Na genocid kroz koji je prošao bosanskomuslimanski narod naši umjetnici su odgovorili impresivnim književnoumjetničkim, muzičkim, likovnim, filmskim i pozorišnim ostvarenjima. Ona su, manje-više, poznata domaćoj, dobrim dijelom i inozemnoj javnosti. Tokom agresije i dok su dušmani vršili genocid na prostoru čitave naše zemlje, bosanski umjetnici su bili gotovo pa nijemi – nemoćni da se suoče sa Zlom koje je, kao mòra, davilo i okivalo njihov duh. Izgleda da je to bio slučaj i sa ostalim umjetnicima, npr. onima koji su preživljavali Drugi svjetski rat, a koji su, isto tako, bili nijemi posmatrači zločina. No, to to nije, i ne mora uvijek biti slučaj. Na primjer, Guernica Pabla Picassa nastala je netom poslije bombardiranja Francovih nacističkih saveznika malog mjesta Guernice u Španiji.
Malo poslije agresije i genocidnog rata protiv naše zemlje i naroda, sa prvim ostvarenjima koja su tematizirala genocid na umjetnički način, pojavila se i teza (u to vrijeme doživljavali smo je, u najmanju ruku, kao nedobronamjernu, da ne kažem kakvu težu riječ) da je isuviše rano pisati o toj „temi koja nas sve nadilazi“. Sve nam se čini da je to bilo naklapanje netalentiranih a bučno predstavljanih umjetnika i kvaziumjetnika te „književnih teoretičara“ u sarajevskoj kulturnoj selendri. O tome sam razmišljao dok sam iščitavao jednu, u ovoj selendri, naravno, nepoznatu poeziju, ispisanu rukom nepoznatog, anonimnog pjesnika. Riječ je o knjizi Protok vremena Habiba Mandžića (Štampa: InHouse Publishing Underwood, Queensland, mjesto i godina izdanja: Zagreb, 2022.); riječ je o veličanstvenoj poeziji koja tematizira genocid, i to na jedinstveno originalan, svjež i impresivan način, neviđen u ukupnom bosanskom i bosanskomuslimanskom pjesničkom stvaralaštvu; riječ je o knjizi koja je, sve su prilike, nastajala malo nakon prestanka genocida, i to na obalama Pacifika i, kasnije, na bosanskim zgarištima.
Habib Mandžić (Gladovići kod Srebrenice, 1957.) već godinama sa svojom porodicom živi u Melburnu kao muhadžir. Prije rata bio je srednjoškolski profesor u Srebrenici i okolnim mjestima, čak i u susjednoj Ljuboviji, u Srbiji, što će biti činjenica od sudbinske važnosti za njegov život jer su ga od četničkoga klanja spasile kolege srpske nacionalnosti koje su sa njim radile u tamošnjoj gimnaziji. Dok je bio učenik u Gazi Husrev-begovoj medresi i kasnije, kao student na prištinskom Univerzitetu, nije pokazivao sklonost ka književnoj umjetnosti, mada je bio vrhunski čitalac književnosti i jedan od najobrazovanijih učenika koji su ikad pohađali Medresu. Bio je samozatajan i miran čovjek. Nažalost, tokom genocida u Srebrenici pobijena mu je bliža i dalja rodbina, i on je tu svoju bol i taj svoj žal sa Srebrenicom i Bosnom ponio u daleki svijet, tj. na kraj svijeta, u Australiju.
U njegovoj poeziji – tutnji genocid! Ali kako kad to nije poezija buke, krikova, visokih tonova, krešenda…? Upravo zato što je tako tiha, ispisana u mirnoj muzici slobodnog stiha, što ju je ispisalo konkretno pjesničko iskustvo, što je- da se poslužim riječima Dževada Jahića – najprije nastala / dogodila se u duhu pa onda kanula iz pjesnikovih prstiju – ova poezija je glasna, poput potmulog zvona u Hirošimi koje svake godine, na dan japanske kataklizme, tutnji u ušima miliona Japanaca.
Mandžićeva poezija odjekivat će u bosanskim i bosanskomuslimanskim i ummetskim ušima snažnije i duže od japanskog zvona – jer je pisana za Vječnost: u pjesmi Doći će vrijeme naslućuje se ta „vječnost“ kada će anđeli i vrazi završiti svoje misije, kada će svako drvo slobodno k nebesima rasti, da bismo, na kraju, pročitali ovaj stih: Jedino će iz neodređene kosmičke daljine/ k nama u talasima dolaziti dugi majčin zov. Tišinu i odjek o kojima govorimo pronaći ćemo baš u svakoj Habibovoj pjesmi, ali u ovoj se nalazi njihova kulminaciona tačka: u Sreći na dnu mora pjesnik govori o svome povratku kući u Gladovićima: Nađoh pismo u drvenom sanduku,/ nepriznata historija,/pročitao sam riječi,/ tinta je bila krhka i smeđa…U tihoj sobi mislio sam na njega, / moj otac je ubijen i svi ostali muškarci, / njihova sreća bila je na dnu mora, / moj dobri otac i njegovo pismo.
Habibovom knjigom, prirodno, vrhuni pjesma Krvava Drina. Ona nije samo tematski etimon knjige već i pjesma u kojoj se sukusirala pjesnikova poetika imažinizma (blijesak poetskih slika „presađenih“ iz pjesnikova fiziološkog oka, izlomljeni stihovi, nedovršene misli koje slute, antigramatemi, presijavanje političkih krilatica i medijsko-diplomatskih floskula o miru i rasizmu u zlato poezije i druge stilske dominante); Drina je rijeka krvi; Drina teče niz tamne i crvene klisure…; rijeka koja teče uzalud; rijeka koje više neće biti na vidiku – to su slike koje se gradirano razvijaju, a potekle su iz prve strofe koja donosi najhladnokrvniju „osudu svijeta Zla“ koju sam pročitao u literaturi o genocidu: Drina je rijeka krvi / pokrenuta od Božijih neprijatelja,/ kad im je rečeno da ubijati prestanu,/ samo su hladno klimnuli glavom.
Za „uho koje pamti“ (udhunun va'ijje), što bi rekao Kur'an!
(TBT, Dž. L.)
