Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Bilo je to nekoliko godina nakon rata kada su moj brat Džemo i predsjednik Alija Izetbegović predamnom zbijali šale dok sam u njegovom kabinetu pokušavao praviti zabilješke za „Alijine memoare“.
Predsjednik Izetbegović se čudio na ponašanje nekih ljudi koje su mu preporučili prijatelji. „Ne znam šta se dešava sa tim ljudima kad se dograbe vlasti. Postanu neprepoznatljivi“, čudio se Predsjednik zbog ponašanja jednog funkcionera. „Samo nakon tri mjeseca obnašanja funkcije došao mi je ovdje u kabinet i tako se ponašao da sam pomislio da je bio pijan. Kad sam to ustvrdio pred onima koji su mi ga preporučili, oni su se kleli da je vjernik i da uopće ne konzumira alkohol“, smijao u čudu sam sebi.
„Baš je čudan ovaj naš narod. Ne znam kako ti ikako iziđeš na kraj s nama ovakvima“, pokazivao je Džemo razumjevanje za njegovu poziciju vođe nacije.
Tako su počeli tražiti uzroke takvom ponašanju u političkom ne iskustvu jer nikad nismo imali svoju vlast i svoju državu, te da smo naučili da uvijek drugi vladaju nad nama,odnosno umjesto nas.
„I opet nas u islamskom svijet veličaju kao izuzetno hrabru naciju“, čudio se Džemo.
„A, šta ako su oni u pravu?!“, nasmijao se Alija, da bi poentirao: „Možda mi toga samo nismo svjesni.“
„Daj Bože da je tako“, uzdahnu Džemo.
I sam uzdišem, kako za tim vremenima,tako generalno za nama –neponovljivom generacijom koju uzimam u rasponu životne dobi od rahmetli Alija do mene samog. Tih stotinjak ljudi, koliko je sačinjavala grupa nas koji smo tada politički slidjeili i podržavali Aliju, učinila je takav povijesni podvig da ga ni sami nisu bili svjesni, niti ih tako doživljavaju savremene generacije Bosanskih Muslimana. I zato su sami krivi. Priznajem da i sam diejlom snosim krivicu za to. Neoprostivo je kako smo olahko prepustili taj ratni kapital u šake bezveznjakovića i skorojevića koji su dopustili da ga čereće naši politički protivnici, pa čak i neprijatelji.
Ovo je toliko duboka tema da nemam ambiciju u jednoj kolumni da je apsolviram, već više da je kandidiram kao takvu. Na to su me motivirali ratovi u Ukrajini i Palestini. Oba ova rata sublimiraju faktički četvorogodišnji rat u Bosni i Hercegovini. Iako je još neizvjesno kako će se ti ratovi završiti, sad je više nego očigledno da su Bosanski Muslimani pružili veći i jači otpor agresorima nego Ukrajinci i Palestinci. Čak šta više, Bosanski Muslimani su i na diplomatskom polju učinili podvig porazivši moćne velesile koje su bile na strani njihovih agresora. Povrh svega su triumfovali na medijskom planu kada su pridobili za sebe svjestke medije i inteligenciju.
Tako da kada čitam najnovije izvještaje sa ukrajinskog ratišta, koji govore da je Ukrajina na rubu poraza, koliko god me takvi izještaji žalostili bude mi se osjećaji ponosa. Jasno je u čemu je problem ukrajisnkog ratišta – rat se ne dobiva tenkovima, već moralom! Jednostvano, koliko god Zapad podržavao Ukrajinu materijalno, oružjem i novcem, nije dovoljno da odnesu pobjedu nad Rusima.
Ako bi neko pomislio da Srbija, kao agresor na BiH nije bila vojno moćna kao Rusija, kako bi iskazao razumjevanje za Ukrajinu, griješi. Jer one koji tvrde tako treba podsjetiti kako je taj Zapad bio uveo embargo na oružje Bosnaskim Muslimanima, te da je Armije BiH ratovala na dva fronta protiv dva agresora.
Što se pak tiče komparacije sa ratom Izraela protiv Hamasa sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu, ona se primarno može donositi na osnovu činjenice na iste genocidne ciljeve agresora prema muslimanima. Sve ostalo je veoma različito. Rat u Bosni je ujedinio islamski svijet. Za razliku od razočaravajućeg i suzdržanog odnosa islamskih zemalja,posebno bogatih arapski monarhija prema ratu u Gazi, lideri islamskih zemalja,posebno Iran, Saudijska Arabija i Malezija, vodile su proaktivnu politiku vršeći pritisak na zapadne zemlje da zaustave krvoproliće i genocid u BiH.
Šta to fali Ukrajincima i Palestincima da bi ostvarili bar polovičan ratni ishod, kakav su ostvarili Bosanski Muslimani protiv svojih agresora? Fale im ljudi poput ove dvojice koje sam spomenuo na početku kolumne. Mnogi će mi prebaciti da sam samohvalisavac jer ističem brata. Nažalost zbog stida i skromnosti da ne ističem sopstvene ratne zasluge, drugi su postali heroji, a nas, istinske heroje i pregaoce medijski su satanizirali i gurnuli na marginu. Jasno i glasno sad kažem da je Volodimir Zelenski balavac za Aliju Izetbegovića, i da je baš njegov problem što nema jednog pjesnika poput Džeme Latića da mu opjeva „šehide“!
Sve druge poratne političke priče odnose se na ljude kojima se čudio rahmetli Alija kako ih vlast opije i preobrazi u primitivne skorojevićei pjandure.
(TBT)
