jednostavno ignorirati te odluke. To bi sigurno bio kraj sadašnjeg svjetskog poretka, jer bi se srušila svaka fasada pravednosti.
Sprovođenje međunarodnog prava je u rukama Vijeća sigurnosti UN-a, ali sa svojim pravom veta za pet zemalja koje su 1945. godine bile na pobjedničkoj strani, to tijelo se iznova pokazalo nesposobnim da ispuni svoj mandat. Generalnoj skupštini nedostaje bilo kakva izvršna moć. A UN, ICC i većina drugih međunarodnih organizacija su stalno nedovoljno finansirani, što znači da se u velikoj mjeri oslanjaju na dobrovoljne priloge država. To ih čini ranjivim na neprikladan uticaj bogatih i moćnih: drugim riječima, bogatih zapadnih zemalja.
Na fundamentalnijem nivou, ove međunarodne institucije nisu reprezentativne. Iako organizacije civilnog društva mogu doprinijeti većini debata, samo vlade imaju pravo glasa u procesu donošenja odluka – unatoč činjenici da, kao što vidimo u slučaju Gaze, čak ni vlade tobožnjih demokratija ne predstavljaju nužno volju njihovog naroda.
Izraelska agresija i kolonizacija moraju prestati, a kršitelji ljudskih prava u Palestini moraju biti pozvani na odgovornost – uključujući zapadne lidere koji su saučesnici u genocidu. Međutim, tu se ne smijemo zaustaviti. Moramo zahtijevati revolucionarnu reformu međunarodnih institucija. Moraju se učiniti istinski demokratskim i egalitarnim. One moraju odražavati glas naroda, kroz organizacije civilnog društva i druge demokratske oblike predstavljanja – a ne vlade koje su prečesto u džepu bogatih i moćnih interesa
Stvaranje svjetskog poretka koji će osigurati pravdu i jednaka prava za sve neće biti lahko. To će zahtijevati kontinuirane napore od strane globalnog građanstva, kroz vršenje pritiska za promjene na vlade i međunarodne organizacije. Međutim, to je jedini način da se osigura da “nikad više” postane stvarnost.
/Autor je profesor ljudskih prava i mirovnih studija na Univerzitetu Osaka Jogakuin u Osaki, Japan/
(TBT, AL Jazeera)
