Piše: Shlomo Ben Ami, thebosniatimes.ba
Od Drugog svjetskog rata, ponavlja se neuspjeh moćnih zemalja u asimetričnim ratovima protiv inferiornijih. Odlučnost slabijih u takvim sukobima često stoji na putu vještinama moćne strane, posebno kada su joj nejasni ratni ciljevi – recimo, potpuna eliminacija neprijatelja, cilj koji je po definiciji neuhvatljiv i u suštini beskonačan.
Blickrig iz 1967. bio je posljednji rat u kom je Izrael uspio postići brzu i elegantnu pobjedu. Od tada nije bilo lijepih pobjeda, posebno ne na palestinskoj strani. U asimetričnim ratovima u ovom periodu, inferiornije snage imaju odlučujuću taktičku prednost u raspoređivanju među civilnim stanovništvom, a u slučaju Hamasa, i kontroli nad najgušće naseljenom urbanom sredinom. To je front na kom nijedna moderna vojska sa svom svojom tehnologijom nije uspjela odnijeti pobjedu. Amerikanci su poraženi u Vijetnamu, Iraku i Avganistanu. Sovjetski Savez je takođe poražen u Avganistanu. A u poređenju sa Izraelom, te zemlje su u stanju da vode duge ratove uprkos negativnom raspoloženju međunarodne zajednice. Nasuprot njima, Izrael uvijek vodi bitku i s vremenom.
Tu je i pitanje svrhovite upotrebe sile. Hans Morgentau, jedan od očeva realizma u međunarodnim odnosima, bio je Jevrejin koji je emigrirao na zapad iz nacističke Njemačke, i izgradio impresivnu akademsku karijeru kao osnivač škole koja se bavila pitanjima globalne strategije i etike pravednog rata. Sve do smrti 1980. bio je posvećen sigurnosti Izraela. U svojoj knjizi „Politika među nacijama: Borba za moć“ (Politics Among Nations: The Struggle for Power) postavio je osnove koncepta moći, politike i državotvornosti.
Morgentauov realizam nije bio klasičan, naizgled odsječen od moralnih razmatranja. Upozorio je na opasnost favoriziranja vojnog pristupa nauštrb političke inicijative i insistirao na važnosti jasnog definiranja ciljeva upotrebe sile. Bio je liberalni realista i protivio se vijetnamskom ratu, koji je smatrao građanskim ratom sa ograničenim globalnim implikacijama koje ne opravdavaju razmjere krvoprolića uz američku intervenciju. Morgentau je osporio tendenciju Henrija Kissigera da svaku nestabilnost u tzv. trećem svijetu posmatra kao rezultat „komunističke subverzije“. Priznavao je moralni legitimitet svakog autentičnog suprotstavljanja očigledno nepravednom društvenom i političkom poretku.
U pokušaju da pomiri moralni paradoks upotrebe sile, Morgentau se okrenuo herojskoj figuri državnika, koju je razvio Max Weber: državnikova prednost u odnosu na političara leži u tome što mu očuvanje vlasti nije na prvom mjestu. Sitna politika je po svojoj definiciji loša stvar i jedino državnik može da je koristi kako bi postigao manje zlo. Kao ni Kissinger, ni Morgentau nije verovao u apsolutno dobro.
U knjizi „Naučnik protiv politike moći“ (Scientific Man vs. Power Politics, 1946) Morgentau kritizira sklonost da se za rešavanje problema koji su u svojoj suštini politički i društveni, oslanjamo na informacije iz tehnoloških nauka. Smatrao je da racionalno razmišljanje zanemaruje čovjekovu prirodu, njegove urođene nagone i duhovne težnje. Racionalno mišljenje ne uspjeva razumjeti pokretačku snagu nasilnog djelovanja i političkog čina grupa izvan kulturnog prostora zapadnog čovjeka.
Danas se slične stvari mogu reći o odnosu zapada, i posebno Izraela prema džihadizmu Hamasove vrste; taj odnos je Morgentau opisao kao neuspjeh u razumjevanju fašizma, kao da je samo reč o izlivu samoubilačke iracionalnosti. Varvarski masakr koji je Hamas počinio nad stanovnicima Otef Gaze nosi Kajinov neizbrisiv znak, ali to nije bio „iracionalan“ postupak. Hamas je uspio da na svjetsku scenu vrati zaboravljeno palestinsko pitanje i zaustavi proces normalizacije u odnosima Izraela i Saudijske Arabije. Uspio je sebe postaviti kao dominantnu snagu u palestinskom nacionalnom pokretu povukavši Izrael u rat koji on sam opisuje kao egzistencijalni. Ovaj višefrontalni rat obavezuje Izrael da se osloni na Sjedinjene Države na način koji nije viđen od 1973. godine.
Hamas je ovladao i sentimentom palestinskog društva i njegovom čežnjom da se zatvorenici oslobode. Još uvijek može natjerati Izrael da isprazni svoje zatvore ako želi da otete vrati žive. A ako ovo nije dovoljno, tu su i zapadne elite koje su mu aplaudirale. Noam Chomsky je danas jedno patetično zanovetalo koje nastavlja da u Sjedinjenim Državama vidi oličenje krajnjeg zla i gotovo isključivi uzrok zvjerstava koja se dešavaju u svijetu. Ali je 1969. objavio knjigu „Američka moć i novi mandarini“ (American Power and the New Mandarins) koja dobro dopunjuje Morgentauov pristup, a relevantna je za rat između Izraela i Hamasa.
Chomski je neuspjeh Sjedinjenih Država u Vijetnamu opisao kao neuspjeh naučne i školske briljantnosti umova u američkoj administraciji – onih koji su vodili rat iz nedostatka razumjevanja, pa čak i prezira prema pokretačkoj snazi Vijetkonga. Gologlava vojska i revolucionarni žar rukovodstva u Sjevernom Vijetnamu koji se grupisao oko figure Ho Chi Minha. U kontekstu Gaze, Izrael je ubjeđen da je cijela priča u tome da naša strana bira život dok Hamas, kao i ostale terorističke organizacije na okupiranim teritorijama, biraju smrt i halucinaciju očekivanog susreta sa djevicama u raju. Mi smo racionalni i vodimo rat uz pomoć zapadne tehnologije, dok njih pokreću propeleri iza kojih ne stoji ništa osim čistog zla.
Očigledno je i zločinačka igra Binjamina Netanyahua da uništi Hamas (na kraju krajeva, sve što ti gladni ljudi žele jeste da zarade za život) i oslabi palestinske vlasti, takođe bila vježba zapadnjačke racionalnosti koja je trebalo da pokaže svijetu da je došlo vrijeme da se sahrani ideja o političkom rješenju. Prema Netanyahuovoj metodi, Palestinci nemaju pravo veta na normalizaciju odnosa sa Saudijskom Arabijom. Ali primitivci iz Hamasa su nadmudrili komandosa iz elitne jedinice i za njega, a i za nas pripremili iznenađenje.
Tvrdi se i da nas ubijaju zato što smo Jevreji, ali iako je istina da Hamas ima dovoljno korisnih idiota na zapadu koji su to pretvorili u antisemitsku kampanju, sam Hamas nas ubija kao Izraelce, ne razlikujući Jevreje, Beduine, muslimane i Druze. Da li to znači da će se krvavi sukob između zapadnjačkog racionalizma Izraelaca i zvjerskog Hamasa završiti porazom, kao što je to bio poraz Sjedinjenih Država u Vijetnamu? Ne nužno. Ali ako nastavimo Netanyahuovim putem, usljed apsolutnog nedostatka izlazne strategije pobjeda će, ako je bude, više ličiti na poraz.
Sličnost između Jomkipurskog rata i sadašnjeg „rata gvozdenih mačeva“ nije samo u taktičkom iznenađenju, već i u strateškom neuspjehu. U oba slučaja je izraelska vlada uvučena u rat bez primjenjivog političkog programa za dan poslije. Kao i tada, Izrael zavisi od masivne vojne i političke pomoći Sjedinjenih Država, što uvijek nosi političku cijenu koju vlada nije planirala. Vojna postignuća nisu upitna, kao ni herojski odgovor izraelskog društva u oba slučaja.
Međutim, ondašnje zauzimanje doline od strane izraelskih odbrambenih snaga na 101 kilometar od Kaira nije bilo ništa drugo do uvod u povratak čitavog Sinajskog poluostrva kao uvjeta za političko rješenje, što je bilo suprotno stavu da je zadržavanje Šarm el Šeika poželjnije nego mirovni sporazum. Današnja izraelska vlada je ponovo bez ikakve političke vizije koja bi opravdala velike gubitke među njenim vojnicima i pakao u Gazi. Nije nerazumno pretpostaviti da će se slamanje Hamasa i njegovo uklanjanje iz političke jednačine na izraelsko palestinskom prostoru takođe pokazati kao nedostižan cilj. Ratna štoperica je uostalom u rukama predsjednika Bidena, baš kao što je 1973. bila u rukama dvojca Nixon-Kissinger.
Ponovo se dokazalo da je američka pomoć suštinska za postojanje jevrejske države i da stoga stvara državnu zavisnost. Netanyahu i njegovi saradnici se pretvaraju tvrdeći da je Izrael pod njegovim vođstvom postao svjetska imperija. Grčki bogovi su imali dobro poređenje za ovu vrstu arogancije. Hibris, upozoravali su, rađa Nemezis (osvetu i odmazdu). Pokazalo se da takođe da Netanyahuova imperija ne može da se bori protiv terorističke organizacije, koja nema oklopne i zračne snage, bez redovnog snabdjevanja naoružanjem od Sjedinjenih Država i raspoređivanja američke vojske, bez koje bi se ratovanje na više frontova pretvorilo u apokaliptičnu realnost.
Nema sumnje da bi to bila promjena stvarnosti ako Izrael uspije, uprkos svemu, da izvrši deteritorijalizaciju Hamasa, uklanjanjem sa teritorije na kojoj djeluje. Za razliku od univerzalne hobotnice kakva je bila Al Kaida, Hamas je nacionalna islamistička organizacija, prirodni izdanak palestinskog društva koji ima egzistencijalnu potrebu za teritorijalnom kontrolom i postojanjem države. U odbrani ove potrebe razbijeni su bezbrojni pokušaji da se formira široka nacionalna koalicija između Hamasa u Gazi i PLO na Zapadnoj obali.
Asimetrični ratovi uvek pretpostavljaju „teritorijalnu osnovu“, a poraz u Gazi bi mogao započeti transformaciju Hamasa u organizaciju bez teritorije. Nasuprot Al Kaidi i ISIL-u, koje se vide kao ogromna prijetnja zapadnoj civilizaciji, Hamas je viđen kao organizacija koja se bori za pravedni nacionalni cilj. Stoga danas uživa popularnost kakvu nijedna teroristička organizacija nikada nije imala. U palestinskom području već je pustio duboke korjene; na Zapadnoj obali nema vladu samo zato što tamo nije bilo izbora već 20 godina.
Sjećanje na vojne poraze ne vodi obavezno ka „otrežnjenju“ već upravo ka novom zamahu i novim regrutima. Palestinci neće zaboraviti da je Hamas taj koji je ponovo stavio palestinsko pitanje na svjetski dnevni red nakon što se izraelskoj vladi činilo da ga niko neće ponovo izvući iz ponora. Kakve god da budu ratne posljedice, nasleđe Hamasa će nastaviti da bude deo etosa palestinskog nacionalnog pokreta i svaka politička snaga sa kojom bi Izrael želio postići neku vrstu rješenja smatrat će se nelegitimnom ako Hamas ili njegova vizija budu odsutni.
Kakva je onda optimalna „pobjednička slika“ koju Izrael pokušava postići u Gazi? Nešto slično „pobjedi“ Sjedinjenih Država u Iraku, odnosno eliminacija vojnog i političkog vođstva Hamasa i razbijanje komandnog lanca tako da organizacija prestane da funkcionira kao hijerarhijsko tijelo i kao institucionalna jedinica. Hiljade vojnika organizacije će se utopiti u civilno društvo i u haosu koji nastane u periodu nakon rata dio njih će se pretvoriti u kriminalne grupe, kao što su one koje sada drže dio otetih Izraelaca. Drugi će se pridružiti salafističkim grupama koje će biti radikalnije od Hamasa.
Na Bliskom istoku politički i vojni vakum je poziv za džihadistički haos. Egipat je skoro kroz to prošao na Sinaju, a u Iraku su oficiri raspadnute vojske Sadama Huseina postali okosnica Al Kaide i ISIL-a. To se dogodilo i u Avganistanu, koji se pretvorio u magnet za džihadiste koji prelaze granice nakon sloma centralne države još od vremena sovjetske okupacije krajem osamdesetih.
Slom Hamasa bez dolaska na vlast legitimnih vlasti – a ovdje je naglasak na „legitimnim“ jer u trenutnoj situaciji Palestinska uprava to nije čak ni u očima sopstvenog naroda – otvoriće vrata novoj vrsti pakla. U takvoj situaciji ideja s kojom se vlada poigrava, da stvori trajnu tampon zonu izvlačenjem dijela teritorija iz gusto naseljene Gaze, neće uroditi većim plodom od sigurnosne zone u južnom Libanu koja je postala izraelski mini Vijetnam iz kog smo morali da se povučemo 2000. godine.
Drugi put koji sadašnja vlast predlaže jeste neograničena vojna okupacija kada se Pojas „demilitarizira“, a vojska izvrši „deradikalizaciju“ stanovništva. Kao što su napadi na gradove na Zapadnoj obali zbog potrage za „traženim“ oduvijek činili dio naših života i to će biti do okončanja okupacije, tako će u Gazi poslije „pobjede“ u kakvom god obliku da bude, nastavak gonjenja „traženih“ biti Sizifov posao. „Traženi“, siguran koji se sam puni, bili su i bit će priča o našem životu i, nažalost, priča o našoj smrti.
Palestinska uprava u svom sadašnjem stanju ne može prihvatiti odgovornost nad Gazom. U svakom slučaju, uvjet koji će postaviti administracija Mahmuda Abbasa – pregovori koji uključuju palestinsko pitanje – biće takav da sadašnja vlada ne može odgovoriti na njega. Izrael ne smije ni da se složi da se odgovornost za sigurnost Gaze prebaci u ruke međunarodnih snaga kao što su Ujedinjene nacije. Podsetnik na propust ovog koncepta jeste farsa snaga UNIFIL-a u južnom Libanu koji je trebalo da nadgleda primjenu rezolucije 1701 Saveta sigurnosti, odnosno zabranu prisustva Hezbolaha južno od rijeke Litani.
Richard Holbrooke, arhitekta Daytonskog sporazuma i jedno vrijeme ambasador Sjedinjenih Država u Ujedinjenim nacijama, pristao je da sa mnom podjeli neke od svojih uvida na sastanku u New Yorke prije dvije decenije: „Pogledajte primjere u svijetu. U južnom Libanu gdje Ujedinjene nacije imaju mandat je veliki haos. U Bosni, nasuprot tome, gdje Ujedinjene nacije nemaju nikakvu funkciju, situacija je dobra. Najviše možete tražiti od Savjeta sigurnosti da ratificira mandat mirovnih snaga, ali nikako da komanduju.“
Ali Izrael u svakom slučaju nema šta tražiti u Savjetu sigurnosti. Dvije stalne članice Rusija i Kina su danas dio antiameričke i antiizraelske osovine koja uključuje Sjevernu Koreju, Iran i njene podružnice u regionu. Slavno „prijateljstvo“ između Netanyahua i Putina i njegova afera sa Kinom su nestali. Nakon što je na Netanyahuovo ohrabrivanje, a uprkos sigurnosnim strukturama, Kina preuzela kontrolu nad infrastrukturom i strateškom industrijom u Izraelu (luka u Haifi, laki šinski sistem u Tel Avivu) danas ona stoji na čelu prijatelja Hamasa i neprijatelja Izraela, a danas propoveda i ostvarivanje prava na povratak palestinskih izbjeglica. Bilo kako bilo, čak ni sila koja nije podložna Savjetu sigurnosti kao što je NATO neće pristati da dođe u Gazu samo da bi Izraelu pružila sigurnost. To se može desiti samo kao dio šireg političkog procesa, za koji Netanyahuova vlada nije sposobna. Kada kažete politički proces, to znači raspad vlade. Pokazuje se da rat pogoduje samo Netanyahuovoj vladi.
Netanyahu može da se iskupi za neke svoje grijehe ako donese jednu moralnu odluku – oslobađanje svih otetih prije nego što nestanu u gradu tunela i pogibija. Izraelska demokratija je osuđena na propast ako ogromna većina u njoj ne prihvati činjenicu da je Netanyahu podbacio u svemu čega se dotakao. Evo kraće liste: Netanyahu je direktno odgovoran, prema sopstvenom priznanju, za jačanje Hamasa u cilju sprječavanja političkog procesa. Računao je na republikance i evangeliste u Sjedinjenim Državama i sa karakterističnom bahatošću osporavao administraciju demokrata. Ona danas, zajedno sa demokratskim predsjednikom koji je mesecima sankcionirao Netanyahua, spašava Izrael nevolje kakvu nije vidio od svog nastanka. Široka strateška razmatranja i iskrena ljubav prema Cionu, upkos velikoj unutrašnjoj političkoj cijeni kakvu Netanyahu nikada nije platio – motivirao je Bidena da stane uz Izrael.
Netanyahu je izgradio cijelu karijeru na tome da samo on može spriječiti Iran da se domogne nuklearnog naoružanja. Posljedica je da je danas Iran zemlja sa nuklearnom latencijom koju od bombe dijeli samo političko priznanje, a nikako naučna ili tehnološka mogućnost. Pretjerano isticanje Irana, koje se u svakom slučaju pokazalo kao beskorisno, dovelo je do skretanja ogromnih sredstava i pažnje sigurnosnih službi, i zanemarivanja palestinskog vulkana na kom sjedimo i koji je na čudovišan način eruptirao 7. oktobra.
U Netanyahuovoj eri, Iran je uspeo da izgradi neprijateljski prsten oko Izraela pomoću satelitskih snaga od Jemena i Hamasa na jugu, preko Sirije i Libana na sjeveru. Iranska imperija je bila impresivan poduhvat bez presedana, izgrađen na principu spoljnih saradnika, tako da ostavlja jezgro izvan direktnog ratnog kruga.
„Taktika bez strategije jeste buka koja donosi vijest o porazu“, napisao je pre hiljadu godina kineski strateg Sun Tzu. I Morgentauov savjet državnicima glasio je da upotreba sile može da dovede do čistog nihilizma ako je motivirana samopravednošću ili težnjom da povećanje moći bude isključivi cilj. Bez političkog cilja, rat u Gazi nema vrijednost ni „pobjede“, a ostaje samo povratak sudbini o kojoj je govorio Moshe Dayan u svom posmrtnom govoru 1956. godine na grobu Roia Rotberga, mladića iz Nahal Oza kog su ubili infiltratori iz Gaze (i zatim unakazili njegovo tijelo).
Dayan je tada opisao Arape iz Gaze kao „hiljade očiju i ruku koje se mole za naše slabosti koje će nas rastrgnuti“. Tek mnogo godina kasnije je shvatio da moramo činiti teške ustupke na putu ka nekakvom političkom rješenju u ime života. Ali dok se krvoproliće između nas i naših susjeda povećava, Netanyahu i njegova vlada, vlada „povratka u Guš Katif“, sanjaju da ovjekovječe okupaciju na druge načine.
(TBT, Haaretz)
