Piše: Ghada Ageel, thebosniatimes.ba
Moj rodni grad Khan Younis, koji je prvobitno proglašen sigurnom zonom, sada je podvrgnut genocidnoj kampanji, svakodnevno se suočava sa bombama koje padaju iz zraka i mora, i kopnenim trupama koje vrše zločine nad civilima grada i izbjegličkog kampa.
Usred ovog nemilosrdnog užasa, moj dragi prijatelj Abeer Barakat, predavač engleskog jezika na Univerzitetskom koledžu primijenjenih nauka u Gazi, objavio je poruku na društvenim mrežama.
Odgovarajući na komšijin zahtjev za tablete protiv bolova, Abeer je rekao: “U Gazi ne postoji nešto što se zove lijek protiv bolova. U Gazi imamo samo ubice i imamo samo bol.”
Esencijalni lijekovi, uključujući lijekove protiv bolova, pretvorili su se u luksuz u Gazi.
Oni koji se bore s kroničnim stanjima kao što su rak i problemi s jetrom, zajedno s onima kojima je prijeko potrebna dijaliza, nalaze se napušteni bez pristupa neophodnoj njezi ili čak i djelića bolničkog prostora.
Broj ranjenih, kako je izvijestilo Ministarstvo zdravlja Gaze, porastao je na preko 50.000. Uskraćeni za odgovarajući tretman, suočavaju se sa smrću na bolničkim podovima ili hodnicima zbog velike nestašice lijekova, prostora i njege.
Od početka izraelskog rata na Gazi, samo 400 ljudi, manje od jednog procenta od ukupnog broja ranjenih, dobilo je dozvolu da napusti Gazu radi liječenja.
Živi pakao
Moj brat, ljekar u bolnici Nasser u Khan Younisu, oslikava užasavajuću sliku brojnih amputacija djece i odraslih zbog infekcija, opisujući bolnicu kao živi pakao.
Svakodnevno primaju stotine ranjenika, nadmašujući već ograničene i nategnute kapacitete za pružanje adekvatne nege. Bolnica je pretvorena u neku vrstu koncentracionog logora, gdje ranjenici i bolesni podležu nedostatku njege, a doktori se bore s nemoći.
U Gazi, trudnice rađaju u kućama, skloništima, pa čak i na ulici, lišene odgovarajuće njege.
Uzmimo Rawan, unuku mog zeta koja je, u strahu za svoju sigurnost, napustila izbjeglički kamp na plaži i potražila utočište u kući svog djeda u Khan Younisu, u društvu svoje porodice i svoje 78-godišnje tetke Majdiye.
U ograničenom prostoru kuće sa tri spavaće sobe koja već prima preko 30 raseljenih osoba, Rawanov djed je ponudio garažu kao improvizirano sklonište.
Prošle sedmice, pod intenzivnim bombardiranjem, Rawan se porodila nakon ponoći. Zarobljena nemogućnošću dolaska do bolnice Nasser, udaljene samo pet minuta vožnje, ili pozivanja hitne pomoći, još jednog luksuza koji je sada u Gazi, njeni vapaji su se pomiješali s bombama koje su eksplodirale.
Porodične žene, uključujući i njenu tetku Majdiju, koja je odlučila da spava u kući zbog jake glavobolje i nedostupnosti lekova protiv bolova, nisu mogle da dođu do garaže da ponude pomoć.
Ovo je ostavilo samo njenog muža da stoji, bespomoćan i u suzama, pored oca i troje djece koja su dijelila garažu.
U mraku i pod bombardiranjem, Rawanov otac, Hassan, trener i uzgajivač pasa i konja, oslanjao se na svoje iskustvo u isporuci pasa za pomoć. Dobio je upute od Majdiye, uzvikivanjem verbalne komunikacije, jer ona nije mogla fizički doći do njih.
Kad je svanulo, komšiluk je saznao za Rawanovu novu djevojčicu, a vijest se proširila kroz razgovore koji su uzvikivali.
Došli su da čestitaju, smatrajući Rawan krhkom i stidljivom, izražavajući zahvalnost što je rodila bebu u mraku kako bi sebe poštedila sramote suočavanja sa ocem.
Dok ovo pišem, Rawan ostaje traumatizirana, bolesna i gladna, sa oskudnom hranom, a Majdiya, njena tetka, brine o bebi.
Naše priče moraju preživjeti
Majdiya potiče iz al-Swafeera, sela opustošenog tokom Nakbe 1948. godine.
Držeći novorođenče u krilu, Majdiya pripovijeda kako su, u dobi od tri godine, ona i njena porodica, uključujući njenog najstarijeg brata Abu Issama, skoro 13 godina, i najmlađeg brata Abu Walida, godinu dana, bili primorani da napuste al-Swafeer.
Dok se stanovnici Gaze svakodnevno suočavaju sa smrću, njena stara priča iz 1948. godine, koju sada dijeli s djecom i odraslima, nastoji osigurati da priča i povijest opstanu, čak i ako ona to ne učini
Krenuli su na putovanje u potrazi za sigurnošću, u početku su našli utočište u selu Hamama. Suočeni s daljnjim napadima, nastavili su do al-Sduda, al-Majdala, Beit Hanouna i Jabalije, prije nego što su se na kraju nastanili u kampu Beach.
U ovoj katastrofalnoj stvarnosti, suočenoj sa glađu, oskudnim obrocima hrane, ograničenom pitkom vodom i širenjem bolesti, Majdiyin odgovor je da pripovijeda.
Dok se stanovnici Gaze svakodnevno suočavaju sa smrću, njena stara priča iz 1948. godine, koju sada dijeli s djecom i odraslima, nastoji osigurati da priča i povijest opstanu, čak i ako ona to ne čini.
Majdijina odlučnost da palestinsku priču održi živom nalazila se i kod Rifaata al-Araeera, kolege, profesora engleske književnosti, pisca i pjesnika.
Rifaat je ubijen zajedno sa svojom ženom, djecom i porodicom dok je 7. decembra tražio utočište u kući svoje sestre u logoru Jabalia.
Njegova posljednja pesma je glasila: Ako ja moram umrijeti,
Dok svjedočimo tragediji koja se odvija, svaka smrt postaje poziv za žive da postanu pripovjedači, da svjedoče o boli koja nadilazi generacije.
Ako moramo umrijeti, neka to donese nadu, i neka naše priče budu dokaz otpornosti pred nemilosrdnim ugnjetavanjem.
(TBT,MEE)
