Piše: Marco Carnelos, thebosniatimes.ba
“Pišemo da izrazimo naše užasnutost i razočaranje političkim liderima i značajnim javnim ličnostima koje se pozivaju na sjećanje na Holokaust kako bi objasnili trenutnu krizu u Gazi i Izraelu.”
Ovako počinje otvoreno pismo koje je nedavno objavila ugledna grupa proučavalaca holokausta i antisemitizma. Njegova glavna briga je da pozivanje na sjećanje na Holokaust rizikuje zamagljivanje razumijevanja antisemitizma i opasno pogrešno predstavljanje uzroka nasilja u Izraelu i Palestini.
Naučnici citiraju nekoliko problematičnih izjava i postupaka izraelskih, evropskih i američkih zvaničnika u kontekstu tekućeg napada Izraela na Gazu nakon napada od strane Hamasa 7. oktobra.
Izraelski ambasador pri UN-u nosi žutu zvijezdu s natpisom “Nikad više” dok se obraća Vijeću sigurnosti UN-a. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao je da su “Hamas novi nacisti” i da je rat u Gazi uobličio kao bitku za zapadnu civilizaciju suočenu s varvarstvom. A američki predsjednik Joe Biden je primijetio da se Hamas “upustio u varvarstvo koje je jednako važno kao i holokaust”.
Impresivno je kako zapadni lideri slijede isti scenario, do te mjere da izgovaraju eklatantne apsurde, poput miješanja Izraela s Ukrajinom kada je Palestina koju Izrael okupira više od pola stoljeća i treba je izjednačiti s Ukrajinom.
Izrael se poziva na holokaust kako bi opravdao samo kolektivno kažnjavanje ljudi koji žive u Gazi. Gotovo svo njeno političko vodstvo promoviralo je iracionalan i zloćudan narativ počevši od izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga, koji je rekao da “nema nevinih civila u Gazi”. Niti jednu jedinu riječ osude za takve nečuvene izjave nisu izgovorili oni zapadni lideri koji s ponosom podržavaju takozvani svjetski poredak zasnovan na pravilima.
‘Zatrovana’ politička klima
Otvoreno pismo je, kako se moglo i očekivati, osporavala još jedna grupa istaknutih naučnika nacističke Njemačke, holokausta, Izraela i antisemitizma. Bio je to slabo argumentiran demantij koji kao da nije shvaćao zabrinutosti koje su iznijeli naučnici.
Nedavna neugodnost koju je doživjela novinarka Masha Gessen jer je govorila u prilog Palestincima dramatičan je primjer toksične političke klime u Evropi
Usred sve većeg broja mrtvih uglavnom žena i djece, najviše što je pismo opozicije moglo prenijeti bila je nejasna kritika izraelskih “loših odluka”. Nije izrečena ni trunka empatije prema humanitarnoj katastrofi koja je u toku.
Ovako bezosjećajne stavove prate nevjerovatni postupci i stavovi nekih evropskih „demokratija“. Mirne javne proteste u znak podrške pravima Palestinaca i traženja prekida vatre nadzirale su i često ometale vlasti u Velikoj Britaniji, Francuskoj i, posebno, u Njemačkoj. Teško je utvrditi da li je takvo ponašanje posljedica neznanja, lijenosti, straha ili namjernog saučesništva s izraelskom vladom.
Bilo je potrebno nekoliko sedmica da Josep Borrell, visoki predstavnik EU za vanjsku politiku, prepozna da je “previše civila ubijeno u Gazi” i da “smo svjedoci užasnog nedostatka razlike u izraelskoj vojnoj operaciji u Gazi”. Još je depresivnije da je druga velika sila EU, Italija, uputila apel Izraelu da ublaži svoje nasilje tek nakon što je Jerusalemska latinska patrijaršija osudila ubijanje kršćanskih civila unutar župe Svete porodice u Gazi od strane izraelskih snajperista.
Mnogo prije napada 7. oktobra, evropski politički diskurs o izraelsko-palestinskom sukobu promijenio se i postao otrovan; stari kontinent je doživljavao svoj makartovski period. Fundamentalno pogrešni narativi SAD i Izraela o sukobu prihvaćeni su bez ikakve ograde. Nedvosmisleno rečeno, samo promicanje palestinskih prava postalo je sinonim za antisemitizam. Izvršene su nevjerovatne klevetničke kampanje protiv onih koji traže pravdu za Palestince.
Iskušenje koje je prošle sedmice doživjela rusko-američka novinarka i spisateljica Masha Gessen je dramatičan primjer tako toksične političke klime.
Gessen je dobila prestižnu nagradu Hanna Arendt za političku misao, ali je ceremonija skoro otkazana jer je domaćin događaja, Fondacija Heinrich Boll, povukla podršku zbog članka koji su nekoliko dana ranije objavili u The New Yorkeru, amblematično naslovljenog “U sjenci holokausta”.
Neoprostivi grijeh spisateljice bio je u tome što je izjednačila jevrejski geto u nacistički okupiranoj Evropi sa trenutnom situacijom u Gazi. Ironično, nagrada je imala za cilj da oda priznanje „pojedincu koji identifikuju kritične i nevidljive aspekte aktuelnih političkih događaja i koji se ne plaše da uđu u javnost zastupajući svoje mišljenje u kontroverznim političkim raspravama“.
Politička klima je postala toliko apsurdna da se, prema oštroumnom posmatraču, ista „Hanna Arendt danas ne bi mogla kandidirati za nagradu Hanna Arendt u Njemačkoj“.
Na koncu je zdrav razum konačno prevladao i svečanost je održana. Gessen je održala izvanredno predavanje, naglašavajući kako je poređenje važno za učenje i upoznavanje svijeta. Takođe su napomenuli da:
“Politički projekat je nešto što se dešava u sadašnjosti, u svijetu, među ljudima. Hannah Arendt je cijeli svoj intelektualni život provela razmišljajući o tome šta čini politiku. Za nju je politika bila prostor u kojem smo smišljali kako da živimo zajedno u ovom svijetu, prostor razgovora i razmišljanja i stvaranja novih mogućnosti. Nakon Holokausta, to je prostor u kojem smišljamo kako da živimo zajedno u ovom svijetu, a da se Holokaust ne ponovi. Jedna od struktura koju smo izmislili, djelujući politički, da spriječimo ponavljanje Holokausta, je međunarodno humanitarno pravo, posebno zakoni za zaštitu civila. To je također okvir međunarodne jurisprudencije, kao što su Međunarodni krivični sud, sudovi za ratne zločine i suđenja univerzalne jurisdikcije. Koncept genocida je također nastao kao rezultat Holokausta.”
Zato je, u najmanju ruku, žalosno da izraelska vojska u Gazi i na Zapadnoj obali sada otvoreno zanemaruje međunarodno humanitarno pravo, čija je kodifikacija nastala nakon Holokausta. Jednako je apsurdno da bi Međunarodni krivični sud optužio ruskog predsjednika Vladimira Putina za prisilno premještanje djece iz Ukrajine u Rusiju, dok se ni prstom nije maknuo protiv Izraela, koji ne samo da je prisilio na prebacivanje djece unutar Gaze, već je takođe je ubio najmanje 10.000 njih.
Zloupotreba antisemitizma
Povika protiv Mashe Gessen dio je šireg problema povezanog s definicijom antisemitizma, i prečesto instrumentalnim spojem između njega i anticionizma.
Međunarodna alijansa za sjećanje na holokaust (IHRA) je 2016. godine predložila definiciju antisemitizma uz 11 konkretnih primjera takvih pojava. Sedam od njih su povezani s Izraelom, a neki su prilično kontroverzni, kao što je “tvrdnja da je postojanje Države Izrael rasistički poduhvat” i “poređenje savremene izraelske politike sa politikom nacista”.
Iako su usvojile samo SAD i 27 zemalja EU, a nema pravnu snagu, definicija IHRA-e izuzetno je utjecajna i u određenoj mjeri postavlja politički diskurs o upotrebi antisemitizma u okviru trenutnog izraelsko-palestinskog sukoba. Ispravnije bi bilo reći u naoružavanju svoje definicije da suzbije legitimnu kritiku određenih izraelskih politika protiv Palestinaca.
Neki akademici su 2020. godine predložili alternativnu definiciju pod nazivom Jerusalemska deklaracija o antisemitizmu. Dalo je 15 primjera antisemitizma, od kojih je čak 11 vezano za Izrael; međutim, pet od njih su izjave koje se često koriste u kontekstu izraelsko-palestinskog sukoba koje su eksplicitno navedene kao neantisemitske.
Najzanimljivije su:
1) Podrška palestinskom zahtjevu za pravdom i punim odobravanjem njihovih političkih, nacionalnih, građanskih i ljudskih prava, kao što je sadržano u međunarodnom pravu.
2) Kritiziranje ili suprotstavljanje cionizmu kao obliku nacionalizma ili zalaganje za različite ustavne aranžmane za Jevreje i Palestince na području između rijeke Jordan i Mediterana, dok takvi aranžmani daju punu jednakost svim stanovnicima “između rijeke i mora” .
3) Kritika Izraela kao države zasnovana na dokazima, uključujući njegove institucije i temeljna načela, politike i prakse, u zemlji i inostranstvu, uključujući njegovo ponašanje na Zapadnoj obali i Gazi… Nije antisemitski isticati sistematsku rasnu diskriminaciju niti upoređivati Izrael sa drugim istorijskim slučajevima, uključujući kolonijalizam naseljenika ili aparthejd.
4) Bojkot i sankcije kao uobičajeni, nenasilni oblici političkog protesta protiv država. U izraelskom slučaju oni sami po sebi nisu antisemitski.
5) Kritika Izraela koju neki mogu vidjeti kao pretjeranu ili spornu, ili kao da odražava “dvostruki standard”, sama po sebi nije antisemitska.
Borba protiv veoma zabrinjavajućeg rastućeg antisemitizma je legitimna i ne bi trebalo da se koristi u političke svrhe, da bi se održao slaba vlast i da bi se Izrael zaštitio od odgovornosti za postupke koji su u suprotnosti sa njegovim demokratskim vrednostima.
Konačno, pozivanje na holokaust da se traži nekažnjivost za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti je nemoralno i obeščašćuje sjećanje na milione Jevreja ubijenih u nacističkim gasnim komorama.
(TBT, MEE)
