Piše: Sami Al-Arian, thebosniatimes.ba
U sedmicama prije ofanzive palestinskih grupa otpora 7. oktobra, Palestinci su širom svijeta obilježavali 30. godišnjicu propalog Olso sporazuma i analizirali ulogu Palestinskih vlasti (PA) u održavanju ovog lažnog “okvira mira”.
Do tada je podrška za PA već dugo opadala, ali je još više opala nakon 7. oktobra. Prema nedavnoj anketi “na Zapadnoj obali, 92 posto je pozvalo na ostavku Abbasa koji je predsjedavao administracijom koja se smatra korumpiranom, autokratskom i neefikasnom”.
PA je izgubila na značaju u društvu koje postaje sve kritičnije prema svojoj ulozi u jačanju njihovog ugnjetavanja.
Ipak, u svojoj opsesiji da unište sve palestinske pokrete otpora, američki predsjednik Joe Biden i državni sekretar Antony Blinken, zajedno s Evropskom unijom, pokušavaju vratiti PA iz mrtvih – iako je izraelski premijer Benjamin Netanyahu odbacio tu ideju u svom očajničkom i brutalnom pokušaju da stvori novu Nakbu kroz svoj genocidni rat.
Nakon što je u septembru 1993. potpisan sporazum iz Osla između tadašnjeg izraelskog premijera Yitzhaka Rabina i Jasera Arafata, predsjednika Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), PLO je zapravo zamijenjena PA kao političko tijelo koje pregovara o budućnosti Palestinska stvar.
Od potpisivanja Osla, broj izraelskih doseljenika povećao se više od šest puta sa 116.000 1993. na 750.000 danas, prema UN-u.
Od uspostave Izraela 1948. godine, cionistički je imperativ bio ignorirati tešku situaciju Palestinaca, ili se jednostavno baviti njima kao sigurnosnim ili demografskim problemima, umjesto da se traži održivo političko rješenje.
Izrael je desetljećima odbijao priznati bilo kakva palestinska politička ili zakonska prava i zanemario je desetine međunarodnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a i Generalne skupštine.
Čak i kada je Arafat priznao Izrael na 78 posto historijske Palestine 1993. godine, sve što je Izrael dao zauzvrat bilo je priznanje PLO-a kao predstavnika palestinskog naroda bez ikakvih obaveza prema njima.
Proces u Oslu bio je zasnovan na ovom dubokom historijskom kompromisu, opće poznatom kao “rješenje dvije države”: jedna izraelska država na 78 procenata zemlje okupirane 1948. i jedna fragmentirana palestinska država u Gazi, Zapadnoj obali i istočnom Jerusalemu, koji su okupirani 1967.
Međutim, ono što je nedostajalo ovom okviru bila je istinska posvećenost Izraela ostvarenju ovog cilja. Čak i prije atentata na Rabina 1995. od strane izraelskog ekstremiste, Izrael nikada nije ispnio nikakve obaveze o glavnim pitanjima koja razdvajaju strane.
Nakon što je PS uspostavljena 1994. godine, proces iz Osla je dvjema stranama omogućio najviše pet godina da pregovaraju o pitanjima “konačnog statusa”. Šire rečeno, oni su uključivali granice, izraelska naselja, povratak palestinskih izbjeglica, status Jerusalema i suverenitet ili proglašenje nezavisne palestinske države.
Kada je Benjamin Netanyahu, koji je bio potpuno protivnik Osla, postao premijer u svom prvom mandatu 1996. godine, učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da zamagli ovaj proces. Do 1999. godine, iako se Izrael obavezao na privremeni sporazum, odgodio je ili otkazao svoje sporazume, kao što su daljnja povlačenja iz palestinskih zemalja ili oslobađanje zarobljenika.
Također je postalo jasno da kada se Arafat pridružio izraelskom premijeru Ehudu Baraku i američkom predsjedniku Billu Clintonu u ljeto 2000. u Camp Davidu, namješteno je da bude okrivljen za neuspješno postizanje političkog rješenja jer je američki predsjednik bio u dosluhu s izraelskim premijer.
Tri decenije, nijedna od američkih administracija nije bila ozbiljna u namjeravanju Izraelaca da uzvrate historijski kompromis PLO-a ili da ispune konačni cilj Osla. I sa svakom godinom koja je prošla, perspektiva dvije države postajala je više iluzija nego rješenje.
Od potpisivanja Osla, broj izraelskih doseljenika povećao se više od šest puta sa 116.000 1993. na oko 750.000 danas, prema UN-u.
Što se tiče ostalih pitanja konačnog statusa, Izrael je, posebno od 2009. godine kada se Netanyahu vratio na vlast, izjavio da se protivi povlačenju iz doline Jordana ili bilo kojih naselja, koja okružuju većinu palestinskih gradova, ustupajući svaki suverenitet u Jerusalemu, dozvoljavajući bilo koji značajan broj povratka izbjeglica u Palestinu, ili čak dopuštanja da postoji suverena palestinska država.
Izrael je također odbio osloboditi bilo kojeg od svojih palestinskih zatvorenika kako je predviđeno Sporazumom iz Osla. Umjesto toga, samovoljno je pritvorio hiljade drugih, pod administrativnim mjerama, a da nikada nije podignuta optužnica. Što se tiče Jerusalema, upadi izraelskih doseljenika na muslimanska sveta mjesta u posljednje su vrijeme postali gotovo svakodnevni rituali.
‘Podrška naglo pada’
Kada je Arafat umro dok je bio pod opsadom krajem 2004. godine, Izrael je omogućio izbor Mahmuda Abasa za novog šefa PA 2005. Od tada nije dozvolio održavanje bilo kakvih izbora, pošto je on bio veoma kooperativan u njegovoj politici upravljanja vojna okupacija.
Zaista, otkako je postao predsjednik PA, Abas je pod pritiskom SAD započeo program sigurnosne koordinacije s Izraelom.
To nije bio samo uvjet da se osigura njegov opstanak, već i siguran način da se zadobije naklonost SAD-a, koje su od tada financirale njegove snage sigurnosti.
Ove snage sada broje oko 70.000 na okupiranoj Zapadnoj obali. Njihov primarni zadatak je zaštititi Izrael od svakog oblika otpora, osigurati stabilnost i držati Palestince u glavnim populacijskim centrima pod kontrolom. Ove enklave čine oko 18 posto ukupne površine Zapadne obale.
S obzirom na to da je podrška za PA opala usred izraelskog genocidnog rata u Gazi, Hussein al-Sheikh, generalni sekretar PLO-a, mogao je spomenuti samo jedan pozitivan ishod neuspjelog procesa u Oslu. On je 17. decembra rekao da je njegova glavna korist to što je “dovela do repatrijacije dva miliona izbjeglica na Zapadnu obalu i Gazu iz zemalja u koje su pobjegli tokom ratova s Izraelom 1948. i 1967.”.
Kao ministar civilnih poslova PA i glavna veza PA s izraelskom vojnom administracijom, koja je okupatorska sila na palestinskim teritorijama, mnogi stručnjaci smatraju Sheika Abbasovim imenovanim nasljednikom, dok ga mnogi Palestinci također smatraju glavnim izraelskim saradnikom.
Godine 2018. imao sam žestoku polemik o mirovnom procesu s Mohammadom Shtayyehom, premijerom PA od 2019. On je na sličan način tvrdio da su, ako ništa drugo, sporazum iz Osla i PA uspjeli vratiti dva miliona Palestinaca iz egzila na okupirani Zapad obalu i Gazu.
Abas, sadašnji predsjednik Parlamentarne skupštine čiji je mandat istekao još 2010. godine, stalno ponavlja istu cifru pred brojnom publikom. Ovaj pogrešan argument koristili su i drugi zvaničnici i pristalice PS na društvenim mrežama.
Dakle, pitanje je: koliko je ta brojka tačna i da li zvaničnici PS prodaju laži?
Prevarantske tvrdnje
Ova cifra je u stvari izmišljena i zvaničnici PS promiču ovu laž kako bi opravdali svoju promašenu politiku i potvrdili svoju slabu vlast.
Godine 1994. broj Palestinaca u Gazi je bio oko 731.000, a na Zapadnoj obali oko 1.444.000. Prema Referentnom birou za stanovništvo (PRB), stopa prirodnog priraštaja stanovništva (uzimajući u obzir godišnja rođena i umiranja) iznosila je 3,9 posto u Gazi i 3,2 posto na Zapadnoj obali.
Od Osla, broj Palestinaca na Zapadnoj obali se smanjio za skoro pola miliona – a ne porastao za dva miliona, kako su prodavali zvaničnici PA
Po stopi od 3,9 posto, omjer rasta stanovništva daje broj ljudi u Gazi danas na oko 2,3 miliona, što je zaista slučaj sada 2023. godine.
Na Zapadnoj obali, sa stopom rasta od 3,2 posto, kalkulator bi 2023. godine naveo broj ljudi na oko 3,7 miliona, za razliku od današnjeg stanovništva Zapadne obale koje iznosi 3,2 miliona.
Drugim riječima, od Osla, broj Palestinaca na Zapadnoj obali se smanjio za skoro pola miliona (ne povećao se za dva miliona, kako su to prodavali zvaničnici PA). To je možda zbog poteškoća s kojima se suočavaju mnogi Palestinci na Zapadnoj obali i rasističke izraelske politike koja se tamo provodi, posebno nakon što su Netanyahu i njegove kontinuirano ekstremističke vlade došli na vlast 2009. godine.
Ipak, ostaje pitanje koliko se ljudi zapravo vratilo u Gazu i Zapadnu obalu od uspostavljanja PA 1994. godine.
Diana Buttu, autorica knjige Fractured Lives: Restrictions on Residency Rights and Family Reunification in Occupied Palestine, koju je 2015. godine objavilo Norveško vijeće za izbjeglice, dokumentirala je sva ograničenja koja su postavljena za povratak Palestinaca. Prvobitno, 1994. godine, Izrael je dozvolio samo kvotu od 1.500 ljudi godišnje da se vrate u Gazu i Zapadnu obalu pod vrlo ograničenim programom spajanja porodice.
Nakon mnogih pritužbi PA i pritiska američke administracije, kvota je povećana na 2.400 godišnje 1999. Ali tokom Druge intifade 2001. godine, program je suspendovan na neodređeno vrijeme. 2007. godine, kada je oko 1.200 pristalica Fataha pobjeglo na okupiranu Zapadnu obalu nakon što je Hamas preuzeo vlast u Gazi, dobili su privremene, a ne stalne dozvole za boravak. Štaviše, kada je Netanyahu ponovo izabran 2009. godine, uvedeno je neograničeno zamrzavanje spajanja porodice.
U svom istraživanju, Buttu je intervjuirala Husseina al-Sheika 2012. On joj je rekao da je Izrael do tada dozvolio samo 31.830 prognanih Palestinaca da se vrate u Gazu i Zapadnu obalu. Ona je također izvijestila da je postojalo desetine hiljada prijava koje nikada nisu odobrene ili čak dosuđene dok je zamrzavanje još uvijek bilo na snazi.
Zamrzavanje je nakratko okončano u oktobru 2021. kada je Netanyahu bio izvan vlasti i odobreno je samo 442 osobe. Zamrzavanje je vraćeno osam mjeseci kasnije sa novom vladom Netanyahua, Itamara Ben Gvira i Bezalela Smotricha.
Dakle, prema samom Sheiku i svim dostupnim podacima, izraelska vojna vlast je tokom tri decenije odobrila povratak na okupirane teritorije manje od 33.000 ljudi. Ovaj broj je potvrđen iu izvještaju Human Rights Watch-a objavljenom 2012. godine, u kojem se navodi da broj odobrenih prijava do 2009. godine nije premašio 33.000, nakon čega nijedna aplikacija nije odobrena.
Ovo je manje od 1,7 posto brojke koju su objavili Sheikh, Shtayyeh, Abbas i drugi zvaničnici PA. Ovo nije samo greška, već namjerna pogrešna interpretacija činjenica. Čak i kada se uzme u obzir pola miliona ljudi koje je Zapadna obala izgubila tokom 30 godina, broj Palestinaca na okupiranim teritorijama smanjen je za 10 posto od Osla.
Ako se pokazalo da je jedina stvar koju su zvaničnici PA mogli navesti za katastrofalni proces u Oslu bila lažna, ko bi ih od Palestinaca prihvatio da vode njihovu borbu nakon tri decenije neuspjeha i korupcije?
Toliko o povratku dva miliona Palestinaca, koji nije ništa drugo do izmišljena propaganda. A toliko o iluziji Zapada da nameće nelegitimne vođe hrabrom palestinskom narodu.
(TBT, MEE)
